Savić-Bojanić: Nemamo ideju niti hrabrost, a ni volju za promjene

„Politička dinamika liči na jedan anomalni EKG, s periodima izražajnih tenzija, a zatim prividnih smirivanja. Generalno govoreći, Zapadni Balkan je u jednoj hroničnoj političkoj krizi, naročito iz perspektive sigurnosti. Iako vrlo često možemo čuti da je Balkan buduća Ukrajina, naročito Bosna i Hercegovina ili Kosovo, ne bih se baš složila s tim, s obzirom na jaku prisutnost Evropske unije, veliki priliv novca iz ove organizacije, kao i Sjedinjenih Američkih Država“, rekla je dr. Maja Savić-Bojanić, dekanesa na Odsjeku za političke nauke i međunarodne odnose Univerziteta Sarajevska škola za nauku i tehnologiju (SSST).

Prema njenim riječima, Evropskoj uniji je cilj stabilizacija regiona, posebno Bosne i Hercegovine i Kosova.

„Moramo pripaziti i na opseg regionalnih uticaja, naročito Srbije i Hrvatske koja kao članica Evropske unije ima nedozvoljeno mnogo uticaja na dinamiku politike u Bosni i Hercegovini. Isto tvrdim i za Srbiju. Sama inicijativa ‘velikosrpskog sabora’ podsjeća stanovništvo na rane ’90-te, pa je cilj ovakvih narativa ispunjen – društveno nepovjerenje i održavanje etnopolitičke retorike kao primarne vodilje izbornih politika, prikupljanja i uticaja na glasačka tijela, pa i ekonomskog razvoja“, kaže sagovornica.

Dodaje da ne voli generalizovati države bivše Jugoslavije i Albaniju pod pojam Zapadni Balkan.

„Svaka od ovih država ima svoje političke tenzije, ekonomske (ne)prilike i razvoj. Kao region, zemlje Zapadnog Balkana ne idu istom putanjom. Albanija i Crna Gora svakako prednjače u području evropskih integracija, dok su Srbija i Bosna i Hercegovina u nekoj međuzoni.“

Društvo ostaje polarizovano

Smatra da su etnonacionalističke politike opasne bilo gdje na svijetu, te da su u Bosni i Hercegovini te politike izvor tenzija u povratničkim mjestima, naročito u predizbornom periodu i izbornim godinama.

„Etnonacionalizam ometa politički život u Bosni i Hercegovini, ponajviše napredak društva, jer društvo ostaje polarizovano. Veliki problem je sveopšta politička apatija društva, politička nepismenost, pa i opća neobrazovanost, a to je tlo na kojem etnonacionalizam uživa, cvjeta. Tako se prenosi i na mlađe generacije koje nemaju iskustvo rata, ali polarizacija je prisutna i među njima, naročito u ruralnim dijelovima države. Etnonacionalističke retorike je lako razumjeti, prijetnja opstanka jedne grupe je centralna ideja, a psihološki je to glavni motivator da šire glasačko tijelo, dakle narod(i) i dalje podržavaju te ideje, ne razmišljajući o stvarnom napretku, onom opipljivom“, rekla je Savić-Bojanić.

Prema njenim riječima, populizam u Bosni i Hercegovini je etnonacionalistički, baziran na pretjeranoj upotrebi etnije kao vodilje društva i razvoja.

„Tu su u fokusu simboli jedne etničke skupine, patnja te grupe u prethodnom ratu, diskurs baziran na ‘mi’ i ‘oni’, stvaranje straha od ‘drugačijeg’, gdje se postavlja pitanje ko su oni i šta to toliko drugačije. Nema građanskog identiteta, a etnonacionalni populizam mu ne dopušta da se razvije“, kaže sagovornica.

Potom ističe da populizam lako uspijeva u demokratskim društvima, a da je čak u posljednjih nekoliko godina u porastu.

„U kontekstu Bosne i Hercegovine ne možemo govoriti o populizmu koji ugrožava povjerenje u demokratske institucije, zbog same prirode populizma kod nas. Populizam u obliku etnonacionalnog populizma trenutno ugrožava napredak demokratije i polarizuje društvo koje slabo razumije pojam demokratskih institucija jer one, svojim djelovanjem, u većini slučajeva, ne dokazuju da su demokratske.“

Smatra da je mala uloga međunarodne zajednice u jačanju vladavine prava i demokratije posebno u Bosni i Hercegovini.

„Niko, uključujući Evropsku uniju, Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR) i Vijeće za implementaciju mira (PIC), nisu pokrenuli ključne procese ka jačanju vladavine prava, koja je temelj demokratije. Fokus im nikada nije bio na pomirenju i tranzicionoj pravdi. Ne možemo govoriti o vladavini prava, još manje o demokratiji, ako nemamo ove bitne varijable. Od pomirenja smo daleko – imam utisak da je Bosna i Hercegovina njihovo ‘igralište’ i ništa više od toga“, rekla je Savić-Bojanić.

Ugrožena prava nacionalnih manjina

Podsjeća i da su ljudska prava jako širok pojam, kako pravni tako i sociopolitički i ekonomski.

„Generalno gledajući, grupe kao što su nacionalne manjine, LGBTQ+ osobe, pa zatim i žene, suočavaju se sa raznim vidovima diskriminacije, neke čak i sa nasiljem. Politički, prava nacionalnih manjina su znatno ugrožena. Više je tu varijabli, različiti su ti grupni konteksti, o različitim vidovima ljudskih prava govorimo kod svake od nabrojanih grupa, a nismo ih ovim ni sve obuhvatili… Možemo li uopšte govoriti o ljudskim pravima u državi u kojoj 23 posto ljudi živi u siromaštvu“, pita sagovornica.

Napominje da manjinske zajednice gotovo nikako nisu politički uključene u donošenje odluka u Bosni i Hercegovini.

„Ako ćemo po Ustavu, onda nikako, jer ‘Ostali’, kojima pripada i 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, nemaju pravo na političko učešće na državnom nivou. Nacionalne manjine se ovdje tretiraju kao ugrožene grupe, sve se svodi na pitanja jezika, očuvanja kulture, običaja, ne gleda se na njih kao na aktere u političkom životu. Najveća briga se svodi na budžetska razmatranja, dodjelu nekih sredstava za te zajednice, ali ne u kontekstu zajedničkog odlučivanja i njihovog doprinosa ovom društvu, već kao da su svojevrsna vrsta tereta za već preopterećeni sistem.“

Konstatira da su nacionalne manjine politički nepostojeće u smislu donošenja odluka u Bosni i Hercegovini.

„Glasa nemaju, ne možemo govoriti o nekoj zastupljenosti. Bosna i Hercegovina ima takozvane ‘male manjine’, koje nemaju svoje stranke (kao što je to recimo slučaj u Srbiji sa Mađarima ili Bošnjacima), pa samim tim niti neki uticaj, ni na lokalnom nivou. Mogu djelovati, sporadično i neprimjetno kroz svoja udruženja, ali u Bosni i Hercegovini ni ta vrsta političkog učešća nije zastupljena“, rekla je Savić-Bojanić.

Politička apatija mladih

Kada je riječ o migracijama, podsjeća da je Bosna i Hercegovina do prije 3-4 godine bila gotovo isključivo tranzitna ruta, ali da se može smatrati i za destinacijsko odredište zbog sve većeg priliva strane radne snage, naročito u sektorima građevine, drvne i hemijske industrije, poljoprivrede i sektora turizma i ugostiteljstva.

„U tom segmentu, sve je dosta dinamično, promjene su velike i primjetne su i građanima. Na političke dinamike trenutno ne utiče, ali dugoročno će itekako uticati što zbog integracije, novih grupa, novih manjina… Velike će to biti promjene za naše društvo koje sve više gubi domicilno stanovništvo, a oslanja se na strano. Zanimljiv period je pred nama u ovom pogledu“, kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, politička apatija uništava demokratizaciju jer su politička svjesnost i participacija, formalna ili neformalna, osnove demokratije.

„Kod nas ljudi, u najboljem slučaju, samo glasaju, a oni najaktivniji su članovi partija zbog ličnih interesa. Neformalna participacija je sporadična, rekla bih da ne postoji, osim desetak studenata koji se skupe da podrže na stotine hiljada kolega u Srbiji i Hrvatskoj. Zabrinjava me ta politička apatija mladih koji navode političku korupciju kao glavni razlog odlaska iz države.“

Dok status quo održavaju etnonacionalističke retorike i takve stranke se samo smjenjuju na vlasti, zaključuje, ovdje ne možemo ni očekivati ništa drugo do političku apatiju.

„Nemamo kritičnu masu, nemamo ideju niti hrabrost, a ni volju za promjene jer smo našli druge izlaze – one iz zemlje (ili u strankama). Pesimistična sam da ovdje može doći do izgradnje povjerenja u institucije sada kada je u svijetu ovaj trend u opadanju. Ovdje povjerenja nikada nije ni bilo u posljednjih 30 godina i mislim da odgajamo generacije koje tek neće imati to povjerenje. Politika je jednaka lopovluku, u očima građana, a tu svijest je, iz ove perspektive, nemoguće razbiti“.