Grenland je bio uzdanica SAD-a još u vrijeme Hladnog rata, a to ostaje i danas

Grenland, ostrvo veličine kao tri savezne države Teksas, sa manje od 60.000 stanovnika, već decenijama je ‘interesantno’ područje i za druge svjetske sile.

Pogled na svemirsku bazu Pituffik (bivšu zračnu bazu Thule) na Grenlandu (Ritzau Scanpix / Thomas Traasdahl via Reuters)

Najava Donalda Trumpa da će ‘kupiti’ Grenland, najvećim delom nenaseljenu autonomnu pokrajinu Danske, očekivano je izazvala lavinu osuda političara u skandinavskim zemljama, Briselu, kao i širom sveta. Sa druge strane, veliki broj tvrdih republikanskih političara u SAD-u podržavaju, kako oni to nazivaju, “povratak Amerike na Grenland”, upozoravajući da je “u pitanju nacionalna bezbednost SAD-a”.

Grenland, ostrvo veličine kao tri savezne države Teksas, sa manje od 60.000 stanovnika, već decenijama je interesantno područje i za druge svetske sile, pre svega Rusiju i Kinu. Ruski brodovi plove vodama oko Grenlanda već čitav vek, dok su poslednjih decenija i kineski brodovi koji u evropske luke dovoze različitu robu postali svakodnevnica.

Tu su i energetski interesi – američka Federalna agencija za geologiju (USGS) je još 2019. procenjivala da samo na istočnim obalama Grenlanda leži najmanje 31,4 milijardi barela nafte. Iako većim delom prekriven ledom i glečerima, ispod njih se nalaze i najveća procenjena nalazišta zirkonijuma, hafniuma, niobiuma i drugih izuzetno retkih metala i minerala neophodnih za elektronsku industriju.

Duga historija američkog prisustva

SAD ima dugu istoriju vojnog prisustva na Grenlandu. Nakon okupacije Danske od strane nacističke Nemačke na samom početku Drugog svetskog rata, američke trupe su se po prvi put iskrcale na Grenlandu 8. aprila 1941. godine. Sve aktivnosti su bile strogo čuvana tajna, jer se smatralo da nacisti imaju dosta simpatizera u Danskoj, a svi dokumenti su počinjali kodnim imenom “Bluie” (“Plavičasti”, što se odnosi na boju samih glečera). Za samo osam meseci su formirane čak dve vojne baze, “Bluie West 1” blizu oblasti Narsarsuak na jugozapadu ostrva, te “Bluie West 8” u centralnom delu blizu Stromfjorda. Najviše se koristila baza “West 1”, koja je bila i glavni aerodrom za snabdevanje savezničkih aviona i bombardera koji su leteli u Severnoj Evropi i ka Francuskoj, kao i transportnih aviona koji su leteli južno, ka položajima u Severnoj Africi.

Piloti su imali dosta problema sa lošim vremenom budući da je sama avio-staza bila izgrađena na permafrostu (zaleđenoj zemlji) glečera, koji je nakon toga bio prekriven asfaltom. Najveći broj aviona u “West 1” bazi je bio tipa “Lockheed P-38” i “Bell P-39”, te bombarder “Boeing B-17”.

Nakon završetka Drugog svetskog rata, Washington je bio na stanovištu da bi operacije na Grenlandu trebalo proširiti, budući da su novi globalni neprijatelj – SSSR, te zemlje Varšavskog pakta bile samo nekoliko sati leta od njega. Za novu bazu i vojni aerodrom je odabrana lokacija u zalivu Pituffik i oblasti Thule, na dalekom severozapadu ostrva. Tadašnja danska vlada je u okviru dogovora sa SAD-om raselila i gotovo 330 stanovnika obližnjih sela koji su se bavili ribarstvom, stotinak kilometara dalje u oblast New Thule. Do 1953, u bazi je izgrađena (tada) najmodernija stanica za praćenje vremena, kao i komunikacijski centar čiji je signal dostizao do najvećeg dela SAD-a i Kanade, te poseban razvojni centar za istraživanje mogućnosti HAB balona.

Baloni tipa HAB AN/DMQ-1 su bili u to vreme poslednja reč tehnike, a mogli su da stignu do gornjih delova atmosfere, te da načine fotografije delova SSSR-a sve do Lenjingrada (danas Sankt Peterburga). Pored baze Pituffik Thule, ovakvi tajni eksperimenti su se sprovodili i iz Gardemoena u Norveškoj, te Giebelstadta u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj. Cela operacija je nosila naziv “Project Genetrix” i konačno je deklasifikovana tek 1997. godine.

‘Baza izvlačenja’ na Grenlandu

Ipak, krajem pedesetih godina špijunski baloni su već bili zastareli, a nova generacija špijunskih aviona poput “Lockheed U-2” je bila daleko brža i efikasnija. Obaveštajna agencija CIA je imala svoj ‘paralelni’ program špijunskih U-2 letova, a najveći broj njih je kretao na svoje misije iz Zapadne Nemačke i Turske. Svim letovima je “baza izvlačenja” (extraction point) bila Pituffik Thule na Grenlandu jer se smatralo da nakon preletanja U-2 najbrže može da napusti sovjetski vazdušni prostor pravom linijom preko skandinavskih zemalja, te da se uz dopunu goriva na Grenlandu može dalje uputiti ka SAD-u ili Kanadi.

CIA je svoj program U-2 letova završila 1974, ali špijuniranje Sovjeta se nije završilo – bilo je unapređeno prvom generacijom špijunskih satelita (poput KH-9 “Hexagon”), te naslednika U-2 – špijunskog aviona “Lockheed SR-71 Blackbird” (“Crna ptica”).

SR-71 je bio namenski stvoren za špijunske letove iznad SSSR-a i Kine, a na misije je kretao iz baza Beale AFB u Kaliforniji, Kadena AFB na Okinavi, te RAF Mildenhall u Velikoj Britaniji. Opet, rezervna baza nakon preleta SSSR-a za SR-71 je bila na Grenlandu, iako su se specijalni kompresori za posebno gorivo JP-7 kvarili usled lošeg i hladnog vremena. Trinaestog avgusta 1981, jedan od ovih špijunskih aviona je, nakon misije fotografisanja sovjetske pomorske baze u Murmansku, doživeo kvar na sistemu za dovod goriva u trenutku dok je napuštao sovjetski vazdušni prostor. Iako je dvoje pilota smatralo da ima dovoljno goriva da stigne do aerodroma Pituffik Thule na Grenlandu, kvar je bio ipak suviše veliki, i “Belmont 86”, kako je bilo kodno ime letelice, je ipak sleteo u bazu Bodo na severu Norveške.

Strateška važnost do danas

Aerodrom i baza Pituffik Thule su i danas važna strateška tačka kako za sam Pentagon, tako i za Severnoamerički sistem za nadgledanje vazdušnog prostora i rano obaveštavanje (NORAD).

Thule je i najsevernija ispostava Pentagona u svetu, a budući da su i Rusija i Kina veoma zainteresovane za eksploataciju prirodnih resursa i vojno prisustvo na Arktiku, ova baza će tek dobijati na svom značaju. Danas je ona centar za “821st Air Group” vazdušnu komandu koja je deo i proširene Peterson Space Base, baze kosmičkih snaga SAD-a.

Grupa za rano kosmičko upozoravanje (12th Space Warning Squadron) danas ima ključnu ulogu unutar NATO-a i vazdušne odbrane SAD i služi kao prva tačka za detekciju lansiranja ruskih strateških balističkih i nuklearnih projektila, te višestrukih nezavisnih nuklearnih bojevih glava (MIRV) koje imaju mogućnost leta na ivici svemira.

U bazi se danas nalazi i najmoderniji radar tipa AN/FPS-132 koji može da detektuje sam proces lansiranja unutar teritorije Rusije, što američkom Vazduhoplovstvu daje dovoljno vremena za odgovor.

Baza Pituffik Thule će u bliskoj budućnosti biti i centar za “23rd Space Squadron”, deo američkih svemirskih snaga koji upravlja mrežom špijunskih satelita.

Izvor: Al Jazeera

Reklama