Neobznanjeni cilj izraelske vojske

Među brojnim arapskim intelektualcima, političkim analitičarima i vojnim stručnjacima postoji duboko ukorijenjen stav da izraelska vojska uništava područja od kulturno-historijskog značaja u Libanu i Gazi ne samo iz osvete, već kako bi uništila lokalitete bogate poviješću. Počinitelji brišu prošlost u regiji u kojoj nemaju svoju historiju. Također, ova destrukcija djeluje kao pokušaj brisanja kulturnog pamćenja utjelovljenog u arhitekturi tih mjesta i njihovoj funkciji, i to od strane onih koji su vijekovima živjeli u dijaspori, koji ne gaje povezanost s tim prostorom i ne razumiju važnost vizualnog pamćenja. Međutim, oni koji stoje iza napada avionima i raketama nisu svjesni kulturne vrijednosti drevnog nasljeđa koje se uspjelo oduprijeti propadanju i zubu vremena.

Tokom Nakbe 1948. godine, ”cionističke milicije”, koje su nosile oružje prije formiranja izraelske vojske, uništile su 418 palestinskih sela na zastrašujući način. Pojedini objekti u tim naseljima bili su stari vjekovima. Ove naoružane milicije počinile su brojne masakre nad golorukim palestinskim civilima, a zatim je vojska nastavila ovaj obrazac ponašanja u svim ratovima i napadima na Palestince i ostale.

U trenutnom ratu, Izrael je uništio drevnu baštinu libanskog Baalbeka, koja se proteže unazad tri hiljade godina i potiče iz civilizacija koje su ostavili Feničani, Bizantinci, Seldžuci, Ejubije, Franci, Mongoli, Mameluci i Osmanlije. Osim arheoloških lokaliteta i stambenih objekta, Izrael je uništio crkve i manastire maronitskih i pravoslavnih vjernika.

Uništene kompletne četvrti

Uništene su kompletne četvrti u južnom predgrađu Bejruta, koje datiraju još iz vremena arapskih osvajanja, poput četvrti Al-Shiyah, naselja Laylaki/ Ghobeiry, Haret Hreik, groblja Bachoura. Uništeni su i izuzetno stari objekti u gradu Tiru, čiji dio nalikuje velikom muzeju. Stradalo je kulturno naslijeđe u gradu Nabatieh, uključujući tržnice, stare stambene objekte, džamije i crkve. Izraelski avioni napadali su stari dio grada Gaze, u kojem se nalazilo više od 146 starih kuća, džamija, crkava, povijesnih škola te stara luka Gaze.

U svemu tome, Izrael nije mario za ono što je propisano Haškom konvencijom iz 1954. godine, koja je usvojena s ciljem zaštite kulturnih dobara tokom oružanih sukoba. Konvencija je donesena kao odgovor na uništavanja kulturnih spomenika tokom Drugog svjetskog rata od strane savezničkih i sila Osovine. Propisuje da je ”svaka šteta nanesena kulturnim dobrima, bez obzira na narod kojem pripadaju, šteta za kulturno naslijeđe cijelog čovječanstva, jer svaki narod doprinosi svjetskoj kulturi”.

U svjetlu dominacije ekstremističkog religijskog pravca u politici u Izraelu, nakon nezapamćenog uspona desnice, novi političari i njihovi saveznici iz vjerskog establišmenta više ne mare za zakone modernih ratova, niti za izvještaje o ljudskim pravima, kako prenosi američko-jevrejski časopis Moment. Ovo zanemarivanje jasno se može vidjeti u izjavama američkog rabina Manisa Friedmana o najboljim načinima za suočavanje s Arapima, koji otvoreno kaže: ”Ne vjerujem u zapadnjačku etiku, odnosno da se ne trebaju ubijati civili ili djeca, uništavati sveta mjesta, boriti u vjerskim prilikama, bombardirati groblja, pucati prije nego što drugi zapucaju na vas… Jedini ispravan način za vođenje rata jeste uništavanje njihovih svetih mjesta, ubijanje njihovih muškaraca, žena, djece i stoke… To je jedini pravi način odvraćanja da se riješimo upornosti i stalnog otpora Palestinaca”.

Issam Sakhnin u svojoj knjizi Genocid: od ideologije hebrejske Biblije do cionističkog projekta tvrdi da je ovaj genocidni projekat potekao iz dva izvora:

Prvi je evropski kolonijalizam, jer je cionizam, prema njegovom mišljenju, nastao na temelju zapadnog kolonijalizma, koji je istrebljivao autohtono stanovništvo u koloniziranim zemljama ili ga prisiljavao da živi u getu, daleko od evropskih doseljenika.

Drugi je posuđivanje vjerskih činjenica, stavova, rječnika i izraza te njihova interpretacija na način koji služi genocidnoj ideologiji, a time i briše povijesno sjećanje arapskih zemalja suočenih s izraelskim napadom.

Ovaj pristup upakovan je u mnoge priče, mitove, vjerske simbole i povijesne reference koje opravdavaju postupke izraelske vojske u današnjem vremenu. Pojedini političari i vojne vođe smatraju da je njihova dužnost ponoviti događaje iz drevne prošlosti pri uništavanja gradova i potpunom brisanju vizualnog sjećanja naroda koji je pokoren, što je je jedan od alata za njihovo prisilno podčinjavanje.

Povijesne činjenice koje se možda i nisu dogodile

Čak se i sekularni političari u Izraelu pozivaju na prošlost, prisjećajući se povijesnih činjenica za koje nije sigurno da su se stvarno dogodile, u nastojanju da opravdaju svoje destruktivne akcije. Na primjer, prvi premijer Izraela David Ben Gurion rekao je: ”Mora postojati kontinuitet od Joshue Ben Nuna do Izraelskih odbrambenih snaga”.

Benjamin Netanyahu ponovio je ovu ideju u svom prvom obraćanju nakon operacije Potop al-Aksa, kada je podsjetio na priču o proroku Samuelu i Amalečanima, koji su pobijeni zajedno sa svoj životinjama i svim živim bićima na svoj zemlji. Naglasio je da su Palestinci Amalečani ovog vremena i rekao: “Kao što je zapisano u Tori, progonit ću svoje neprijatelje i uništiti ih.”

Ovakvo vjerovanje prodrlo je i u samo izraelsko društvo. Anketa provedena među hiljadu srednjoškolaca u Izraelu, kako bi se ispitalo koliko vjeruju u ispravnost i svetost drevnih destruktivnih ponašanja, pokazala da oko 80 posto ispitanika vjeruje u njihovu ispravnost, dok 38 posto njih smatra da je izraelska vojska obavezna ponoviti isti genocid u arapskim selima i gradovima koje osvaja.

Ovo je jasan odgovor na neka iskrivljena izraelska objašnjenja koja sugeriraju da je izraelska agresija samo reakcija na činjenicu da se nalaze okruženi morem arapskog neprijateljstva. U stvarnosti se zanemaruju psihološke, povijesne i ideološke osnove koje oblikuju ”borbenu doktrinu” izraelske vojske, koja osvetu vidi kao obavezu i dužnost za koju nema alternative. Dakle, prekomjerna sila je opravdana protiv onih koje Izrael klasificira kao svoje neprijatelje.

Legitimiziranje izraelskih postupaka u Palestini, Libanu i Siriji

Izraelska retorika o genocidu uveliko se oslanjala ne ove povijesne narative, uključujući tekstove, govore i prakse, što govori o očitom ustrajavanju na legitimiziranju svojih postupaka u Palestini, Libanu i Siriji. To je nešto čega su svjesni neki umjereni Jevreji ili oni koji odbacuju izraelski agresivni način razmišljanja koji manipulira povijesnim naslijeđem, primjenjujući ga na drugačiju stvarnost, i to protiv onih koji ne snose nikakvu odgovornost za bilo kakvu štetu nanesenu Jevrejima u prošlim vremenima.

Ipak, njihovi glasovi ostaju tihi u odnosu na one koji vjeruju da se uništavanjem historijskih lokaliteta postiže jedan od ciljeva Izraela, a to je uništavanje arapskog kulturnog naslijeđa, posebno drevne arhitekture koja je u samom središtu toga. Ovo potiranje historije ili čupanje njenih korijena smatra se načinom da se Izraelci izjednače sa svojim arapskim susjedima, na način da im se oduzme njihova materijalna kulturna baština, koliko god to izraelska vojska uspije postići.

Čuvanje spomenika, kao važnog aspekta materijalne historije, te borba protiv svakog ko želi osvojiti ovo područje i protjerati njegove stanovnike, kao i ponos na arapsko kulturno naslijeđe, kako islamsko tako i kršćansko, uvijek su činili snažnu osnovu za izgradnju psihologije i mentaliteta otpora. Taj mentalitet je svjestan da njegova misija nije ograničena samo na zaštitu ljudi, već i na čuvanje povijesti i kulturno-historijskih spomenika kao njenog neodvojivog dijela. Prema tome, izraelska vojska smatra da je jedan od njenih borbenih zadataka uništiti taj mentalitet kolektivnog otpora ili ga barem destabilizirati kako bi se uništile veze ljudi s njihovom poviješću.