Trumpov novi raketni štit za SAD – izazovi i opasnosti

Sedam dana nakon što je došao na dužnost, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump iznenadio je svijet i mnoge kreatore politika objavom svojih planova za stvaranje odbrambenog raketnog štita, nazvavši ga “Željeznom kupolom za Ameriku”

Isprva je ime asociralo na izraelski sistem protivvazdušne odbrane “Iron Dome”, koji je dizajniran da presretne i uništi ciljeve niskog nivoa, rakete, minobacačke granate i krstareće rakete kratkog dometa. On je prilagođen odbrambenim potrebama i veličini Izraela.

Međutim, kontinentalni dio Sjedinjenih Američkih Država je ogroman, prostire se na četiri vremenske zone i ima dugu obalu.

Ubrzo je postalo očigledno da je ono što je Trump zagovarao 27. januara bilo stvaranje “protivraketnog odbrambenog štita nove generacije za Sjedinjene Američke Države, protiv balističkih, hipersoničnih, naprednih krstarećih projektila i drugih zračnih napada sljedeće generacije”. U suštini, to je ažurirana verzija Strateške odbrambene inicijative bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, odnosno programa “Ratovi zvijezda”.

Fraza “Čelična kupola” sada je sinonim za “raketni odbrambeni štit”.

Ovaj novi višeslojni odbrambeni sistem zamišljen je kao ne samo zaštita SAD-a, već i unaprijed raspoređenih trupa u borbi.

Reaganov san o protivraketnom odbrambenom štitu ostao je uglavnom to – san, iako su milijarde dolara uložene u program.

Problemi su i tada i sada bili da bi sveobuhvatni raketni štit bio preskup, tehnički jedva moguć i nepraktičan u stvarnosti jer bi lako dostupne tehnologije mogle prevariti ili nadjačati najmoderniji sistem raketne odbrane.

Međutim, nauka o raketnoj odbrani je napredovala značajno u posljednjih 40 godina i sistemi raketne odbrane su testirani u borbama u Ukrajini i Izraelu – i sve su efikasniji.

Protivraketna odbrana – umjetnost mogućeg

SAD već ima uspostavljen sistem ranog upozorenja i presretača, ali on ima ograničenu sposobnost i mogao bi zaustaviti samo one napade koje su pokrenule manje nuklearne sile poput Sjeverne Koreje.

Ne bi mogao zaustaviti napad velikih razmjera odlučnog i sposobnog neprijatelja poput Rusije ili Kine. Protivraketna odbrana je brzo napredovala kako je napredak u navođenju i otkrivanju raketa dramatično porastao u protekloj deceniji.

Analogija “pogoditi metak drugim metkom” ukazuje na obim izazova u razvoju sistema protivraketne odbrane, osim što se rakete kreću brzinama koje su 20 puta veće od tih brzina. Da bi štit protivraketne odbrane bio efikasan, dolazne rakete moraju biti brzo otkrivene i praćene, a sve te informacije moraju biti prenesene presretačima. Zatim, presretač mora biti usmjeren na cilj, uništavajući dolaznu neprijateljsku raketu.

Ovo bi, po mogućnosti, trebalo biti što dalje od nečije teritorije, posebno kada se uzme u obzir da bi ovi projektili mogli biti nuklearno naoružani.

SAD i Izrael su uložili milijarde dolara u istraživanje, često sarađujući, a rezultati su očigledni.

U sukobima na nebu Ukrajine i Izraela, dolazeći projektili su vrlo učestalo otkrivani i uništavani.

Informacije dobijene u stvarnoj borbi bile su od neprocjenjive važnosti za programere. Raketni štit sljedeće generacije, prema Bijeloj kući, morao bi se braniti od “balističkih, hipersoničnih, naprednih krstarećih projektila i drugih zračnih napada nove generacije ravnopravnih, bliskih i lažnih protivnika”.

Ovo je kolosalan zadatak. Moderne rakete dugog dometa dolaze s mamcima i drugim sredstvima za prodiranje. Njihova brzina je ogromna, iznosi 25.000 kilometara na sat ili brže.

Protivraketna odbrana djelimično funkcioniše po predvidljivosti. Osoba može uhvatiti bačenu loptu jer zna kako se lopte kreću kroz zrak u predvidljivom luku.

Hipersonične rakete su dizajnirane da to zaobiđu i krenu nasumično prema svojim ciljevima, čineći njihovo presretanje mnogo težim. Krstareće rakete, koje su prvo razvijene kao ofanzivno oružje za prvi udar, lete ispod radara i stižu do svojih ciljeva sa malo ili bez upozorenja.

Izazovi koje ove vrste projektila stvaraju su ogromni, a njihovo zaustavljanje zahtijevalo bi nove mreže, sposobnosti i oružje da bi bili učinkoviti.

Ulazak u Američke svemirske snage

U početku ismijane, američke svemirske snage, koje je stvorio Trump tokom svog prvog mandata i uspostavljene 2019. godine, bile bi sastavni dio ovog novog raketnog štita zajedno s Američkom strateškom komandom i Komandom za sjevernoamerički kontinent.

Naglasak je stavljen na presretanje bilo kakvog raketnog napada što je prije moguće, idealno u prvoj fazi, ili „fazi pojačanja“, leta projektila.

Takva presretanja bi zahtijevala mrežu svemirskih radarskih sistema za otkrivanje toplinskih tragova raketa koje su upravo lansirane.

Plan, također, predviđa seriju svemirskih presretača koji bi mogli uništiti rakete u ovoj ranoj fazi. Bilo da to znači presretanje raketa ili uvođenje svemirskih laserskih baterija u orbitu, ostaje da se vidi.

Svemirska laserska tehnologija značajno je napredovala od 1980-ih kada je takvo oružje prvi put predloženo. Međutim, još je potrebno više ulaganja i minijaturizacije prije nego što postane održiv sistem oružja.

Šta bi napajalo laser dovoljne snage da uništi projektil udaljen stotinama kilometara dok se njegova meta kreće sve većom brzinom?

Taktička laserska tehnologija kratkog dometa korištena je za presretanje ciljeva u Ukrajini, ali snaga potrebna za uništavanje dolazećih projektila bila bi mnogo veća. Svemirske rakete “kinetičkog ubijanja” također bi se mogle koristiti za pogađanje i u suštini razbijanje dolazećih projektila u komadiće.

Sva ova oružja bila bi u orbiti, pokrivajući ogromnu oblast, dok prate lansiranje projektila i napade.

Postavljanje, koordinaciju i kontrolu ove ogromne mreže presretača i detektora kontrolisale bi Svemirske snage koje bi sada dobile sve veću ulogu “borca”, koristeći sisteme aktivnog oružja protiv protivnika.

Pokret i protivpokret

Kako bi reagovali protivnici? Vjerovatno jačanjem vlastitih programa naoružanja kao i dramatičnim ubrzavanjem utrke u naoružanju, koja već postoji između nuklearnih sila. Tehnologija već postoji da lako nadmaši sposobnost štita protiv raketne odbrane da otkrije i presretne svako lansiranje.

Nijedan sistem ne može biti 100 posto efikasan – tako da bi uspjeh, ili neuspjeh, bio pitanje stepena koji zavisi od mjera koje koriste američki protivnici.

Osim mamaca, već postoje osnovne protivmjere. Površine ogledala bi oslabile snagu bilo kakvog laserskog zraka usmjerenog na njih. Omotači bojevih glava, opremljeni tečnim azotom za hlađenje, mogu prikriti temperaturu dolazećih bojevih glava, tako da ih infracrveni detektori ranog upozorenja ne bi mogli vidjeti.

Tehnologije za prevaru sistema, koje su još u ranoj fazi razvoja, mnogo su jeftinije od samog protivraketnog štita.

Sve je veća vjerovatnoća da će desetine milijardi dolara izdvojenih za istraživanje narasti u stotine milijardi sa svakim razvojem koji SAD osujeti za djelić cijene.

Povećana opasnost

Osim ogromnih troškova i tehničkih izazova, postoji još jedno veliko pitanje. U Trumpovu izvršnu naredbu ugrađen je zahtjev da se istraže sposobnosti za “sprečavanje raketnih napada prije lansiranja” – drugim riječima, napad prvi. Ovo stavlja sasvim drugačiju sliku na ono što je oduvijek naglašeno kao sistem odbrambenog oružja, ali će sada imati ofanzivnu komponentu.

U naredbi je, također, uključen poziv da tehnologija “garantuje svoju sigurnu sposobnost drugog udara”. SAD već ima vrlo robusnu sposobnost drugog udarca, odnosno odmazde: njihova flota nuklearnih raketnih podmornica mogla bi uništiti planetu nekoliko puta s vatrenom moći koju posjeduju.

Sposobnost da se uzvrati udarac neprijatelju koji je napao SAD bila bi dopunjena preživjelim kopnenim projektilima, raketama koje se lansiraju iz zraka bombarderima i raznim drugim sistemima.

Američka sposobnost drugog udara je zagarantovana. Zašto onda postoji potreba za štitom?

Efikasan štit razbija decenijama staru ravnotežu straha na kojoj se zasniva obostrano osigurano uništenje: svi možemo uništiti jedni druge, čak i ako smo prvi napadnuti, pa nemojmo počinjati nuklearni rat koji bi rezultirao uništenjem svih.

Ta ravnoteža je značajno oslabljena ako se jedna strana može sakriti iza efikasnog sistema protivraketne odbrane, sigurna u saznanju da bi, ako napadne prva, novi i znatno poboljšani raketni štit mogao zaustaviti oslabljeni odgovor.

Ovaj pomak u ravnoteži je posebno opasan jer šalje signal zemljama bliskih konkurenata, podstičući ih da preduzmu vlastite protivmjere.

Svijet je postao mnogo opasan, a u svemiru će uskoro nastati mnogo veća gužva.