Preživjeli iz Gaze traže ono što je ostalo od mrtvih
Palestinci koriste primirje između Izraela i Hamasa da traže posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Teška srca, širom otvorenih očiju i drhtavih ruku Abu Muhammed Ghaith je pedantno pretraživao najlonske vreće koje su korištene kao improvizirani pokrov za ubijene u Gazi. Nadao se da će pronaći trag svog nestalog sina u mrtvačnici u bolnici Nasser u južnom gradu Khan Younisu. Umjesto toga, dočekali su ga samo neidentifikovani dijelovi tijela i fragmentirani ostaci.
Od prizora se srušio na tlo, shrvan tugom i iscrpljenošću. Ipak, smogao je snage i nastavio tražiti bilo kakav trag 17-godišnjeg Muhammeda. Preusmjerio je svoju pažnju s tijela na lične stvari: par sandala zakrpanih žutom plastikom ili narandžasti džemper, crnu jaknu, trenerku – na bilo šta što bi moglo pripadati njegovom sinu.
Nastavite čitati
list of 4 itemsUN: Od početka rata u Ukrajini ubijeno više od 12.600 civila
Rusija izvela raketni udar na Kijev
Ukrajina spremna za razgovore o okončanju rata, ali uz učešće SAD-a i Evrope
“Je li neko vidio zakrpljenu sandalu sa žutim đonom? Molim vas, ako pronađete, javite mi”, molio je Abu Muhammed druge koji su, poput njega, došli u mrtvačnicu kako bi potražili svoje voljene među ostacima desetaka tijela koje je spasila Palestinska civilna zaštita ispod ruševina u Rafahu, južno od Khan Younisa na egipatskoj granici. Suze su mu tekle niz lice dok je pao na koljena i naslonio se na zid.
“Više ne tražim njegovo tijelo – samo njegovu sandalu. Vidite do čega smo došli”, promrmljao je, s mješavinom tuge i bespomoćnosti u glasu.
Prekid vatre između Izraela i Hamasa, koji je stupio na snagu u nedjelju, omogućio je stotinama hiljada Palestinaca da se vrate u svoje uglavnom porušene domove u Rafahu i drugim dijelovima Pojasa Gaze. Nemilosrdno granatiranje tokom 15 mjeseci dovelo je do raseljenja gotovo dva miliona Palestinaca u Gazi, od kojih mnogi nemaju priliku da na odgovarajući način povrate tijela svojih najmilijih koji su stradali tokom bombardovanja i u ruševinama.
Uništena infrastruktura i izraelsko ciljanje vozila hitne pomoći i civilne zaštite su, također, spriječili da dođu do mjesta pogođenih bombama. Muhammed se vodi kao nestao od novembra. Napustio je porodični kamp za raseljene u Al-Mawasiju kako bi, kako je rekao, preuzeo stvari iz svoje kuće u Rafahu.
Nikada se nije vratio.

Abu Muhammed je siguran da je njegov sin ubijen tokom izraelskih napada ili bombardovanja dok se pokušavao vratiti kući. “Želio je donijeti neke naše stvari i vratiti se u kamp. Ali nije donio ništa, a nije se ni vratio”, rekao je za Al Jazeeru.
‘Nekoliko kostiju’
U danima nakon što se izraelska vojska djelomično povukla iz Rafaha, lokalni spasilački timovi i medicinsko osoblje pronašli su desetke ostataka i dijelova tijela, koji su prevezeni u dvije bolnice u Khan Younisu radi identifikacije. S obzirom na širenje vijesti, porodice koje su tragale za nestalim voljenima pohrlile su na ova mjesta, nadajući se pronaći mir.
Za Abu Muhammeda je to bila posljednja nada da će pronaći svog sina.
Od dana kada mu je sin nestao, Abu Muhammed je stalno bio u potrazi za njim. Kontaktirao je Crveni krst, Ministarstvo zdravstva i sve koji bi mogli pomoći. Čak se vratio u svoju uništenu kuću u Rafahu, tražeći u ruševinama. „Tražio sam svuda. Njegova majka je na ivici da izgubi razum, a sestre očajnički traže odgovore”, rekao je.
U ratu je ubijeno više od 47.000 Palestinaca, prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze. Međutim, svjetski poznati medicinski časopis Lancet očekuje da će stvarni broj smrtnih slučajeva biti 41 posto veći od najavljenog broja.
Humanitarna organizacija Ujedinjenih naroda (OCHA) sumnja da je više od 10.000 ljudi zatrpano ispod ruševina u Gazi, u saopštenju je dodano kako bi moglo potrajati i do tri godine da se ta tijela izvuku.
Nakon sati pretraživanja ruševina svoje uništene kuće u Rafahu, slomljenog srca Faraj Abu Mohsen nije pronašao ni traga od svog sina. Na povratku u Khan Younis, gdje je njegova porodica raseljena, 42-godišnjak je naišao na dijelove tijela i poderanu odjeću na 200-ak metara od ruševina svoje kuće. Prepoznao je da pripadaju njegovom sinu.

“Odustao sam od nade da ću ga pronaći živog. Dok sam se vraćao u Khan Younis nakon cjelodnevne potrage, nogom sam udario u neke kosti. Pomaknuo sam ih u stranu i otkrio odjeću koja je pripadala mom sinu – njegovu crnu košulju, plave hlače i tenisice. Znao sam da je to on”, tužno se prisjetio Faraj. Ostatke je skupio u vreću, zakopao što je mogao i obećao da će se vratiti da traži još.
„Niko od nas nije zamišljao da će sve što će nam ostati od njega biti nekoliko kostiju“, rekao je s tugom u glasu.
Izazovi identifikacije
Unutar i izvan mrtvačnice u bolnici Nasser, odigrala se srceparajuća scena. Očajne porodice opisivale su fizičke karakteristike ili odjeću u nadi da će identifikovati svoje voljene.
„Moj sin je nedavno ugradio zub“, rekla je jedna majka.
Drugi otac je povikao: “Nosio je plave farmerke.”
Drugi su govorili o visini, tijelu ili jedinstvenim stvarima koje su posjedovali kao što su kaubojski šešir ili popravljene sandale.
Bolu su dodatno doprinosile i napisane oznake na pokrovima: “lobanja bez donje vilice”, “fragmenti kostiju”, “grudni koš”, ili “gornji i donji ekstremiteti”. Umjesto imena i godina, medicinski timovi dokumentovali su detalje ostataka Palestinaca ubijenih od izraelske artiljerije kako bi pomogli porodicama da identifikuju posmrtne ostatke. Uz ove napomene bili su i opisi ličnih predmeta pronađenih uz posmrtne ostatke – prstenje, satovi, cipele ili oštećene lične karte.
Nedostatak mogućnosti DNK testiranja u Gazi značajno koči napore u identifikaciji, objasnio je dr. Ahmed Dhahir, savjetnik za forenzičku medicinu pri Ministarstvu zdravstva Gaze, dodajući da je Izrael dugo ograničavao ulazak opreme za DNK testiranje u Pojas.
“Bez ove tehnologije mnoga tijela ostaju neidentificirana, ostavljajući porodice u vječnoj tjeskobi”, rekao je.
Dr. Dhahir opisao je proces identifikacije: ostatke prvo izvlače spasilački timovi, zatim ih pregledaju i dokumentiraju. Zapisuju se detalji kao što su mjesto pronalaska, datum i svi osobni predmeti. S obzirom na stanje u kojem su ta tijela pronađena, forenzički stručnjaci se u velikoj mjeri oslanjaju na posredne dokaze, poput odjeće ili stvari, kako bi usmjerili porodice u potrazi.
“Pratimo zakonski protokol tako što držimo tijela do 48 sati kako bismo omogućili porodicama priliku da ih identifikuju. Nakon toga, posmrtne ostatke sahranjuje Ministarstvo za vakufe i civilnu zaštitu na određenom groblju, s određenim brojevima i evidencijama koje se održavaju za potencijalnu buduću identifikaciju ako oprema za testiranje postane dostupna”, rekao je dr. Dharir.
Također je napomenuo da je jedna trećina do sada pronađenih posmrtnih ostataka iz Rafaha – gotovo 150 slučajeva – i dalje neidentifikovana.
“Najizazovniji slučajevi su oni koji uključuju djelomične ostatke: lobanju, kosti nogu ili fragmente grudnog koša. Oni su pažljivo numerisani i katalogizirani, ali bez DNK testiranja, definitivna identifikacija je često nemoguća”, dodao je.
Porodice u neizvjesnosti
Trenutni forenzički resursi u Gazi su ograničeni, sa samo tri specijalista dostupna u južnoj regiji i nijednim na sjeveru, objasnio je dr. Dhahir, dodajući da je ovaj nedostatak opteretio ionako preopterećen sistem, posebno s velikim brojem posmrtnih ostataka pronađenih nakon izraelskih napada.
Za porodice poput Abu Muhammedove, nemogućnost da lociraju ili identifikuju voljene osobe dodatno produžava njihovu tugu.
“Samo želimo znati njegovu sudbinu”, rekao je Abu Muhammed. “Čak i ako je od mog sina ostala samo kost, želimo ga sahraniti i oprostiti se.”
Forenzički timovi se suočavaju sa sve većim pritiskom, ne samo porodica već i zbog sve većeg broja posmrtnih ostataka. Dr. Dhahir je naglasio potrebu za međunarodnom pomoći.
“Hitno nam je potrebna oprema za DNK testiranje i obučeni stručnjaci koji će pomoći u identifikaciji žrtava. Nije riječ samo o tome da porodice dobiju potreban mir – to je humanitarna potreba”, rekao je.
Tragedija neidentifikovanih posmrtnih ostataka skreće pažnju na visoku cijenu koju ljudi plaćaju u sukobu. Iza zapanjujućeg broja poginulih leži jednako bolna stvarnost: porodice ostavljene u neizvjesnosti, koje traže odgovore među ruševinama svojih života.
Za mnoge, mir se čini kao nedostižan san – san koji je ukrao rat i nedostatak resursa za zalječenje rana.
Ovaj rad je objavljen u saradnji sa Egabom.