Porazni podaci: Svaka peta osoba u Hrvatskoj na rubu siromaštva

Gotovo 12 godina od ulaska u Europsku uniju, nesumnjivo velikog dana za Hrvatsku i njene građane, nitko ne može reći kako se ne vidi napredak i da je po mnogo toga Hrvatska napredovala.

Neki od razloga tome su zakonodavstvo EU-a, tržište od pola milijarde ljudi, ali i činjenica da je proteklih godina Hrvatska mogla koristiti izdašne pristupne fondove Unije.

Kada predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković govori o rezultatima kabineta, kojima je bio na čelu, a premijer je od 2016. godine, redovito ističe rast kreditnog rejtinga, povećanje plaća i mirovina, smanjenje broja zaposlenih, razne vrijedne infrastrukturne projekte…

Uprkos tome svakodnevno se ističe činjenica da je još mnogo toga preostalo što treba napraviti kako bi građani Hrvatske imali barem približan standard kakav imaju građani u bogatim zapadnoeuropskim zemljama. Koliko još treba uraditi, govore i službeni podaci Državnog zavoda za statistiku, prema kojima svaka peta osoba u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva. Taj se podatak temelji na izračunu koji u obzir uzima raspoloživi dohodak kućanstva, broj članova u kućanstvu kao i distribuciju dohotka.

Nije potrebna statistika da se shvati kakva je situacija

Građani s kojima smo razgovarali nisu bili upoznati s ovim brojkama, ali kažu kako oni zapravo veoma dobro na svojoj koži osjete kako i na koji način žive, kolike su im mirovine, a kolike cijene, kao i čega se sve moraju odreći.

„Ne trebaju meni nikakve statistike da bih znala da je to istina. Radila sam preko 35 godina i sada od svoje penzije ne mogu sebi priuštiti ni ono najosnovnije. Strašno je da, kada posle toliko godina rada, ne možeš poslednje godine svog života živeti opušteno. Nisam ja za neki luksuz, ali samo da ne moram paziti na svaki euro, a moram“, kaže Jelena Vidić iz Vukovara.

„Pomognu meni deca, ali i oni imaju svojih problema – i njima je sve skupo. Sva sreća pa imam baštu gde nešto posadim, gledam kada ću kupiti drva, pratim akcije… Tako živim, a onda na televiziji vidim kako neki mesečno zarađuju za ništa po 4-5 hiljada eura. Boli to, ali ne možeš ništa“.

Njezina susjeda Ljubica M. kaže kako ona ni ne razmišlja o nečemu skupljem jer ne može si tako nešto priuštiti. I jedna i druga najveće krivce vide u državi jer, kako kažu, država ima za avione, tenkove, skupe automobile i tko zna što sve, ali nema za svoje građane koji su ovu državu i izgradili.

„Kako da sebi nešto tako priuštim kada moja penzija iznosi nepunih 400 eura. Uvek su tu neka obavezna davanja za račune, a moram i za lekove nešto dati. Uglavnom od meseca do meseca ne ostane mi ništa… ali dobro je. Na nogama sam, pokretna sam, ne trebam ničiju pomoć i srećna sam zbog toga. Sin mi je tu blizu i pomogne oko nekih poslova. Nudi on i da mi nešto kupi, ali ja to ne želim. Ima on ženu i decu, a ja ću se nekako već snaći“, rekla je Ljubica.

Strašan podatak o prijetećem siromaštvu

Komentirajući te podatke, pučka pravobraniteljica Tena Šimonović-Einwalter pojasnila je kako se broj građana u riziku od siromaštva među starijima od 65 godina kreće oko 35 posto, dok je 60 posto starijih samaca u riziku od siromaštva.

„To je strašan podatak. Za to je odgovorna i vlast jer pomoć siromašnima nije milosrđe nego obaveza socijalne države. U povećanje zajamčene minimalne naknade ide se samo za neke korisnike, ali ne i za starije osobe koje žive same ili žive s drugim članom obitelji. Upravo je starijima potrebno povisiti taj iznos jer su brojke o njihovom siromaštvu jasne i pokazuju da je riječ o iznimno ugroženoj skupini“, kaže Šimonović-Einwalter.

Ona je, govoreći na nedavno održanoj tematskoj sjednici Odbora za ljudska prava, istaknula kako je u borbi protiv siromaštva i pomoći najugroženijima ispravnije govoriti o odgovornosti države i vlasti na različitim razinama i to posebno u vrijeme kad je u tijeku savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi. Prema njenim riječima, adekvatna zajamčena minimalna naknada, ukidanje obveze rada za opće dobro te donošenje strateškog plana za beskućništvo neki su od zahtjeva koje će ona uputiti na adresu Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

„Osiguravanje pristupa ljudskim pravima svim građanima je obveza i odgovornost države i to prema Ustavu kojim se Hrvatska odredila kao socijalna država, ali i prema međunarodnom pravu koje je dio našeg zakonodavstva. Treba znati da siromaštvo može kočiti ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava. Među njima su pravo na zdravlje, socijalnu sigurnost, adekvatno stanovanje, rad, obrazovanje, pristup pravosuđu te jednakost, odnosno zaštitu od diskriminacije. Kad je riječ o ljudskim pravima, tu je često riječ o lančanoj reakciji”, rekla je Šimonović-Einwalter.

I djeca ugrožena

Posebno je ukazala na život djece u siromašnim obiteljima, napominjući kako takav život u praksi otežava pristup obrazovanju, što onda kasnije može voditi niže plaćenim poslovima kao i nesigurnim uvjetima rada. Pojašnjava kako su zapravo siromašni preopterećeni brigama za preživljavanje, teže traže zaštitu svojih prava u raznim životnim situacijama, a često ni ne znaju koja prava imaju i kako se za njih izboriti, pa će pretrpjeti diskriminaciju, mobing, neće prijaviti neisplatu plaće…

Podsjetila je i na iznos zajamčene minimalne naknade, rekavši kako ona iznosi 208 eura i da se od nje onda treba živjeti mjesec dana, kao i da je taj iznos dvostruko manji od praga rizika od siromaštva koji iznosi 493 eura.

“Zbog svega toga, predložit ću veće iznose zajamčenih minimalnih naknada za starije osobe kako za one koje žive same, tako i za one koji su dio kućanstva. Smatram i da bi trebalo ukinuti obvezu rada za opće dobro jer su osobe koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu obavezne odazvati se pozivu svog grada ili općine na rad koji im odrede, odnosno na koji ih pozovu. Korisnici gube naknadu ako poziv ne prihvate. Osim što se na ovaj način uvjetuje dobivanje socijalne pomoći, radi se i o de facto besplatnom radu“, kaže Šimonović-Einwalter.

Postoje rješenja

Govoreći o sve većem broju građana koji žive u riziku od siromaštva, predsjednik Hrvatskih suverenista i saborski zastupnik Marijan Pavliček smatra kako je osnovni razlog tome galopirajuća inflacija. Podsjeća i kako je Hrvatska već mjesecima na vrhu EU-a po visini inflacije. Kaže i kako rast cijena nije pratio rast plaća, a prije svega mirovina, te da je sve što se događa – rezultat svega toga.

“Galopirajuća inflacija u Hrvatskoj izazvana je uvođenjem eura kao službene valute pri čemu su mnogi u to vrijeme lovili u mutnome te dizali cijene. Sve to što se događalo država nije kontrolirala i prepustila je sve tržištu tako da sada imamo situaciju da su neki proizvodi u Hrvatskoj skuplji nego u Austriji i Njemačkoj, dok su naše plaće osjetno niže. Drugim riječima, za sve veći broj građana koji žive u riziku od siromaštva najodgovornija je država koja ima sve mehanizme vlasti, ali ne čini dovoljno da pomogne građanima“, rekao je Pavliček.

Dodaje kako ovakve cijene na neki način i odgovaraju državi jer tako rastu prihodi od PDV-a te da, u isto vrijeme, „država socijalni mir među umirovljenicima kupuje na način da im svakih par mjeseci isplati po nekoliko desetina eura nekakve pomoći“.

„Žalosno je kada ljudi poslije 35-40 godina napornog rada ne mogu umirovljeničke dane provesti da normalno žive, a ne da paze na svaki cent. Moraju se odreći svega i svačega, a o nekom putovanju, moru, odlasku u restoran i slično da ne govorim. Poslije toliko godina napornog rada oni od svoje mirovine više ne mogu platiti sebi ni državni dom za starije, koji je i najpovoljniji, dok o privatnim ne smiju ni razmišljati“, kazao je Pavliček.

Kao način da se popravi stanje smatra da se moraju uvesti pravila među trgovcima kako bi se znala koja je maksimalna trgovačka marža. Predlaže i objavljivanje „crnih lista“ svih trgovačkih lanaca koji neopravdano dižu cijene. Isto tako, smatra i da oni koji od države primaju subvencije za električnu energiju i plin ne smiju sebi dozvoliti da „gule“ građane.

„Postoji niz rješenja koja se mogu napraviti, ali su oni svi u rukama države. Država je ključna u svemu tome, ali se isto tako država ponaša na način i da je nije briga tako da su socijalno ugroženi građani, a posebno oni najstariji, prepušteni sami sebi i svojim obiteljima“, zaključio je Pavliček.