Holjevac: Od Titovog generala i zagrebačkog gradonačelnika do disidenta
Na gotovo 500 stranica, Željka Godeč, dugogodišnja novinarka ‘Jutarnjeg lista’ ispisala je građansku i političku biografiju Većeslava Holjevca, jednog od najpoznatijih zagrebačkih gradonačelnika.

Današnjem dobu očajnički nedostaje čovjek poput Holjevca – nepotkupljiv, s vizijom i idejom općeg dobra, kaže Željka Godeč, zagrebačka novinarka i autorica knjige Većeslav Holjevac – tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta.
Na gotovo 500 stranica, Željka Godeč, dugogodišnja novinarka Jutarnjeg lista ispisala je građansku i političku biografiju jednog od najpoznatijih zagrebačkih gradonačelnika.
Nastavite čitati
list of 4 itemsLukašenko slavi ogromnu pobjedu u Bjelorusiji koju Zapad odbacuje
Generalni sekretar UN-a pozvao na prekid nasilja nad civilima u Kolumbiji
UN: Zabilježeno najmanje 901 pogubljenje u Iranu prošle godine
Knjiga Većeclav Holjevac – tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta je objavljena nedavno u nakladi Profila i donosi brojne nepoznate detalja o jednom od poznatijih hrvatskih političara 20. stoljeća. U razgovoru, Godeč otkriva tko je zapravo bio Holjevac, kako je od Titovog generala postao neprijatelj komunističkog poretka, ali i što bi današnji političari mogli od njega naučiti.
Knjigu je, kaže Godeč, pripremala gotovo četiri godine uz redovni posao novinarke, te si je dala oduška izvan krutih novinarskih formi.

“Trudila sam se ostati promatračica Holjevčeva života, hagiografije su mi dosadne i neozbiljne, a u njegovom slučaju bila bi i uvredljiva, jer je Holjevac napravio toliko dobra da bi nezaslužene pohvale samo oduzele vrijednost. Pisati samo o Holjevcu, a ne smjestiti ga u konkretan kontekst značilo bi ostaviti ga neispisanog, zato sam morala ponoviti povijest prve polovice 20. stoljeća, proučiti stotine dokumenata iz službenih i privatnih arhiva, historiografsku i biografsku literaturu“, kaže Godeč.
Sigurno je postojao i Udbin dosje o Holjevcu
Provela je, dodaje, sate u ciklusu razgovora s ljudima koji su Holjevca dobro poznavali, članovima njegove obitelji i svjedocima prijelomnih trenutaka njegove karijere.
“Oni su mi dali priliku da zavirim u njegov intimni svijet, tako da sam ga u četiri godine rada ipak malo ‘posvojila’. Kolega Pero Zlatar ostavio nam je sirove snimke razgovora sa 16 prijatelja i suradnika koji su mu pričali kakav je čovjek Holjevac bio – jako dragocjen materijal, jer mnogi od njih više nisu među nama“, dodaje.
Pisanje s tako velikim vremenskim odmakom, objašnjava Godeč, s jedne strane nudi da se događaji i doprinosi sagledaju široko i objektivno, ali s druge pak, ograničava izvore jer je malo živih svjedoka.
“Dosje Udbe o Holjevcu nisam našla, a sigurno je postojao, ‘zaslužile’ su ga i domaćice koje su čitale emigrantski tisak, kako ne bi jedan visoki funkcioner“, dodaje.
Predratni komunist i Titov general
Većeslav Holjevac rođen je 1917. godine u Karlovcu, kao dijete samohrane majke, iz siromašnog radničkog kvarta i rano je postao gorljivi zagovaratelj sindikalnih i radničkih prava.
“Mlad se inficirao idejama Komunističke partije, organizirao je štrajkove i bila mu je najprirodnija stvar na svijetu da se pridruži antifašističkom pokretu. Postao je vođa partizanskog pokreta na Kordunu, ratni politički komesar i zapovjednik, a iz rata je izašao kao narodni heroj – kada je s Korduna kao lažni domobranski oficir vodio suborce u Karlovac koji je bio u rukama ustaša da spase zarobljenog sekretara karlovačkog Mjesnog komiteta Marijana Čavića u Karlovac stekao je status heroja, a po toj je akciji kasnije snimljen film Signali nad gradom. Bio je šef Vojne zone B u Opatiji, šef Vojne misije u Berlinu, kratko ministar rada u Beogradu, a u zamahu poslijeratne obnove postavljen je za zagrebačkog gradonačelnika“, dodaje.
Upravljanje Gradom Zagrebom je, dodaje Godeč, bila njegova najproduktivnija uloga: od 1952. do 1963. vodio je sustav od 700-tinjak ljudi, izgradio je 25.718 stanova, zaposlio gotovo 70.000 ljudi u industriji, nametnuo Zagreb na čelo po broju poduzeća i industrijskoj proizvodnji u Jugoslaviji, a broj stanovnika se povećao za gotovo 100.000.
“A onda, uspjehu unatoč, za Holjevca više nije bilo mjesta, odgurnut je na sporedni kolosijek Matice iseljenika s 20-ak zaposlenika, a politički establishment je mislio da ga se riješio. U posljednjoj političkoj dekadi optužili su ga da je skrenuo s pravog komunističkog puta zato što je dekonstruirao jugoslavensku dogmu o bratstvu i jedinstvu, kritizirao unitarizam, i razvijao ideju o potrebi nacionalne emancipacije hrvatskog naroda i republike, ali ne izvan okvira federalne jugoslavenske države“, ističe.
Zagreb ‘preveo’ preko Save
Zagreb je, podsjeća, u njegovom mandatu prešao Savu i izgrađen je cijeli novi grad na jugu, napravljene su kapitalne institucije i u Donjem gradu, biseri stambene arhitekture, gradska vijećnica, Palača pravde, bolnice, kazališta, tvornice, škole, fakulteti, domovi zdravlja, bazeni, mostovi, hoteli.
“Njegova izvan serijska radna energija i sposobnost da bira najbolje ljude obilježili su dva mandata. Zagrebu je dao fizionomiju kakvu danas ima i bez koje to ne bi bio grad kakav jest“, dodaje.
U političkom smislu se, napominje, Holjevac kao prvi čovjek Zagreba, pokazao kako osoba koja se grozi partijskog dogmatizma.
“Na sjednici Trećeg kongresa Saveza komunista 1954. kad se znalo da će Marijan Stilinović, jedan od najobrazovanijih intelektualaca u hrvatskom i jugoslavenskom partijskom rukovodstvu biti dekapitiran zato što se nije jasno izjasnio protiv Đilasove kritike jednopartijskog sistema, Stilinović je ostao sam i otpisan, a Holjevac je u znak podrške sjeo pored njega.
Izgradnjom Velesajma prkosio je beogradskom političkom i financijskom centralizmu. Njegov Zagreb u graditeljskom usponu koji je prešao na drugu obalu Save postao je simbol prosperitetne Hrvatske, vjere u vlastite nacionalne snage, a to mu je donijelo puno političkih neprijatelja“, objašnjava.
Srž svoje politike, kaže, izrazio je sam, i to jutro nakon obračuna na sjednici Izvršnog komiteta 1967. godine, kada su ga proglasili zastranjenim nacionalistom koji ne shvaća dubinu svog krivovjerja i prisilili da odstupi.
“Sreo je Branku Prislec, kćer svog najvećeg prijatelja Branka, i uzrujano joj prepričavao kako je izgledalo to isljeđivanje, za što su ga optužili, govorio joj da je nemoguće da bude i ustaša i da je prvi koji je sa Srbima dizao ustanak. Tada je rekao kojom se maksimom vodio cijeli svoj život: osuđujem svaki šovinizam i nacionalizam, ali imam osjećaj za pravdu, nacionalni ponos i etničku pripadnost.“
Intenzivan privatni život
Najveća kontroverza koja je obilježila politički put je ona oko njegove uloge u „Deklaraciji o položaju i nazivu hrvatskog jezika“ 1967. godine koju Holjevac nije potpisao, ali ga je partijski vrh optužio kao glavnog ideologa koji je stvorio uvjete da do nje dođe zbog čega je svježe postavljen sekretar Izvršnog komiteta Miko Tripalo, tada političar u usponu, željan dokazivanja, osnovao istražnu komisiju da Holjevca kazni.
Ništa manje, otkriva, intenzivan nije bio ni njegov privatni život.
“Djetinjstvo je ostalo obilježeno ‘rupom’ odrastanja bez oca, koji ga nikad nije priznao, odrasli život s tri braka i četvero djece. Prvi mladenački sklopljen je prije rata, drugi s Nadom Galjer, koja je sudjelovala u čuvenoj diverziji na poštu u Jurišićevoj, i zbog toga morala pobjeći iz Zagreba u šumu, ravno u zagrljaj Vece Holjevca. Vjenčali su se u ratu, imali su troje djece.
U srednjim četrdesetima Holjevac se zaljubio u 20 godina mlađu crnku, učiteljicu i napustio suprugu, troje djece i građanski život u vili u Nazorovoj s dva kofera. S trećom suprugom Darinkom Magdić koja je još uvijek među nama živio je na 11. katu nebodera u Sigetu, sagrađenom za njegova mandata i dobio četvrto dijete, curicu Goranku koja ga nije imala priliku upoznati. Kao brakolomac Holjevac je doživio određenu društvenu osudu i izolaciju“, ističe.
Holjevac je bio politički heretik, spreman platiti cijenu svojih uvjerenja.
“Nije se dao lomiti i konvertirati stavove kako politički vjetar puhne. Nije se odricao ljudi kojima je vjerovao. Premda se razočarao u izvedbu i monolitnost političke vlasti nisam pronašla dovoljno uvjerljive dokaze za tezu koja je širila desnica u emigrantskim krugovima: da bi Holjevac utabao put za samostalnu Hrvatsku uz bok Franje Tuđmana – on jest bio hrvatski državotvorni političar, ali ne izvan okvira tadašnje države“, dodaje Godeč.
U jednopartijskom ustroju pokazao je da ima integritet i bilo pitanje trenutka kada će revolucija pojesti svoje dijete.
“Zbog toga je zavrijedio poštovanje, na sprovod mu je došlo 30.000 ljudi, kroničari kažu da je oproštaj od njega nakon Radićeva bio najmasovniji ispraćaj jedne javne osobe u povijesti grada“, dodaje.
Ipak nije postao meta mržnje
Današnji političari od njega imaju mnogo naučiti: suradljivosti, minimalnom egu, koncilijantnosti.
“Holjevac je svoju nelagodu i nervozu zbog skromnog formalnog obrazovanja, završio je samo četiri razreda osnovne škole, kanalizirao na najbolji mogući način: okružio se najpametnijim ljudima svoga doba, od njih učio i prepuštao im odluke tamo gdje su bili bolji od njega.“
Holjevac nije zaboravljen, smatra Godeč, ali nije ni valoriziran na ispravan način.
“Tome je doprinijelo to što je kao disidentu u komunizmu njegovo ime bilo tabu, kao čovjeka koji je izdao pravu stvar nije bilo uputno ga spominjati, a prostor devedesetih su zauzeli neki drugi junaci. Ipak, Holjevac kao da uživa jednu od rijetkih privilegija – nitko mu ne osporava da je bio veliki zagrebački gradonačelnik.
Uz izolirane ispade nekih radikalnih tipova, koji su mu srušili bistu u Karlovcu na početku rata, Holjevac ipak nije postao meta mržnje. Ostao je višeslojan, ovisno o subjektivnim preferencijama – nekima je partizanski borac, zaštitnik Srba od ustaškog progona, Veco, poduzetan zagrebački gradonačelnik, komunistički disident, hrvatski domoljub, žrtva Titova režima, nekima politički reformator, duhovni začetnik hrvatskog proljeća i ideolog nacionalne države“, dodaje Godeč.