Skenderagić: Današnji teatar može pronaći publiku na dva načina, a to su šok ili emocija

Dramski tekst Baci je, Putine, i budi precizan Mirzi Skenderagiću donio je još jednu Hartefaktovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst.

Riječ je o posljednjoj u nizu nagrada koje je ovaj mladi i talentovani dramski pisac, filmski i teatarski kritičar, ali i novinar dobio za svoj rad.

Tim povodom Skenderagić za Al Jazeeru govori o značaju te nagrade, nagrađenom tekstu, svom radu u kojem je spojio novinarstvo i dramaturgiju, ali i situaciji u bh. teatru.

• Posljednja u nizu nagrada za Vaš rad stiže iz Hartefakta. Nije prvi put da Vaš tekst bude proglašen najboljim na njihovom konkursu, no značaj nije ništa manji. Naprotiv. S kakvim emocijama ste dočekali ovu vijest i šta Vam konkretno ona predstavlja? 

– Moram priznati da sam zaista bio iznenađen jer ništa nisam očekivao. Dramu sam napisao za vrlo kratak period i u trenutku neke lude inspiracije, a oslonivši se samo na talenat za koji sam tek sada spoznao kako zapravo funkcioniše i nekada, ali samo nekada, ga se mora pustiti da sprovede svoje. Nisam čak stigao niti da provjerim snagu strukture te da li je tematski uvezana na najbolji način, a ideja mi se pojavljivala tek u bljeskovima. Da ne govorim o formi muzičkog teatra u kojem nikada nisam pisao, a u koji sam poveo i antičku dramu, Shakespearea, dramu apsurda, mjuzikl, operu. O svemu tome teoretski znam jako malo, ali sve se to nekako uklopilo na jedini mogući način o kojem ja još puno trebam da promislim, a ono što je najvažnije za jednu dramu, pa i za ovu, jeste otvorenost za doradu i svakako očekujem da ću na njoj još raditi.

Ova druga nagrada znači više, jer sluti neki kontinuitet pisanja i potvrđuje da ništa nije slučajnost. Ne meni, naravno.

• Zanimljivog je i u trenutnoj geopolitičkoj situaciji vrlo aktuelnog naslova. Možemo li se malo osvrnuti na njega i možete li nam otkriti o čemu zapravo govori dramski tekst ‘Baci je, Putine, i budi precizan’? 

– Ne bih puno otkrivao. Ukratko, likovi ove drame pjevaju, i to poprilično traljavo, ironično, cinično, jer ih je stid da govore. I to pjevaju o svojim najgorim mogućim traumama, koje u prostoru apsurda nisu ništa blaže, nego naprotiv, zvuče mnogo strašnije. U današnjem svijetu, jednim uhom slušamo glas Putina i njegove sve otvorenije prijetnje konačnim nuklearnim ratom, a drugim okom svjedočimo o užasu koji svakodnevno živimo.

Zatrovani smogom, izmučeni politikom, a izvarani materijalno, dok gledamo kako tamo negdje gore živa spaljena djeca, i to sa brutalnim opravdanjima koja su na znatno većem nivou dehumanizacije od onih nacističkih, ne možemo da se ne upitamo za šta se i dalje borimo, šta čuvamo, gdje idemo? Da li je kraj ovakvog svijeta zaista najgore što se može desiti?

• U posljednje vrijeme na scenama bh. pozorišta imamo priliku gledati adaptacije tekstova savremenih bh. autora. Među njima je, između ostalih, tekst ‘Konačari’ Nenada Veličkovića, za koji ste radili dramaturgiju, a za koji se od premijerne praizvedbe traži karta više. Je li riječ o promjenama nabolje? Pokazuju li konačno domaći teatri sluha za tekstove savremenih bh. autora?

– Mislim da pravog sluha i istinske želje i dalje nema, ali promjene o kojima govorite i koje priželjkujete, jer su ispravne, u najvećoj mjeri diktira savremeno bh. dramsko pismo. Sada vam mogu nabrojati deset mladih dramaturga i dramaturginja koji stvaraju i koji privlače pažnju svojim temama i idejama. Međutim, njima treba davati šansu svake sezone, a ne svake pete. Kada neki autor iz neke druge države u regionu pobijedi na bilo kakvom konkursu, čitave sezone se posvete njima i njihovim tekstovima. Kod nas takvi projekti najsporije prolaze, ali zato “uvoz” reditelja, ponekad i upitnih talenata, ide “kao po loju”. Nažalost, moj dojam je da i dalje dosta toga funkcioniše po principu razmjene usluga.

Na kraju, nemojte zaboraviti da se na Konačare čekalo 30 godina, jer nije bilo želje ni hrabrosti da se taj roman postavi. Marko Misirača se zaljubio u njega i konačno je dobio priliku da ga postavi, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. To je predstava koju je publika zaista prepoznala, jer je iskrena i ne pokušava prevariti.

Mišljenja sam da današnji teatar može pronaći publiku na dva načina, a to su šok ili emocija. Sve ostalo je tzv. dekonstrukcija dekonstrukcije, a to je danas jako popularno. Sudeći prema reakcijama publike, u Konačarima smo pronašli ovo drugo, suze i smijeh, koje glumci svako igranje pronađu, i na sceni, i u gledalištu.

• Na fonu toga, očekujete li priliku za pozorišno uprizorenje ovog dramskog teksta (što se s prethodnim koji Vam je donio Hartefaktovu nagradu nije dogodilo)? 

– Iskreno, više me ne zanima. Izjavio sam u nekoliko navrata da bi to bilo lijepo, ali nisam zainteresovan da sada nekome nešto nudim ili moljakam okolo. Ako našim pozorištima nije u interesu da postave najbolji regionalni tekst u 2024. godini, onda neka ostane na tome.

• Angažmanom u redakciji Dramskog i dokumentarnog programa BH Radija predani ste očuvanju radio-dramskog stvaralaštva u BiH. Tokom našeg prethodnog razgovora dotakli smo se izazova s kojima ste, zajedno sa svojim kolegama, suočeni u realizaciji tog cilja. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo i šta biste izdvojili kao najveće postignuće ove redakcije od trenutka kada ste joj se pridružili?

– Moram reći da je dolazak novog direktora BH Radija 1, gospodina Dejana Kerlete, umnogome popravio atmosferu za rad za sve nas. Ima tu još nekih stvari koje ja nikada neću moći prihvatiti, ali redakcija Dramskog i dokumentarnog programa je najbolji primjer kako svako može raditi ono za što je zadužen, a da ne remeti ili ugrožava drugog, a za to je svakako zaslužna urednica Sanija Saljihi.

Ova godina nam je produkcijski bila odlična, pogotovo kad je u pitanju dokumentarna forma gdje bih posebno istakao uratke kolegice Koraljke Kurcenberger, koja u ovaj neistraženi radiofonski prostor svaki put proviruje kao da joj je prvi put. Ne treba zaboraviti da već drugi put zaredom naša redakcija osvaja nagradu “Nino Ćatić” i to za jedno od najdivniji ostvarenja na radiju koje sam ikada slušao, a koje je priredila kolegica Koraljka, srebreničku Hatidžu. Naravno, i ostale kolege se trude i doprinose i moramo se nadati da će ova nagrada ostati kod nas.

Možemo spomenuti i saradnju sa Narodnim pozorištem Sarajevo, i to na predstavi Konačari, a uskoro će naši slušatelji moći poslušati i radiodramu, što je prvi slučaj ovakve saradnje. Naravno, sarađivali smo i sa Narodnim pozorištem Republike Srpske, i tom prilikom otkrili nove glumačke talente čije glasove možete poslušati u radiodrami Čardak Marije Ritan. Nadam se da ćemo imati više prilika i dodatne novčane pomoći za realizaciju ovakvih projekata, jer uvijek to ponavljam: radiodrama je zaštitni znak ovoga programa i to je nešto što nam je bivši urednik Miralem Ovčina ostavio na čuvanje. A dok imamo Dženitu Fakić i Senada Ćesku za ton majstore, ne trebamo puno brinuti za tehnički dio našeg zvuka.

• U isto vrijeme, imamo priliku čitati i Vaše autorske tekstove. Osim dramskih, tu su i filmske, književne i teatarske kritike. Koliko je zapravo živa i aktivna kritika u bh. kulturnom i umjetničkom prostoru? Koliko nam je u konačnici neophodna?

– Mislim da kritika kao zanimanje uopšte ne postoji u BiH. Ivana Golijanin se bavi književnom i filmskom kritikom, Sead Vegara, također, filmskom, Lamija Milišić i Mladen Bićanić teatarskom, a ja pokušavam plesati na obje strane. Našem umjetničkom svijetu kritika apsolutno ne treba, jer u njemu preživljava samo pohvala. Sve predstave su odlične, filmovi vrhunski, Sarajevo je grad filma, živimo teatarski preporod i slično. Ipak, istina je i da veliki broj kolega umjetnika iskreno podržava moj rad i ja sam im zahvalan na tome, jer je to jak vjetar u leđa.

S druge strane, publika žudi za stručnom kritikom i ja ne mogu opisati kakvo čitateljsko razumijevanje osjetim. Ljudi jednostavno više ne mogu podnijeti da ih se laže ili vara. Osjete da nešto nije dobro, a neko ih ubjeđuje da je genijalno. Uvijek to ponavljam: ja barem kritiku pišem za publiku, da pomognem da se nešto lakše shvati, da otključam namjerno zatvorena vrata, da osvijetlim neke zamućene prostore, a sve ovo se naravno može ili prihvatiti ili odbaciti. Mislim da u tome djelomično uspijevamo, a svakako je bolje da smo barem mi aktivni i redovni u pisanju, nego da nema niko. Sada je svakako gotovo, više se ne mogu povući sve i da hoću.

• Svijet novinarstva i dramaturgije koje ste spojili obrazovanjem pokazali su se kao odličan spoj za zanimanja kojima se bavite. Koliko Vam je novinarstvo zapravo pomoglo u dijelu posla koji se odnosi na umjetnički angažman, a koliko dramaturgija u dijelu posla koji je vezan za novinarstvo?

– Novinarstvo podrazumijeva odlučnost i hrabrost, a dramaturgija i kritika kreativnost i obrazovanje. Čini mi se da se odlično slažu.