Politička kriza u članicama Unije: Može li ‘Trumpov efekt’ probuditi Evropu

U ključnom trenutku za Evropsku uniju nekoliko država članica proživljava unutrašnju političku i ekonomsku krizu.

Politički analitičari i komentatori upozoravaju da sve dublje podjele unutar EU-a, popraćene krizama unutar samih članica, postaju ogroman problem u suočavanju s brojnim međunarodnim izazovima.

Većina učesnika panela, koji je organizirao Carnegie Europe o krizi unutar zemalja članica EU-a, složila se kako su pred Evropom teški izazovi koji se samo zajedničkim snagama mogu prevladati.

Aleksandra Koziol, evropska sigurnosna analitičarka na Poljskom institutu za međunarodne odnose (PISM) kaže kako je očito da se Evropa suočava s krizom vodstva pred najhitnijim međunarodnim izazovima.

„Činjenica da tek treba razviti pristup mogućim mirovnim pregovorima o Ukrajini znači da bi njena uloga u odnosu na SAD i Rusiju mogla biti oslabljena, a njena sposobnost da utječe na sigurnosnu arhitekturu u Evropi smanjena. U tom je kontekstu bitno evropsko vodstvo“, kaže ona.

Koziol dodaje kako će sporovi između Sjedinjenih Američkih Država i EU-a, ne samo o trgovini nego i provedbi mirovnog sporazuma na terenu u Ukrajini, samo koristiti evropskim protivnicima.

Dvostruki izazov globalnoj strategiji

Njeno mišljenje dijeli i Giovanni Grevi, viši saradnik u Centru za sigurnost, diplomatiju i strategiju u Bruxelles School of Governance (VUB). On smatra kako političke krize u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama EU-a predstavljaju dvostruki izazov globalnoj strategiji Evrope.

„Prvo, one ometaju izgradnju konsenzusa na nivou EU-a, bilo zato što su vlade fokusirane na domaća previranja ili zato što se nacionalističke snage protive jačanju vanjske politike EU-a. Drugo, porast populističkog nacionalizma u Evropi potkopava temeljnu vrijednost EU-a: njenu vjerodostojnost kao aktera temeljenog na pravilima koji gradi jedinstvo iz različitosti i pruža javna dobra. Vrijednosti koje su pokrenule evropsku integraciju izvor su komparativne prednosti u geopolitičkom svijetu, pod uvjetom da su podržane odgovarajućim resursima, od odbrane do ključnih tehnologija“.

Ističe kako politička polarizacija unutar i između država članica EU-a smanjuje evropsku stratešku propusnost u kritičnom trenutku za rat u Ukrajini i pozicioniranje Evrope između administracije predsjednika SAD-a Donalda Trumpa i Kine.

„Međutim, pomalo paradoksalno, ‘Trumpov efekt’ mogao bi se pokazati kao odlučujući faktor za razbijanje evropskog političkog zastoja. Uvodni potezi i izjave predsjednika Trumpa upućuju na to da bi se Evropljani uskoro mogli suočiti s većim poremećajima u vezi između sigurnosnih, trgovinskih i digitalnih politika, s malo prostora za transatlantski angažman. Ako je tako, rezultirajući šok mogao bi promijeniti političke prioritete na nacionalnom nivou i nivou EU-a i natjerati Evropljane da udruže snage kako bi poduprli svoje temeljne interese“.

Geostrateški izazovi

Nora Müller, izvršna direktorica za međunarodne poslove u Körber-Stiftungu, navodi kako je činjenica da domaći politički razvoj u državama članicama EU-a ima utjecaja na EU u cjelini i obrnuto, ali da to nije ništa novo i dio je igre u sistemu na više nivoa.

Međutim, ističe, bez presedana je opasna podudarnost velikih geopolitičkih izazova – nove ere oštre geostrateške konkurencije, kako je rekla predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, s jedne strane, i domaćih političkih turbulencija u nekim od velikih država članica, s druge strane.

„Dakle, je li EU oslabljen domaćim političkim preokretima i bespomoćno izložen olujama ovoga svijeta neizbježan scenarij? Ne, ako snage političkog centra ostanu pri svome, odupru se iskušenju da igraju na kartu ‘moja zemlja prije svega’ i uspiju uvjeriti svoje glasače da samo ujedinjena Evropa opremljena vojnom snagom i ekonomskom moći može preživjeti u sve više hobsovskom svijetu“, zaključuje Müller.

Domaća politika kao izgovor

Anna Wieslander, direktorica za sjevernu Evropu pri Atlantic Councilu, kaže kako je EU oduvijek imao strateški problem kada je riječ o sigurnosti i odbrani, a čini se da je nedostatak strateškog predviđanja veći problem za EU od zbroja domaćih zastoja.

„Domaća politika trenutno se koristi, u najmanju ruku, kao izgovor da se ne poduzme hrabra strateška akcija uprkos hitnosti geopolitičkog okruženja“.

Jaanika Merilo, predavačica na Estonskoj akademiji sigurnosnih nauka, navodi primjer Mađarske koja je od početka rata velikih razmjera u Ukrajini dosljedno koristila svaku priliku da blokira podršku Ukrajini ili opstruira sankcije protiv Rusije kad god je bila potrebna jednoglasna odluka među zemljama EU-a. Nakon svakog slučaja, dodaje, slijedila je pogodba, što je Mađarskoj omogućilo izvlačenje novih prednosti.

„Kako bi se izbjegli takvi scenariji, prije svega, ne bi trebalo biti mjesta nemilosrdnim ucjenama među nacijama koje bi trebale dijeliti iste vrijednosti i imati zajedničke procjene prijetnji. Popuštanje ucjenjivaču samo pojačava ponašanje, pretvarajući ga u naviku, kao što smo već vidjeli. Sada Mađarska blokira težnje Ukrajine da se pridruži EU-u, a izazov da se postigne jednoglasno glasanje postaje još teži“, zaključuje.

Neizvjesna budućnost

Daniel Gros, direktor Instituta za kreiranje evropske politike na Univerzitetu Bocconi, smatra kako politički zastoj kod kuće znači da se evropski čelnici ne mogu dogovoriti o proaktivnoj strategiji, ali to često također znači da, kada postoji potreba za reakcijom u hitnom slučaju, malo ko se protivi poduzimanju radnji.

„Ovo su ograničenja i prilike s kojima se suočava dvojac koji sada vodi Evropu: predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa. Bilo bi beskorisno predlagati hrabre planove za EU da preuzme odgovornost za probleme. No, oni također znaju da, kada dođe do pritiska, mogu računati na ogromnu većinu onih koji su spremni učiniti ono što je potrebno“.

Judy Dempsey, viša saradnica u Carnegie Europe, kaže da EU nema strateški problem, već strateški deficit.

„To nema mnogo veze s političkim zastojima u Francuskoj, Njemačkoj ili drugim državama članicama. Jedna od najvećih slabosti EU-a je to što ne reagira i ne pravi strategiju. Zašto? Jer 27 država članica, osim u području migracija, ne dijele zajedničku percepciju prijetnje – uprkos napadu Rusije na Ukrajinu, nepoštivanju multilateralnih institucija od Trumpove administracije i rastućem nepovjerenju Kine. Sve troje prijeti Evropi.“

Ona zaključuje kako bi sve moglo i trebalo biti drugačije, ali je malo vjerovatno da će do toga doći.

Mnoge vlade članica Evropske unije, posebno Njemačka, slijede vlastite nacionalne interese nauštrb toga da EU postane strateški igrač. Dok se to ne promijeni, Evropa je pijun koji čeka da bude skinut s ploče.