‘Uspjesi protesta u Srbiji mogu otopiti mentalne barijere u BiH, strah prije svega’

„I u Bosni i Hercegovini, kao i u Srbiji, imamo vlasti čije su ruke krvave i protiv čije neodgovornosti se treba boriti“, smatra Harm Kern, Holanđanin sa adresom u Foči, čovjek koji je posljednjih nekoliko godina proveo na Balkanu, od toga dijelom u BiH, a dijelom u Beogradu.

Kao opravdanje za svoju tvrdnju podsjeća kako je u Jablanici, Konjicu i Fojnici prije četiri mjeseca stradalo 27 ljudi u poplavama i klizištima.

„Neodrživa i rušilačka eksploatacija prirodnih resursa, uz blagoslov lokalnih vlasti je navedena kao uzrok stradanja u ovim mjestima. Dodatno su državne vlasti postupile skandalozno sporo i manjkavo u sanaciji i pomoći ugroženih mjesta“, napominje Kern, povlačeći tako paralelu sa  studentskim protestima širom Srbije, koji mnoge podsjećaju na 5. oktobar 2000. godine, kada je svrgnut Slobodan Milošević.

Dok u Srbiji protesti dostižu vrhunac, u susjednoj Bosni i Hercegovini se čini da nema razloga za to. Ipak, kada pogledamo objektivno, čini se da nije baš tako, te da, ako je pogibija ljudi zbog neispravno renovirane nadstrešnice bila povod da se podignu stotine hiljada ljudi, vjerovatno i u Bosni i Hercegovini ima razloga za proteste.

Ima razloga za proteste i u BiH

Kern, koji je tokom svog boravka na Balkanu aktivno učio ovdašnji jezik i danas ga sasvim pristojno govori, te sa svojom suprugom bh. korijena Bojanom prisustvovao gotovo svakom važnijem protestu u Bosni i Hercegovini, smatra da i danas ima razloga za njihovo pokretanje.

„Prvi put sam podržao proteste u Bosni i Hercegovini na daljinu kada smo nekolicina studenata i ja, u austrijskom Grazu, organizovali podršku protestima za JMBG. Sljedeći semestar sam kao student na razmjeni došao u Sarajevo, a onda su, u februaru 2014. godine, izbili protesti u Tuzli, Sarajevu i drugim gradovima Federacije BiH. Bio sam na protestima ispred Vlade Kantona Sarajeva i Vlade Federacije BiH, te kasnije na plenumima u Skenderiji. I tada sam zaista osjetio energiju i kreativni potencijal takvog socijalnog pokreta.“

Kern redovno učestvuje i u ekološkim protestima.

„U posljednje vrijeme sam se aktivno uključio u borbu protiv malih hidroelektrana u BiH i regiji. Na ‘Akademiji u pokretu’, koju je organizovala Fondacija za društvene promjene ACT, upoznali smo se sa zajednicama u BiH koje su uspješno odbranile svoje rijeke od uništenja. Prošle godine smo spašavali Unu u Hrvatskoj i pokrenuli borbu za Sutjesku“, dodaje Kern.

View this post on Instagram

A post shared by Darko Rundek (@darkorundekofficial)

Protestima za spas Une, u ljeto prošle godine, priključio se i poznati muzičar Darko Rundek.

‘Bosansko proljeće’

Na pitanje je li bilo efekta svih tih protesta, Kern kaže kako su protesti u februaru 2014. bili toliko prijelomni da ih možemo nazvati „bosanskim proljećem“.

„Ti protesti i plenumi su pokazali da se beskorisni nacionalistički establišment u Bosni i Hercegovini može razoružati kroz insistiranje na pravim i gorućim socijalno-ekonomskim problemima građana BiH“.

Dodaje kako bi „skeptici možda rekli da je mraz brzo smrznuo to bosansko proljeće“, ali je ubijeđen u vrlo značajan efekt tih protesta.

„Evropska unija je promijenila svoju politiku prema BiH još iste te 2014. godine takozvanim Berlinskom procesom. Dotad je insistirala na velikim političkim i ustavnim reformama, a la odluka ‘Sejdić-Finci’, dok se od 2014. više fokusira na socio-ekonomske reforme i direktne rezultate za bh. građane“.

A o tome da li se postigao efekt u ekološkom aktivizmu, Kern kaže kako su ti protesti postigli željene efekte samo tamo gdje je bila brojnost, solidarnost i istrajnost lokalnih zajednica.

„Vrlo su bitne nevladine organizacije koje podržavaju lokalne proteste i blokade pravnom i medijskom borbom, ali slabo to ima ikakvih efekata dok nema organizovanog lokalnog stanovništva koje svaki radni dan blokira bagere na putu do rijeke ili šume. To su nam pokazale uspješne borbe za Neretvicu, Doljanku, Kruščicu i Unu“.

Vrlo malo protesta od rata do danas

U Bosni i Hercegovini je od završetka rata, pa do danas bilo vrlo malo ozbiljnih protesta. Ako izostavimo ove koje je sagovornik nabrojao, možemo dodati još proteste poslodavaca od prije nekoliko sedmica, zatim nekoliko okupljanja ispred kantonalnih vlada, te vjerovatno i najozbiljnije od svih – proteste za pravdu kada se tražilo da se otkrije ko je ubio Davida Dragičevića i Dženana Memića, mladiće iz Banje Luke i Sarajeva, čija ubistva ni do danas nisu do kraja rasvijetljena. Mnogi od protesta su bili politizirani, te ih se pokušalo iskoristiti u dnevno-političke svrhe.

Asim Mujkić, profesor sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, vidi dva razloga zašto je to tako. Po njegovom mišljenju, prvi je politički, a drugi demografski.

„Za razliku od Srbije i sličnih zemalja gdje je moguće uspostaviti jasnu liniju konfrontacije između pobunjenih građana i represivnog režima, specifična struktura bosanskohercegovačke države takvu mogućnost značajno otežava. U BiH postoje najmanje tri režima uz onaj četvrti – međunarodne zajednice, a opravdani razlozi za protest unutar jednog ne samo da ne moraju nužno biti razlozi za pobunu u drugom dijelu zemlje, nego se često spinuju kao pokušaj izvoza revolucije iz jednog u drugi dio, te postaju pozivom na političku mobilizaciju i faktički jačaju režim u drugom dijelu BiH.“

Politička usitnjenost

Dodaje kako je bilo tek nekoliko situacija gdje se činilo kako ova „tri režima“ zajednički djeluju, navodeći 2013. godinu i proteste za JMBG, te spomenute proteste za Davida i Dženana.

“Ta politička usitnjenost koja je zagarantirana samim ustavom zemlje otprilike i određuje veličinu i prirodu protesta koji se mogu desiti u različitim dijelovima zemlje i to su zaista, kako kažete, protesti malih razmjera. No, njih ne treba potcjenjivati, jer su njihovi povodi ne samo bosanskohercegovački nego i općecivilizacijski – nasilje nad ženama, ekocid, predatorska kapitalistička pustošenja i slično.

Možemo se samo nadati da će dalji uspjesi studentske pobune u Srbiji otopiti mentalne barijere u ljudima u Bosni i Hercegovini, strah prije svega, te da će novi parametri opravdanog građanskog neposluha i pobune koji će se odnositi na cijelu BiH biti uspostavljeni“, rekao je Mujkić.

Dodaje i kako je kritična masa, odnosno ljudi pred kojima je život, u koje ubraja studente i srednjoškolce, te mlade sposobne ljude, odavno desetkovana.

„U proteklih deset godina Bosna i Hercegovina je ostala bez 600.000 stanovnika mlađe dobi. Broj studenata drastično opada. Vrlo je teško danas zamisliti masovni skup u razmjerama jednog JMBG protesta. U zemlji ostaju oni koji su na budžetu ili oni koji uspješno plivaju u poslovnom svijetu, kao i teška sirotinja čija se poslušnost može potkupiti za sitne novce. Strukturno, dakle, ostaju oni slojevi društva koji nisu skloni ili nemaju razloga za pobunu.“

Solidarnost između studenata i drugih građana

S profesorom Mujkićem se slaže i naš drugi sagovornik, Harm Kern, koji kaže da, iako u Bosni i Hercegovini još nije bilo protesta u sličnom omjeru trenutnih studentskih protesta u Srbiji, čak su i spomenuti mali protesti o kojima je govorio postigli „neki efekt“.

„U tim protestima u Srbiji bih istaknuo izuzetnu solidarnost između studenata i drugih građana, ali i između raznih dijelova zemlje kao glavnu snagu. Mislim da sistemske i društvene podjele u Bosni i Hercegovini sprečavaju takvu solidarnost, naročito jer nacionalistički političari namjerno manipuliraju njima. Ipak su ekološki i socio-ekonomski protesti u BiH pokazali da se može probiti kroz te podjele u ime zajedničkog interesa“.

Pritom je pozvao na protest za Jablanicu, koji je najavljen za 10. februar u podne ispred zgrade Parlamenta u Sarajevu.

„Možda je to početak te solidarnosti koju vidimo i u Srbiji, čak i ako ne bude uključeno 200 gradova i manjih mjesta, te više od 100.000 građana, kao tamo.“