Oživljavanje Ruskog carstva: Putinovo prisvajanje Baltika i nije novost

Je li moguće da bi Putin zaista išao tako daleko da napadne tri članice NATO-a, koje formalno podliježu kolektivnoj odbrani svih članica Sjevernoatlantske alijanse?

Američki kongres je u aprilu 2024. zaključio da je ruska vojska za 15 posto veća nego što je bila na početku invazije na Ukrajinu (Alexey Pavlishak / Reuters)

S vremena na vrijeme ruski predsjednik Vladimir Putin ispali nešto bombastično. U najnovijem istupu s imperijalističkim prizvukom spomenuo je baltičke zemlje, praktično ih svojatajući.

„Litvanija, Estonija i Latvija su uvijek bile dio Ruskog carstva […] Mogli bismo pregaziti Litvaniju za jedan dan”, rekao je, između ostalog, ruski lider u opaskama koje u tim zemljama nisu shvaćene kao bezazlene.

To nije prvi put da je Putin spomenuo tri bivše članice nekadašnjeg SSSR-a u ovom kontekstu. U eseju iz 2021. godine, još i prije nego što ju je napao svom silom, napisao je da Ukrajina nije legitimna nacija, a tu je dodao i Litvaniju, Estoniju i Latviju.

U međuvremenu, kao što znamo, uprkos upozorenjima Zapada, napao je jednu od tih „nepostojećih nacija“, Ukrajinu, što je uključilo alarm na Baltiku, jer je postalo jasno da Putin, uprkos svemu i svakome, ne odustaje tako lako od ideala o novom ruskom carstvu koje uključuje i njih.

Od Putina se može očekivati sve

Kako bi onda, uopšte, trebalo shvatiti nove Putinove riječi? Je li moguće da bi zaista išao tako daleko da napadne tri članice NATO-a, koje formalno podliježu kolektivnoj odbrani svih članica Sjevernoatlantske alijanse, uprkos činjenici da u Ukrajini nije ostvario zacrtane ciljeve i pritom iscrpio veliki dio ruskih vojnih resursa? (No, što je veoma važno reći, ne i one najjače – nuklearne.)

Analitičari koji su govorili za Al Jazeeru složili su se da se nakon invazije na Ukrajinu od jedne nuklearne sile na čelu sa imperijalistički nastrojenim liderom može očekivati sve, no i da moguću rusku akciju protiv baltičkih zemlja ipak ne smatraju izglednom.

„Putin obično govori stvari koje su dvosmislene, ali u Europi više niko nije naivan. Svi su svjesni prijetnje koja se nadvija nad njom i da sigurnosna situacija više nije onakva kakva je bila prije desetak godina“, kaže Denis Avdagić, sigurnosni analitičar iz Zagreba.

„Da se odnos sa Rusijom potpuno promijenio, da ona više nije nikakav partner ni u kojem pogledu, već prijetnja, nije ništa novo“, dodao je.

Zanimljivo, kada govorimo o ovoj temi, Putinove riječi došle su neposredno prije inauguracije novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je za svog prethodnog mandata svojim izjavama poprilično uzdrmao NATO, prijetio da neće braniti članice koje ne ulažu dovoljno u odbranu (dva posto BDP-a) i predao se američkom izolacionizmu, ostavivši Evropu da se zamisli o vlastitim odbrambenim sposobnostima, koje već decenijama zavise najviše od SAD-a.

Da li je slučajno što je Putin baš sada ovo rekao?

Tri baltičke zemlje su članice NATO-a i Avdagić je ipak siguran da bi i s Trumpom na vlasti SAD reagirao na bilo kakav pokušaj njihovog ugrožavanja.

„SAD je prema ugovoru, baš kao i sve ostale članice, obavezan da to učini. Da, Trump dolazi na vlast, ali on nema ‘samovlast’. Njegov mogući pokušaj da sruši neki međunarodni ugovor, u ovom slučaju NATO-ov, ne bi bio jednostavan, jer i u Senatu i u Kongresu SAD-a ima političara koji su sazreli i koji to ne bi tako lako dozvolili“, dodao je.

‘Trumpov imperijalizam legitimizira Putinov’

Kada bi se došlo do neke američke nezainteresiranosti za sukob na tlu zemalja članica NATO-a u Evropi, Avdagić kaže da u tom slučaju ne bi trebalo potcijeniti mogućnosti same Evrope.

„Pomalo mi bizarno izgleda što se u posljednje vrijeme toliko potcjenjuje Europa. Ona jeste veliki primatelj američke vojne pomoći, no nije to kontinent koji nema snage. I kada bi Europa bila ostavljena da se sama brani, nije baš da bi Putin mogao tek tako reći – pregazit ćemo je. Nije pregazio niti Ukrajinu. Može pregaziti baltičke zemlje, ako ostanu same, kao što bi, recimo, Hrvatska pregazila San Marino, ali Europa ipak nije nesposobna da obrani svoj teritorij“, dodao je.

Još jedan kuriozitet je da je Putin izjave dao baš u periodu kada je i sam Trump pokazao imperijalističku stranu svog lica, govoreći o Kanadi kao 51. američkoj državi, kupovini (ili možda vojnoj okupaciji) Grenlanda te o otimanju Panamskog kanala. Postavlja se jednostavno pitanje – ako bi mogao on (a ko bi ga spriječio), zašto ne bi i Putin?

„Trump i Putin se skladno nadopunjuju u jednom aspektu. Trump je najavio aneksiju Grenlanda, Kanade i Panamskog kanala. To su doista nevjerojatne ideje, ali on te namjere objašnjava američkim strateškim interesima, čime daje legitimitet Putinu koji na sličan način rezonira o ruskim strateškim interesima. Kada uzmete zajedno te izjave, onda ima razloga za zabrinutost. Putin je svjestan problema unutar NATO-a, i između SAD-a i Europe, i iz tih loših odnosa želi maksimalnu korist“, kaže Božo Kovačević, bivši hrvatski ambasador u Moskvi.

Još i prije prvog Trumpovog mandata, NATO je bio uzdrman polemikama o ulaganjima u odbranu. SAD je čak i pod vladavinom Baracka Obame najavljivao mogućnost povlačenja iz uloge vodećeg globalnog igrača, uprkos tome što je Putinov imperijalizam doveo do ruske invazije na Gruziju i nelegalne aneksije Krima.

Da li bi Trump branio članicu NATO-a?

Govoreći o ruskim imperijalističkim ambicijama i mogućem odgovoru Zapada na njih, Keir Giles, vodeći analitičar evropske odbrane i Rusije u londonskom Chatham Houseu u svojoj knjizi Ko će braniti Europu: Probuđena Rusija i usnuli kontinent, spomenuo je američki izolacionizam, nedostatak istinskog liderstva u Evropi i kolektivnu naivnost Zapada u shvatanju imperijalističke prijetnje s istoka.

„Živimo u eri gdje će brutalna vojna snaga odrediti sudbinu i budućnost miliona ljudi širom kontinenta“, naveo je Giles.

Većina kontinenta zaštićena je članom 5. NATO-a o kolektivnoj odbrani. Giles je konstatirao da bi u slučaju opšteg rata Alijanse i Rusije, Putin gotovo sigurno izgubio. Uprkos tome, tvrdi da je ruska prijetnja Evropi veoma realna.

Činjenica da veliki dio NATO-a ne ulaže propisanih dva posto BDP-a u odbranu (što bi Trump, kako je rekao, mogao podići na čak pet posto), mogla bi, kako tvrdi Giles, poslužiti Rusiji da, ako već ne vojnim, porazi NATO političkim putem, tako što bi član 5. o kolektivnoj odbrani načinila besmislenim i neprovodivim, u slučaju da napadnuta zemlja ne troši dovoljno da bi je SAD pod Trumpom vlašću želio braniti (što je i sam Trump spomenuo u prvom mandatu).

Putinova kalkulacija o tome hoće li napasti neku članicu NATO-a zavisi od, kako smatra Giles, dva faktora.

“Jedan je – ima li Rusija sredstva za takav napad? Drugo je – šta bi je navelo na to? Nema sumnje da namjere ima, a postoji i opasan rizik da Rusija samu sebe uvjeri da je sposobna da je i izvrši”, tvrdi.

Nije tajna da Rusija ima dugoročni cilj za nadmoć u svojoj sferi utjecaja, naročito u zemljama bivšeg SSSR-a, dok o netrpeljivosti prema NATO-u ne treba niti govoriti. Američki kongres je u aprilu 2024. zaključio da je ruska vojska za 15 posto veća nego što je bila na početku invazije na Ukrajinu i da svakog mjeseca uvodi novih 30.000 vojnika.

‘Priprema terena za jačanje ruskog utjecaja u Evropi’

Rat s NATO-om, čak i ako bi rezultirao ponižavajućim porazom Rusije, i dalje bi nosio katastrofalne posljedice po Evropu – masovno razaranje, gubitak velikog broja života, ekonomsku katastrofu…

Stoga, Putinove prijetnje Kovačević shvata ozbiljno, ali ipak više dijelom pregovaračke taktike.

“Kada čelnik jedne nuklearne sile daje takve izjave, jasno je da ih treba shvatiti kao ozbiljnu prijetnju. Činjenica je da su te zemlje svojedobno bile dijelovi Ruskog carstva, no to nipošto ne znači da će biti i u budućnosti, jer su se okolnosti promijenile“, kaže Kovačević.

„Rusija ne može, kao što je mogla u prošlosti, okupirati druge zemlje. Pokazalo se to na primjeru Ukrajine gdje je doživjela katastrofalni neuspjeh“, dodao je.

Prema Kovačevićevim riječima, „razumljivo je da su baltičke države zabrinute, jer se zna da je SSSR 1939. godine te zemlje okupirao”.

„Imajući u vidu to povijesno iskustvo, oni su jako zabrinuti, ali ako gledamo što sve Rusija nije u stanju napraviti, možemo zaključiti da, čak i ako bi poduzela ratne poduhvate, ne bi uspjela, kao što nije ni u Ukrajini. Jasno je da na Kavkazu Rusija gubi utjecaj, a nema ga niti u Kazahstanu niti u centralnoj Aziji. Takva država, koja je pokazala da je njeno rukovodstvo sklono ozbiljnim pogreškama u pogledu definiranja strateških interesa i njihovog ostvarivanja, opasna je kada prijeti, ali su veći izgledi da će doživjeti poraz ako pokuša poduzeti nešto više“.

Kovačević kaže da Putin ovim izjavama priprema teren za jačanje ruskog utjecaja u Evropi.

„Argumenti o bivšoj imperijalnoj Rusiji trebali bi biti podloga za buduću Rusiju. Ona je nuklearna sila, a SAD ju je pokušao isključiti iz svih razgovora o sigurnosnoj arhitekturi Europe. Zemlja čiji dio zauzima pola Europe i koja je nuklearna sila, ne može biti zaobiđena.

Rusija mora biti partner u razgovorima o sigurnosnoj arhitekturi Europe i pretpostavljam da je cilj tih Putinovih izjava, koje su same po sebi neprihvatljive, upravo privoljeti Zapad da s Rusijom razgovara o budućoj sigurnosti u Europi“, objašnjava nekadašnji hrvatski diplomata.

Izvor: Al Jazeera

Reklama