Zagađenje u regiji je postalo konstanta

Nedavno smo pisali o zagađenju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, o kom se uglavnom priča samo od novembra do februara, a svih ovih godina Al Jazeera je napisala serije tekstova o zagađenom zraku širom regije.

Nažalost, građani mnogih urbanih sredina u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, na Kosovu i drugim zemljama regije nezadovoljni su zrakom koji svakodnevno udišu, žaleći se kako vlasti rade malo ili nimalo na ovom problemu. Stiče se dojam da decenijama govorimo o istom problemu, i da svake godine mjerimo slične vrijednosti zagađenja zraka.

Na temu zagađenja zraka u Hrvatskoj kontaktirali smo Aljošu Duplića, direktora Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, pri Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske.

„Promatrajući trendove u posljednjih desetak godina i više, možemo primijetiti poboljšanje kvalitete zraka u Hrvatskoj, Gradu Zagrebu, kao i cijeloj Europi, no generalno i dalje su prisutna prekoračenja propisanih razina Svjetske zdravstvene organizacije. Stoga je potrebno učiniti dodatne napore i poduzeti mjere koje će biti usmjerene na izvore onečišćenja. Nužna je i dobra međunarodna suradnja jer na kvalitetu zraka utječu i prekogranična onečišćenja, osobito iz industrije i termoelektrana na ugljen kojih ima u susjednim državama“, navedeno je iz ove institucije.

Stanje ‘loše’ čak i kad ima vjetra i kiše

Nakon toga su nas uputili na web stranicu na kojoj se uživo postavljaju rezultati mjerenja kvaliteta zraka, i na njoj se može vidjeti da je, čak i u vrijeme vjetra i kiše sredinom mjeseca marta, u nekim gradovima, poput npr. Slavonskog Broda, stanje „loše“.

Skala kojom se mjeri kvalitet zraka varira od „dobro“, preko „prihvatljivo“, „umjereno“ i „loše“, pa sve do „vrlo loše“ i „izuzetno loše“. Važno je napomenuti da se građani Slavonskog Broda već godinama žale na loš zrak, posebno zbog rafinerije koja se nalazi u susjednom bh. gradu Bosanskom Brodu. O tome smo pisali i 2017, ali i 2021. godine. Građani Slavonskog Broda čak žele da se Bosna i Hercegovina dodatno ucijeni pristupnim pregovorima za Evropsku uniju kako bi se ovaj problem riješio, ali otad nema pomaka.

Pored toga, iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije su nam poslali i link na jednu od svojih podstranica, gdje se može vidjeti dugogodišnja strategija, ali na kojoj i 2013, ali i godinama kasnije, pišu vrlo slične stvari.

„Nova verzija originalnog plana za prekoračenje GV za PM10 u 2013. godini u Zagrebu: Akcijski plan za poboljšanje kvalitete zraka na području Grada Zagreba obuhvaća i smanjenje onečišćenja zraka benzo(a)pirenom. Smanjenjem izvora emisija lebdećih čestica PM10 smanjit će se i onečišćenje B(a)P u PM10 u dovoljnoj mjeri da se postignu ciljne vrijednosti”, jedan je od pasusa koji se može pronaći ako se pretražuju akcije Ministarstva po godinama.

Nekoliko godina kasnije, konkretno 2023. godine, ponovo je stupio na snagu „novi Akcijski plan za poboljšanje kvalitete zraka u Zagrebu“, ali opet se spominje „smanjenje lebdećih čestica“, što daje dojam da neko samo prepisuje izvještaje. Iako vjerujemo da to nije bukvalno tako, retorika je slična.

220 miliona eura za poboljšanje kvaliteta zraka

Ministarstvo nas je takođe uputilo i na činjenicu kako će se u narednim godinama uložiti 220 miliona eura u projekte koji će poboljšati kvalitetu zraka.

Prije mjesec dana, ministrica Marija Vučković je rekla kako se “Zelena tranzicija ne može promatrati odvojeno od rizika energetskog i transportnog siromaštva, a ti rizici su dijelom slični, a dijelom su različiti”.

“Postoje naši građani koji možda kasne s plaćanjem računa, ne mogu odgovarajuće grijati svoj dom ili ga hladiti, nemaju mogućnosti koristiti javni prijevoz ili koji nemaju sredstva za automobile, te ih to isključuje iz društva. Sve su to rizici na koje ćemo naći odgovor”, najavila je ministrica Vučković.

Na upit Al Jazeere o konkretnim rješenjima oko javnog prijevoza, Ministarstvo nije dalo odgovor, ali može se naslutiti da su odluke o tome ipak na gradovima. Grad Zagreb je nedavno nabavio prvi od 40 novih tramvaja, i to domaće proizvodnje, o čemu se gradonačelnik Tomislav Tomašević pohvalio na Facebooku.

Kako je u ostatku regije?

Iako nisu u kotlini, Priština i Beograd se takođe zimi guše u smogu, a zračno zagađenje se smatra jednim od najvećih ekoloških problema i u ovim gradovima. Još 2017. Reuters je pisao kako je Ambasada SAD-a u Prištini izmjerila indeks zagađenosti od preko 300, što se smatra veoma opasnim po zdravlje. Kao uzrok se navode fabrike oko grada, te prekomjerna potrošnja uglja, a kada dodamo i ogromne saobraćajne gužve, stiče se dojam da se radi o sličnim problemima kao i u Sarajevu. Priština nije u kotlini, ali se grad širi velikom brzinom.

Studija Svjetske banke iz 2013. godine je pokazala kako zagađen zrak uzrokuje najmanje 800 smrti godišnje na Kosovu, dok je sličnu studiju uradio Nacionalni institut za javno zdravlje između 2017. i 2019. godine, u kom se tvrdilo da 1.150 ljudi godišnje umre zbog lošeg zraka.

Tada je Egzon Shala, stručnjak za životnu sredinu, izjavio za Kohu, kako „ugalj možda jeste nominalno jeftiniji, ali nas košta 10.000 puta više zbog samog našeg zdravlja“.

Nije samo zrak zagađen, nego i voda i zemljište

Branimir Jovančićević, profesor na Hemijskom fakultetu u Beogradu, za Al Jazeeru je govorio o tome da li se i šta konkretno radi na prevenciji zagađenja u Srbiji, te šta su najveći uzroci zagađenja.

Kaže kako „nije samo vazduh zagađen, nego je cela životna sredina jako ugrožena u Srbiji, te se vrlo malo radi na sprečavanju zagađenja životne sredine“.

„Čini se da je vazduh najzagađeniji, ali voda i zemljište nisu u boljem stanju. Kada govorimo o vazduhu, to je posebno izraženo u Beogradu, iz više razloga. Imamo termoelektranu u Obrenovcu koja emituje sumpor-dioksid, tako da je period od šest meseci godišnje vazduh u Beogradu zagađen.

Međutim, to nije jedini uzrok. Imamo i razne skrivene zagađivače, mnoge mini fabrike koje rade na recikliranju otpada, ali sa vrlo niskim standardima, a te fabrike proizvode organske polutante, koji su možda i opasniji i kancerogeniji od samih PM čestica. Tu pre svega mislim na razne policiklične aromatične ugljovodonike, te čuvene dioksine i furane“.

Saobraćaj je manji uzrok zagađenja od termoelektrana i skrivenih zagađivača

Na pitanje o tome da li je saobraćaj jedan od uzroka zagađenja, prof. Jovančićević kaže kako „nije siguran da saobraćaj utiče u tolikoj meri kao prva dva uzroka“.

„Ne bih rekao da je to više od 10 do 15 odsto od ukupnih polutanata. Jeste veliki problem što Beograd nema metro, što je 24 sata dnevno saobraćaj u opticaju, ali ako bih morao da rangiram, rekao bih da je to najpre Termoelektrana Obrenovac, zatim skriveni zagađivači, te na trećem mestu saobraćaj“.

Jovančićević kaže kako se o životnoj sredini u Srbiji, ali i na cijelom Balkanu, mnogo govori, a malo radi.

„Time se bave naučnici, imamo dosta ekoloških udruženja, pa i političkih stranaka koje u svojim programima imaju samo životnu sredinu, ali s druge strane, na životnoj sredini se u Srbiji vrlo malo radi. Teško je objasniti zašto je to tako. Mi u Srbiji danas nemamo ni sanitarne deponije, nemamo ni kolektore za pročišćavanje otpadnih voda, ni efikasne sisteme za sprečavanje sumpor-dioksida. Nešto je počelo da se radi u Termoelektrani Kostolac, te u Termoelektrani Obrenovac, pomoću kalcijum-oksida, ali tu rezultata nema jer u delovima gde je ta metoda primenjena, umesto da imamo smanjenje, u poslednje dve godine imamo povećanje zagađenja vazduha“.

Za kraj smo pitali profesora Jovančićevića šta radi vlast po tom pitanju.

„Ako biste pitali nekoga u Ministarstvu zaštite životne sredine, oni će vam svašta napričati. Navešće ko zna kakve sve dokumente i elaborate, ali od tih elaborata koji stoje u nekakvim regalima, životna sredina neće da se poboljša. Mi imamo veliki broj zakonskih rešenja, čuvenih 37 zakona u oblasti životne sredine, ali nije dobro da donesemo i 38. zakon, a da prethodnih 37 ne poštujemo“, zaključuje Jovančićević za Al Jazeeru.