Božić u Podgorici: Radost, običaji i međusobno poštovanje

Božić je jedan od najznačajnijih i najradosnijih praznika kod hrišćana. Širom svijeta vjernici koji poštuju stari, julijanski kalendar 7. januara proslavljaju ovaj simbol ljubavi i porodice. U domu porodice Vukčević u Podgorici s radošću i veseljem dočekuju ovaj praznik.

Šezdesetčetvorogodišnji Zoran Vukčević, nekadašnji predsjednik Odbora Crkvene opštine Podgorica, govorio je za Al Jazeeru o porodičnoj tradiciji i načinu na koji će proslaviti ovaj Božić.

Posna i svečana trpeza

“Badnji dan koji je 6. januara najavljuje veliki hrišćanski praznik Božić. Tog dana badnjak unosimo u naše domove, a porodica se okuplja uz posnu trpezu. Taj dan imamo med, priganice, u suštini se ne prejedamo jer čekamo sjutrašnji dan Božić za koji spremamo svečanu trpezu”, priča Vukčević.

Objašnjava da je običaj da tog dana u zoru domaćin izlazi iz kuće i ide u šumu, “bere” badnjak i donosi ga kući. Kako dodaje, u šumu ide sa unukom ili sinom i svojim drugovima.

“Za taj dan siječe se grana hrasta. Taj badnjak prinosimo kući i ostavljamo ga pored ulaznih vrata. Tek sa mrakom unosimo badnjak i stavljamo ga prema običaju na ognjište ili šporet na drva. To je, naravno, ko ima uslove za to. Neko ide pred hram ili crkvu. Kad se badnjak unosi u kuću, domaćica otvara vrata, kažemo joj: ‘Dobro veče, na zdravlje vam Badnje veče’, na šta ona odgovara: ‘Srećno vam Badnje veče’. Mi taj badnjak nahranimo, dadnemo malo žita ili pasulja. Položimo ga i pristupamo molitvi za večeru”, kazuje Vukčević.

Sutradan na Božić, pojašnjava nam, domaćin izbjegava da napušta dom. Ide samo na liturgiju. Prije toga, u jutarnjim satima u domu se čeka “polaznik”, obično dječak ili mlađi muškarac čija je dužnost da im poželi sreću, zdravlje i blagostanje u porodici. Polaznik obično bude nagrađen sa nekim poklonom.

Tog dana domaćica napravi česnicu u koju se ubaci poklon, obično novac, ona se izlomi na komade a ko nađe poklon, smatra se da će te godine “pare biti kod njega”. Ovaj dan, kaže Vukčević, “svi moramo da budemo srećni, mirbožimo se”.

“Tako se i pozdravljamo: ‘Mir Božiji, Hristos se rodi’, na šta se odgovara: ‘Vaistinu se rodi’. Svađa i rasprava tog dana ne bi trebalo da bude i svi koji su u svađi tog dana bi trebali da se pomire. Treba da budemo što bolji ljudi, da ne ogovaramo nikoga”, kazuje Vukčević.

Dobri komšijski odnosi

Poslije lomljenja česnice ljudi se, kaže, raduju. Ove godine očekuje da će taj dan kod supruge Slavice i njega doći sin Ivan i kćerke Ljubica, Jelena i Zorana sa svojim porodicama, snahom i zetovima te osmoro unučadi, sestra, stric, šura, njegov najbolji drug iz djetinjstva Suad Lukačević, prijatelji i kumovi među kojima je “moj Fadil Jahić iz Sarajeva sa suprugom i sinom Lavom”.

“Na Badnje veče bude posna večera, a na Božić je mrsno. Zbog svojih kumova i drugova koji su druge vjere ima jagnjetine ili ćuretine. Svi smo tada radosni. Pojede se, popije, djeca dobijaju poklone. Uživamo posebno taj dan”, naglašava Vukčević.

Zoran za sebe kaže da je Staropodgoričanin, da je rođen između dvije džamije, a da je njegova crkva grobljanska u Čepurcima ispod Ljubovića (Crkva Rođenja Presvete Bogorodice na Čepurcima srpski je pravoslavni hram Mitropolije crnogorsko-primorske koja je na groblju Čepurci u Podgorici; op.a.).

“Mi smo ovdje tri vjere i svih ovih godina bili smo složni. Moji su došli sedamdesetih godina 19. vijeka u Podgoricu. Za našu trpezu vazda se znalo kad je nama Vaskrs ili Božić s čim možemo poslužiti naše komšije, i katolike i muslimane. Ono što ne želimo nama da se desi, ne želimo da se desi drugima. Tako sam vaspitavan. Do današnjeg dana tako se slavi. Kad je Bajram, moja komšinica i radnice iz salona donesu mi sarajevsku baklavu i mantije, tome se jako radujem. Imam radnika koji su katoličke vjeroispovijesti, koji su nedavno slavili njihov Badnji dan i Božić, nisu radili nekoliko dana, sada slave i moj Božić. Podgorica je prilično sačuvana u tom dijelu. Ti komšijski odnosi su dobri”, tvrdi Vukčević.

Zoran Vukčević jedan je od najcjenjenijih frizera na Balkanu. U svojoj dugogodišnjoj karijeri dobio je neka od najlaskavijih priznanja na svijetu. Od šampiona Crne Gore i bivše Jugoslavije uslijedila su i brojna međunarodna priznanja i uspjesi, a nekoliko godina zaredom proglašavan je za najboljeg žirora (sudiju) na planeti. Član je OMC HAIRWORLD – Svjetskog udruženja frizera i trenutno nosi funkciju direktora za edukaciju Centralne Evrope. Na Svjetskom prvenstvu u Parizu 2006. godine proglašen je za svjetskog “ambasadora struke”. Osnivač je i Udruženja frizera Crne Gore. Vlasnik je devet salona u Crnoj Gori, osam u Podgorici i jednog na Svetom Stefanu u Budvi.

Zanat mu sve pružio

“Sve što imam u životu moj zanat mi je pružio. Ja njemu moj život, on meni sve ljepote ovdje, nekretnine i mogućnost putovanja i uspjeha. Pošto sam direktor svjetskih takmičenja, često putujem”, objašnjava Zoran.

Kaže da je sve “grđe i grđe vrijeme”, da ljudi neće da rade, da “društvene mreže unakaziše sve, pogotovo omladinu”, da mnogo ljudi bježi vani, da niko neće da sjedne i uči da radi te da većina misli da mogu zaraditi neki brzi novac te da to pomalo utiče i na njegov zanat.

“Meni je porodica u poslu i sretan sam zbog toga. Trudim se i ovu treću generaciju da učim, ali malo teže to ide”, kaže na kraju razgovora Zoran Vukčević.