Iskustva iz staračkih domova u Srbiji: Kao da nema zemlje za starce
Pogrešno bi bilo stvari generalizovati, jer postoje domovi, i privatni i državni, koji svojim korisnicima pružaju zaista zadovoljavajuće, čak vrhunske uslove. No, oni su – ili prepuni, ili preskupi.

Pre nekoliko meseci pojavio se natpis na ulaznim vratima jedne ustanove za negu starih i nemoćnih lica u Beogradu, koji je izgledao otprilike ovako: da će „usled trenutnog nedostatka osoblja (zbog bolovanja)“ […] „kupanje biti svake druge nedelje“.
Ni u nekim drugim stacionarnim ustanovama za stare situacija nije bolja, a ovaj natpis, iako beskrajno tužan i zabrinjavajući, bar je iskreno predočio stanje stvari. Nedostatak negovatelja, koji sada već hronično pronalaze posao u zapadnim zemljama, ali i problemi sa preostalim stručnim kadrom i infrastrukturom uobičajene su teškoće sa kojima se ove ustanove, i državne i privatne, suočavaju.
Nastavite čitati
list of 4 itemsIstraga nakon požara u domu za stare: Propusti institucija, poslovanje mimo propisa
Smrt u staračkom domu: Kad država ubija svoje građane – o njihovom trošku
Požar u domu za stare: Niz uznemirujućih pitanja bez odgovora
Novosađanin P. B. nam priča o svom iskustvu sa domovima za stare. Njegova starija sestra je nepokretna i dugo vremena je tražio način da joj pronađe human i dostojanstven domski smeštaj. Pošto se na državne domove čeka i po godinu dana, nekad i više, morao je negu i podršku da potraži u nekoj od privatnih ustanova. No, to nije bio jednostavan zadatak. U onima koji su bili na dobrom glasu, a nisu bili preskupi, takođe nije bilo mesta, a drugi kvalitetni podrazumevali su cenu koja je za sestru i njega bila nedokučiva. Ipak, situacija se pogoršavala i odlučili su se za varijantu – daj šta daš!
Zadovoljavajuću negu pronašli su tek u četvrtom domu, a iskustva u tri prethodna u kojima je sestra boravila – jesu traumatična. Higijena je bila na izuzetno niskom nivou, u maloj sobi je nagurano čak četiri-pet korisnika, o njima se u dobrom delu dana brinuo samo dečak koji najverovatnije nije bio punoletan ili jedva da jeste, svakako nedovoljno stručan. Dešavalo se da ceo dan bude žedna, jer nije bilo koga da joj doda vodu za stočića. Iako je tako dogovoreno, nisu joj obezbedili antidekubitni dušek. Nije bilo ni približno dobre medicinske skrbi. Osoblje je jedno obećavalo, a sasvim drugo radilo.
Na žalost, slične priče često ćete čuti, one su čak postale i opšte mesto. Ne samo u Srbiji nego i u okolnim zemljama. Neki su odlučili da uđu u „biznis sa starima“, a da nisu u stanju ili čak nemaju ni nameru da ispune elementarne uslove kako bi korisnicima obezbedili potrebnu negu i dostojanstvo. Čak su spremni da prihvate i umiruće pacijente, kojima je neophodna visokosofisticirana medicinska nega, od koje su oni miljama udaljeni. No, nisu jedini krivci. Kriv je, pre svega, neefikasan sistem koji je tako što omogućio. Dalo bi se štošta reći i o našim društvima, o nama koji smo spremni da ostavimo svoje najbliže da borave, pa i okončaju život, u potpuno nehumanim uslovima.
Međutim, pogrešno bi bilo stvari generalizovati, jer postoje domovi, i privatni i državni, koji svojim korisnicima pružaju zaista zadovoljavajuće, čak vrhunske uslove. No, oni su, kako rekosmo, ili prepuni ili preskupi. Na žalost, nedostaju ozbiljna istraživanja koja bi precizno detektovala stanje u domovima za stare u Srbiji.
Požar kao signal za djelovanje
Požar u domu za stara lica „Ivanović“ u Velikom Borku u beogradskoj opštini Barajevo odneo je osam života. Tragedija je to koja se desila 20. januara, u domu koji je, kako je saopštilo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, imao važeću licencu za rad. Na televizijskim snimcima videli smo da je dom zapravo bio preuređena, zabačena kuća do koje je vodio zemljani kolnik. U njemu se, u trenutku nesreće, nalazilo više korisnika nego što je licenca dozvoljavala. Iako se sumnja da je požar podmetnut, kako su navele državne institucije, sasvim je evidentno da on nije imao valjanu protivpožarnu zaštitu. Šta se unutra dešavalo, u kakvim su uslovima korisnici živeli, možemo samo da nagađamo. U javnost je dospeo i podatak da je ovoj ustanovi račun blokiran od 2020. godine sve do danas, a da je i pored toga 2021. dobio licencu za rad.
Nije ovo jedini incident u domovima za stare u Srbiji u proteklim godinama. Čak nije ni prvi požar koji je odneo živote nemoćnih. Krajem prošle godine, u domu za stare u Vojki izbio je požar u kojem su tri osobe izgubile život, a više njih je povređeno. Istraga je pokazala da je požar izazvao jedan od korisnika koji je zapalio posteljinu, a vatra se potom proširila. U decembru 2023. godine je požar izbio i u domu u Malom Mokrom Lugu – dve osobe su stradale, a pet je povređeno. Uzrok su neispravne električne instalacije. Bilo je u domovima čak i ubistava, jedan korisnik je drugoga pretukao do smrti u ustanovi na Bežanijskoj kosi u Beogradu.
Sve su ovo signali koji svetle do neba i koji kazuju da nešto u sistemu brige o starima i nemoćnima debelo ne štima i da je potrebno nešto pod hitno preduzeti. Da su stvari daleko od dobrog, pokazuje i podatak da je u proteklih desetak godina čak 157 domova ostalo bez licence za rad. Mnogi od njih su, međutim, dozvolu ponovo dobili, a stručnjaci nisu sigurni da li su baš svi oni odista poboljšali uslove rada ili su, kako to kod nas biva, „pronašli vezu“. Problem je i u tome što postoje ilegalni domovi. Recimo, u 2022. godini, inspektori socijalne zaštite doneli su 17 zabrana rada takvim „poslovnim poduhvatima“. Postoje i domovi za stare koji su registrovani kao pansioni ili zdravstvene ustanove, što predstavlja svojevrsnu rupu u zakonu koja onemogućava nadležnim inspekcijama da efikasno rade svoj posao.
Trenutno u Srbiji, prema zvaničnim podacima, postoji 277 ustanova za brigu o starim koje imaju licencu. Ukupan kapacitet je oko 20.000 mesta: od toga broja u privatnom sektoru je nešto više od 10.000 ležaja, a u državnim – približno 9.000. Svakako nedovoljno za zemlju koja, prema mnogim istraživanjima, ubrzano menja strukturu stanovništva, koju u sve većoj meri čine stari i bolesni, odnosno onima kojima je neophodna tuža podrška i nega.
Zakoni idu drumom, a praksa šumom
O svemu ovome razgovaramo sa diplomiranim socijalnim radnikom Vladanom Jovanovićem iz Kragujevca. Radi u tamošnjem Centru za socijalni rad, dugo godina se bavi zaštitom starih, u jednom periodu bio je i rukovodilac u ustanovi za smeštaj, a potom i menadžer za razvoj vaninstitucionalnih oblika podrške starim i nemoćnim osobama.
U razgovoru, Jovanović kaže da postojeći zakoni i uslovi za licenciranje domova za stare, te analize i strateški dokumenti uglavnom dobro konstatuju poteškoće i nude rešenja, ali je problem u njihovoj implementaciji. Srbija, na žalost, nije imala valjan odgovor na društveni izazov ubrzanog starenja stanovništva. Podseća da ozbiljne analize još s početka dvehiljaditih pokazuju ne samo da Srbija ubrzano stari, nego da stari ljudi koji zahtevaju institucionalnu negu i podršku imaju sve kompleksnija hronična oboljenja, a multimorbidnost sve češće podrazumeva i demenciju, što predstavlja dodatni izazov.
„U skladu sa tim, zaključak nacionalnih komisija je glasio: raspoložive kapacitete treba prilagođavati novim okolnostima, što između ostalog podrazumeva i povećanje odgovarajućih kapaciteta za umiruće pacijente, tzv. palijativnu negu. Dakle, još početkom dvehiljaditih prepoznato je da Srbiji trebaju značajno veći smeštajni potencijal i donesena je odluka da se on poveća kroz pluralizam usluga, da se u ovom pogledu osnaži privatni i nevladin sektor, što samo po sebi nije loše, naprotiv. Donesena su dokumenta koja su omogućila licenciranje domova na osnovu iskustva razvijenih zemalja, ali je problem što oni nisu zaživeli u praksi, što su se stvari prepustile improvizaciji“, kaže Jovanović.
Podseća da je Srbija, kao i druge zemlje bivše Jugoslavije, pre 30-40 godina, imali veoma razvijen sistem državnih ustanova socijalne zaštite, mnogo bolji nego u drugim zemljama istočnoevropskog bloka. Ta baza je mogla i morala da posluži kao osnova za ozbiljnu nadogradnju, uključujući i razvoj kapaciteta za palijativnu negu. Prilika je, međutim, propuštena.
„Odluka da se u dugom vremenskom periodu cena smeštaja u državnim ustanovama za stare ne menja doprinela je da one budu u teškom položaju, jer su prihodi po osnovu cene smeštaja bili nedovoljni. Kada je finansijska situacija teška, štedi se na održavanju i razvoju infrastrukture i drugim troškovima koje nisu osnovni troškovi, kao što su plate zaposlenih ili bazične materijalne potrebe“, kaže Jovanović.
U tim uslovima, kaže naš sagovornik, privatni sektor je u međuvremenu osnažio. Ističe da postoje u privatnom sektoru odlične ustanove, sa visokim ili nešto nižim standardom.
„Međutim, dugo već imamo krajnje fleksibilan odnos prema ustanovama koje ne zadovoljavaju uslove ili ih samo formalno zadovoljavaju, što je veliki rizik. Incident u Barajevu je najstrašniji, ali nije prvi i jedini. Broj ustanova koji su izgubili licencu ukazuje da su inspekcijske službe dobro radile svoj posao. Ostaje međutim pitanje kako su mnoge od njih ponovo dobijale licencu, da li su odista popravile uslove, da li su uklonjeni razlozi za oduzimanje licence, ili su propisi izigrani. Da li su se vlasnici pozvali na neke autoritete“, pita se Jovanović.
Domovi za stare registrovani kao pansioni ili zdravstvene ustanove
Pored potpuno nelegalnih domova za stare, imamo i one koji su registrovani kao pansioni ili zdravstvene ustanove. Jovanović kaže da inspekcijska služba, kada dobije prijavu od korisnika ili njegovih srodnika, vrlo brzo shvati da nisu u pitanju nikakvi pansioni, niti zdravstvene ustanove, već domovi za smeštaj odraslih i starih. Naprave zapisnik, uključe druge ustanove sistema, ali i pored toga pružalac nastavlja sa radom. Pozivanjem na neke autoritete obično se izigravaju propisi i zaobilazi nešto što je nužni standard da bi se ovakva usluga uopšte mogla pružati.
„Odgovorni pružaoci socijalnih usluga dovode se u nepovoljan položaj. Ako imate ozbiljne ulagače u ovaj sektor, nekoga ko se trudi da pruži odgovarajući, čak i visoki standard usluge, ispunjavajući sve propisane uslove, ne samo infrastrukturne nego i one koje se odnose na broj i strukturu zaposlenih, a njemu konkuriše neko ko ne zadovoljava ni elementarne uslove – onda je u pitanju nelojalna konkurencija.
Može se desiti da odgovorni pružalac usluga shvati da je besmisleno da ispunjava sve uslove, odnosno da će imati bolji finansijski efekat sa realno manjim troškovima. Umesto da podstičete onoga ko je odgovoran i kvalitetan da napravi koji jednu-dve-tri institucije, vi dobijate suprotan efekat – on se ravna prema onima koji ne rade u skladu sa zakonima i licencama“, kaže Jovanović.
‘Izvoz’ staraca
Nisu samo zemlje Balkana one koji se suočavaju sa problemima naglog starenja stanovništva, te adekvatne skrbi za njih. Proteklih decenija se u Nemačkoj, zemlji sa visokim nivoom socijalne zaštite, vodi debata o tzv. izvozu staraca. Naime, ne baš malo Nemaca svoje starije i nemoćne srodnike smeštaju u domove u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Kritičari smatraju da je ova praksa dehumanizujuća i da pokazuje manjak društvene odgovornosti prema starijim generacijama, koje se premeštaju u druge zemlje i imaju poteškoće s prilagođavanjem zbog jezičkih barijera i kulturnih razlika. Oni koji brane praksu kažu da su mnogi prinuđeni zbog finansijskih razloga da se odluče za ovu opciju, pošto su domovi u Nemačkoj izuzetno skupi. Prema njima, stari ljudi u susednim državama za manje novce dobijaju vrhunsku negu i podršku.
Tu dolazimo do još jednog važnog faktora kada je reč o kvalitetu institucionalnog smeštaja starih u Srbiji. A to je cena. Mnogi građani nisu u mogućnosti, ili im to predstavlja ozbiljan teret, da za domski smeštaj svojih srodnika obezbede novac, čak ni da pokriju minimalnu cenu (procenjuje se da ona iznosi oko 70.000 dinara mesečno). Sa druge strane, pitanje je da li domovi za smeštaj mogu sa postojećim cenama da pokriju sve troškove, odnosno da ispune uslove koje podrazumeva licenca.
„Pokazatelji su jasni. Standardi i propisani uslovi koji su utvrđeni zakonom ne mogu se ispuniti sa kapacitetom od 30, 40 ili 50 mesta, koliko većina ili najveći broj ustanova za smeštaj ima. Ovaj kapacitet zapravo podrazumeva izigravanja propisa. Neće niko da sebi proizvodi gubitak. Ozbiljniji ulagači imaju kapacitete od 80-90, pa i više od 100 mesta, i to je granica održivosti. Ako želimo da onemogućimo da ljudi umiru u svojim kućama, a taj problem rešavamo tako što ćemo spustiti cene, renovirati kuće i vikendicu, u jednu sobu staviti pet-šest korisnika, zaposlimo jednu osobu koja će brinuti o njima – onda imamo ovo što imamo“, kaže Jovanović.
Ojačati državne domove
Upravo zbog toga, smatra Jovanović, moraju se ojačati državni domovi za smeštaj odraslih i starih, pogotovo kada je reč o palijativnoj nezi.
„Država mora da, u skladu sa starenjem stanovništva, poveća kapacitete i poboljša uslove u državnim domovima, ali i da ostavlja prostor za privatnu inicijativu. Ako državni sektor ne može da obezbedi najviše standarde, neka obezbedi bar adekvatne prosečne, a onaj ko želi nešto više za svoje srodnike i ima mogućnost da im to priušti, neka se obrati privatnom sektoru“, kaže Jovanović.
Po njemu, država i svi mi ne smemo da dozvolimo da ljudi umiru u nehumanim uslovima u domovima, uz bolove i bez dostojanstva.
„Možete da zamislite kako u privatnom sektoru, u domovima koji izigravaju uslove, i infrastrukturne i zdvravstvene, prolaze najteži bolesnici koji nemaju odgovaraju zdravstvenu zaštitu. Osim presvlačenja i nege, njima je neophodno pružiti visokosofisticiranu medicinsku uslugu, poput terapija protv boli, prevencije dekubitalnih rana, i tako dalje. Ako to ne može da pruži privatni sektor, onda mora državni“, navodi Jovanović.
Vaninstituconalna briga o starima kao dio rješenja
Jovanović ističe da je vaninstitucionalna briga o starima deo rešenja problema. Ona podrazumeva integrisano delovanje socijalnih i zdravstvenih ustanova, sa ciljem popravljanja uslova za ostanak starih u njihovim kućama, dok god je to moguće. On je bio menadžer projekta vaninstitucionalne nege u Kragujevcu koja je sprovođena po italijanskom modelu.
„Krenuli smo od nule, a brzo smo stigli do 350-400 korisnika ove nege. Gerontološki centar je bio prepunjen, mnogo je ljudi bilo na čekanju, ali nakon jačanja vaninsitucionalne podrške, u njemu su se odjednom pojavila slobodna mesta“, kaže Jovanović.
Pored integracije zdravstvenog i sektora socijalne zaštite, ove usluge podrazumevaju i dnevne boravke, ukoliko se za tim pojavi potreba. Oni predstavljaju prelaz iz kuće u dom. Stari se smeštaju u dnevni boravak recimo dok su ukućani na poslu.
„Postoji tradicionalna podrška starima u njihovim domovima u Vojvodini i još ponegde u Srbiji, ali su sve to ad hoc rešenja. Potreban je ozbiljan sistemski rad na unapređenju usluga vaninstitucionalne nege. Tako bismo relaksirali stacionarni sektor, a i ne moraju svi stari ljudi da idu u dom“, zaključuje Jovanović.