Priča oca sa Zapadne obale: Sin nam je došao u posjetu. Nije znao da korača u smrt

Kiša je proteklih dana padala bez prestanka.

Nije prestajalo ni lupanje izraelskih vojnika na vrata domova širom izbjegličkog kampa Far'a na okupiranoj Zapadnoj obali.

Snažni vjetrovi nahrupili su u kuće dok su vrata obarana, a hladnoća se uvukla u tijela uspaničenih, nenaoružanih civila istjeranih na ulice.

Rano ujutro, usred osmodnevne opsade koja je odvojila kamp od vanjskog svijeta, deseci vojnih vozila i buldožera skupili su se na ulazu u kamp.

Stotine izraelskih vojnika slile su se iz vozila, preplavivši uske uličice. Naredbe na hebrejskom odjekivale su sa zvučnika, preklapajući se s vojničkim naredbama dok su lupali na vrata kundacima svojih pušaka.

„Otvarajte! Smjesta van!“, vikali su.

Unutra, porodice su pokušavale pokupiti ono što su mogle. Majka je molila da drži dječaka za ruku koji je vrištao od straha. Otac je molio da ponese nešto odjeće prije nego što bude natjeran da izađe.

Među kućama čula se pucnjava koja se miješala s naredbama uzvikivanim na arapskom i hebrejskom.

„Zaboga, pustite me da uzmem torbu“, jedan stanovnik je molio. „Sačekajte, pustite me da polako izađem – kunem se da hoću“, molio je drugi prije nego što su ga izgurali naprijed.

U svom domu, na kraju kampa, 55-godišnji Essam Awad posmatrao je strahujući.

Borba za zemlju

Kamp Far’a je smješten na sjeveru Jordanske doline, strateškog poljoprivrednog područja koje održava lokalnu poljoprivredu i ekonomiju izolovanog kampa.

Izraelci koji žive u ilegalnim naseljima odavno pokušavaju prisvojiti tu zemlju, nekad uz pomoć izraelskih vlasti, a palestinskim farmerima sve češće ne dozvoljavaju prolazak do svojih polja.

Vojni upadi eskalirali su u odgovoru na palestinski otpor, pojačavajući ograničenja na kretanje i zarađivanje za život.

Izrael je pokrenuo tzv. „operaciju Željezni zid“ nakon što je primirje stupilo na snagu u Gazi, pokušavajući pojačati stisak na uporište otpora na Zapadnoj obali.

Kada je ta kampanja stigla do kampa Far'a, više od 3.000 od 9.000 stanovnika kampa navodno je bilo prisiljeno da napusti svoje domove pod prijetnjom oružjem.

Prema UN-ovim brojkama, 40.000 Palestinaca raseljeno je širom Zapadne obale od početka ove operacije.

Izraelska invazija na kamp Far'a počela je potpunim zatvaranjem, zapečaćeni su svi ulazi i izlazi, i uskraćen je pristup svim zalihama i medicinskoj pomoći. Osmodnevna opsada koja je uslijedila uskratila je hranu, vodu i struju.

Nekada dinamični izbjeglički kamp, čiji su stanovnici protjerani iz 30 sela u blizini Jaffe u vrijeme Nakbe, Far'a je sada grad duhova. Skromne betonske kuće, nekada ispunjene životom, sada su okružene jezivom tišinom.

Uske uličice, koje su zbog neprestane kiše pretvorene u mulj, sravnjene su, srušeno je sve što se našlo na putu – zidovi, parkirani automobili, stubovi za električnu mrežu – ostavljajući iza sebe trag razaranja.

Kola hitne pomoći su preusmjerena. Novinarima je zabranjeno da dokumentuju napad. Timovi Crvenog polumjeseca spriječeni su da evakuišu ranjene. Vojnici su se kretali metodično, protjerujući porodice – jedno po jedno naselje.

Porodice, koje nisu imale gdje otići, posrtale su u blatu, držeći djecu i dekice, dok im je obuća propadala u gusto blato na poplavljenim ulicama.

A jednako opipljiv i gust bio je i strah. Vojnikovo nestrpljenje ili dosada mogli su značiti batine ili metak.

‘Ova kuća trebala je biti dom za sve nas’

Dok su se vojnici kretali prema kraju kampa, Awad je gledao kroz prozor, pokušavajući razmišljati. Ovaj penzionisani zaposlenik Ministarstva turizma znao je da nema opcija.

Kada su vojnici upali, vičući na njega, on je odbio izaći. Tukli su ga kundacima i na kraju su ga uspjeli izvući van.

„Vidite ovu kuću“, kazao je, pokazujući na dom koji je sagradio, a koji sada gleda iz kuće svog brata, udaljene nekoliko blokova, gdje se sklonio sa suprugom.

„Gradio sam je u fazama kako mi je porodica rasla. Za šestero djece prizemlje mi nije bilo dovoljno veliko“, kazao je. Između dolaska njegove najstarije kćerke 34-godišnje Dalal i najmlađeg, 20-godišnjeg Ahmeda, kuća je nastavila rasti.

„Na kraju je prizemlje postao naš dnevni boravak, u kojem smo se okupljali svaku noć. Zime su ovdje bile tople jer smo bili zajedno, jer smo se smijali“, kazao je. Lijevo oko mu je bilo natečeno, a duboka porezotina ispod njega i ispod koljena pokazivala je tragove udaraca vojnika.

„Ali kada su se kćeri poudale, a sinovi poženili i iselili se, postala je hladnija. Kada su mi ubili sina Muhammeda, postala je ledena.“

Muhammed, njegov srednji sin, otišao je na studij u Tursku, tri godine ranije.

„Otišao je jednom kada je pošao na fakultet. A onda je, prije godinu dana, otišao zauvijek“, kazao je Awad, očiju fiksiranih na kuću, ali pogleda odlutalog, prisjećajući se tog sudbonosnog dana u aprilu 2024.

„Muhammed se vratio da nas posjeti i provjeri kako smo. Nije znao da korača u smrt“, prošaputao je.

Glas mu je pukao. Naslonio se na obližnju stolicu, pritišćući ruku na čelo. „Glava me boli od svega ovoga“, promrmljao je. „Hajdemo unutra.“

Ovaj otac šestero djece polako se uputio prema krevetu, teških nogu. Obučen slojevito zbog hladnoće, navukao je vunenu dekicu preko nogu, trljajući ruke da se ugriju. Kretao se oprezno, a na leđima su bili tragovi premlaćivanja.

‘Sve su uzeli’

„Morate izaći“, rekli su mu vojnici kad su mu upali u kući. „Ali, prvo ćemo vas ispitati.“

Uslijedilo je more pitanja.

„Kako vam je sin umro? Šta je radio? Ko su mu bili prijatelji?“

Tri sata su prošla prije nego što su vojnici dali konačnu naredbu: evakuacija odmah.

„Odbio sam“, priča Essam. „Zato su me tukli.“

U modricama i šepajući, došao je do bratove kuće na ulazu u kamp. Znao je šta slijedi. Vojnici će zauzeti kuću na nekoliko sati, možda dan, a zatim nastaviti dalje, ostavljajući je u ruševinama.

Sutradan se pokušao vratiti, ali vojnici su mu prepriječili put. Dva dana kasnije, opet je pokušao. Postavljene su blokade na cesti, a taj dio kampa je ograđen.

„Djeca su nam dolazila svakog petka. Njihova majka je kuhala ručak. Dalal joj je pomagala u kuhinji. Nekad je i Samah dolazila iz Jenina. Ali ovaj petak se nećemo okupiti. Vojska se postarala za to.“

Prisjetio se vjenčanja, zaruka i rođenja unuka – sve je to proslavljano unutar tih zidova.

„Uspomene su nepresušne. Tako je mnogo života bilo ovdje. Sada su tu samo rupe od metaka.“ Prisjetio se kako su izraelski vojnici, kada su ušli u njegov dom i zatekli funkcionalnu grijalicu na kerozin nakon opsade koja je trajala sedmicu, te je uništili.

Prisjetio se i teških vremena kojim je njihova kuća svjedočila. „Muhammed je uvijek bio nestašan, pravio je sitne probleme“, ispričao nam je Essam, a u glasu mu se osjećala toplina. „Nije bio poput svoje braće i sestara – nije volio školu, zbog čega smo se često prepirali i svađali“, dodao je s blagim osmijehom. „No, bio je pun života.“

Muhammed je bio tu tek nekoliko dana kada su ga ubili. „Išao je ulicom kad su ga vojnici ubili.“

„Tek tako. I pitaju nas zašto je upucan!“

Essam i dalje ne gubi nadu.

„Bez obzira koliko nam tog oduzmu, mi ćemo preživjeti“, kazao je postojanim glasom. „Postanete isuviše imuni nakon tako mnogo boli.“

Ovaj tekst objavljen je u saradnji s platformom Egab.