Sigurne kuće kao životne prekretnice nakon nasilja u porodici
Bosanskohercegovačka svakodnevica puna je priča o nasilju nad ženama, koje nerijetko završi i teškim povredama, pa i smrću. Sigurne kuće pružaju pomoć, no pomoć je potrebna i njihovom radu.

„Nakon osam godina trpljenja (zlostavljanja) i vjerovanja da će se muž promijeniti, posebno kada dobijemo djecu, to se nije dogodilo. Tukao me, vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima i smatrao me bezvrijednom. Jednu noć, kada je došao kući, počeo je bacati stvari i razbijati po kući, tjerati djecu u sobu, a mene udarati, rekla sam: ‘Dosta, ne mogu više’.“
„Istrčala sam bosa u pidžami, zamolila sam komšinicu da nazovem policiju i ostala vani, skrivena u mraku dok je policija stigla. Oni su ga pokušali smiriti i on je pred njima rekao da neće više, da će sve biti dobro, ali ja nisam mogla ni zamisliti sekundu više da budem s njim. Tražila sam od policije da mi pomognu. Spomenuli su sigurnu kuću kada sam s njima pričala, uzela sam djecu i, ne znajući šta je sigurna kuća, šta mogu očekivati, stigla u Medicu Zenica. Znala sam samo da sigurno neće biti njega i nasilja.“
Nastavite čitati
list of 4 itemsProtest u Sarajevu: Građani traže konkretnije korake u borbi protiv femicida
Majka i dijete ubijeni u BiH
Pala Vlada Srbije, šta slijedi
Ovo je dio svjedočenja jedne od korisnica nekoliko bosanskohercegovačkih sigurnih kuća gdje utočište, pomoć, razumijevanje i liječenje traže brojne žene žrtve porodičnog nasilja i zlostavljanja. U nastavku žrtva govori o tretmanu u Medica Zenici.
„U sigurnoj kući sam prihvaćena fino, i moja djeca i ja. Rasteretili smo se, shvatili smo kako je lijep život bez galame, psovke, vrijeđanja i kada te neko kao insana poštuje, pita šta ti treba, razgovara, pomaže da počneš cijeniti sebe i da vrijedi nastaviti život. U sigurnoj kući sam shvatila da nisam sama, da mnogo žena ima istu ili sličnu sudbinu kao ja, da su i te žene dugo šutjele i trpjele.”
„Osoblje nam želi dobro, imala sam termine za razgovore, naučila sam ponovo razgovarati jer me je do tada, kada god bi nešto htjela reći, muž ušutkavao: ‘Šta ti znaš? Šuti’. Zdravstveni pregledi su mi puno značili jer nisam imala mogućnosti ići doktoru. Na okupacionoj terapije se smijemo, radimo svoje radove i u svakom pronalazimo vrijednost. Djeca pohađaju školu. Jednostavno život se vratio, shvatili smo koliko smo sretni i kako je naš život postao lijep, da ne vrijedi trpjeti i podnositi nasilje.“
Pojačati osjetljivost zajednice
Medica Zenica je sa 32 godine rada, kako nam kaže direktorica Sabiha Husić, najstarija specijalizirana ženska organizacija koja razvija programe, prateći potrebe žrtava nasilja i slušajući njihove glasove. Pomaže pružajući podršku u sigurnoj kući za žene i djecu, omogućavajući da imaju zadovoljene logističke potrebe (odjeća, obuća, hrana, higijena), siguran prostor gdje se uspostavlja povjerenje, bez propitivanja i predrasuda.
Nakon adaptacije se u sigurnoj kući nude psihosocijalni rad – individualno savjetovanje i terapija, grupe samopodrške, okupaciona, odnosno radna terapija, pravno savjetovalište, ekonomsko osnaživanje, podrška u saradnji s institucijama.
„Za djecu žrtve, pruža se podrška kroz prilagođeni program rada koji obuhvata odgojno-obrazovni rad, rad na stavovima i ponašanju, osnaživanju i usvajanju novih znanja i vještina na interaktivan i kreativan način. Saradnjom sa obrazovnim institucijama omogućava se djeci neometano pohađanje nastave“, kaže Husić za portal Al Jazeere.
„Medica u kontinuitetu pruža savjetodavnu i terapijsku podršku ženama i djeci kroz psihosocijalno i pravno savjetovalište za žrtve koje nisu smještene u sigurnoj kući, kao i za žene nakon izlaska iz sigurne kuće. Kada god je moguće pokušavamo ostati u kontaktu sa žrtvama kako bi im bili na usluzi i pomogli da nastave dostojanstven život bez nasilja i dodatne diskriminacije.“
Sagovornica ističe kako je neophodno da okruženje, odnosno cijela zajednica, budu osjetljivi na pitanje nasilja kako bi se adekvatno pomoglo žrtvama.
„Prvi korak podrške je prijaviti nasilje. To svaki građanin i građanka mogu učiniti i anonimno, nazvati policiju, a kada se radi o djeci odmah kontaktirati i Centar za socijalni rad. Institucije su obavezne pomoći žrtvama nasilja, pružiti brzu i efikasnu pomoć bez odugovlačenja“, kaže ona.
Donatorska večer
Husić podsjeća kako je nedavno, zahvaljujući magazinu Gracija, Narodnom pozorištu Sarajevo i Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, realizirana donatorska večer “Uz nju za njenu slobodu“ za žene koje izlaze iz sigurnih kuća kako bi bile ekonomski osnažene i podržane nakon izlaska iz sigurne kuće u samostalan život.
„Posebna zasluga za to pripada inicijatorkama Mersihi Drinjaković i Belmi Pećanin (Gracija), ministru Adnanu Deliću (Federalno ministarstvo rada i socijalne politike), Dini Mustafiću (Narodno pozorište Sarajevo). Tokom donatorske večeri posebne emocije je iznjedrila hrabra Šefika, bivša korisnica sigurne kuće Medice Zenica, koja je progovorila o preživljenom nasilju i poslala poruku da niko ne treba da trpi nasilje i šuti, te dive Amra Medunjanin i Alma Abdagić umjetničkim performansom pjesmom ‘Alma'“.
„Žene nakon oporavka i izlaska iz sigurnih kuća su sa vrlo ograničenim mogućnostima za samostalni život. Ovaj izazov zahtijeva zajedničko djelovanje. Jedna od žena koja je boravila u sigurnoj kući rekla nam je: ‘Ovdje sam našla mir, snagu, vratila nadu za život, ali se bojim onoga što me čeka vani. Kako da osiguram život svojoj djeci i sebi u budućnosti'“, ističe direktorica Medice. „Taj njen strah podsjeća da je naš zadatak osigurati ne samo kratkoročnu pomoć, već i trajnija rješenja.“
Pitanje koje se uvijek postavlja je kako se riješiti paradoksa da se žrtve kriju, da im se blokira život, dok je nasilnik na slobodi?
„Imajući u vidu cjelokupni odnos prema žrtvama nasilja u zajednici i stalno propitivanje žene, koje je praćeno patrijarhalnim obilježjima, neophodno je ukloniti te barijere. Zatim adekvatno i brzo procesuirati počinitelje za počinjeno nasilje, a ženama omogućiti sigurno okruženje za oporavak nakon proživljenog nasilja. Sigurne kuće su upravo to mjesto, omogućavaju ženama da se privremeno udalje iz okruženja nasilja, razrade svoja iskustva i povrate ravnotežu u emocijama, tijelu i mislima, jer često godinama nose bol, patnju i teret nasilja u tišini“, navodi Husić.
‘Procjena rizika’
Na isto pitanje Danijela Huremović, voditeljica sigurne kuće iz Udruženja “Vive žene” iz Tuzle, za Al Jazeeru kaže kako bi ispravan način postupanja u slučajevima nasilja u porodici bio da se prije izricanja zaštitnih mjera može uraditi dobra procjena može li određena mjera dati rezultate.
„U ovu svrhu, izrada ‘Procjene rizika’ je najbolji alat koji može dati odgovore na ova pitanja. Na osnovu te procjene se može vidjeti da li bi, npr., počinilac i dalje uznemiravao i napravio veću štetu ako bi bio udaljen iz stana ili kuće, a žrtva i djeca ostali ili je zbog psihofizičkog stanja u kojem se nalaze žena i djeca i povećanog rizika od težih oblika nasilja ili prijetnji ubistvom ženu i djecu, ipak, bolje smjestiti u sigurnu kuću“, govori sagovornica.
„Neki nasilnici će poštovati mjeru udaljenja iz stana ili kuće i neće uznemiravati porodicu, jer se boje veće kazne, gubitka posla, te će prihvatiti djelomično svoju odgovornost za učinjeno nasilje. Međutim, veći je broj onih koji će kršiti ovu mjeru i stalno uznemiravati porodicu, što povećava broj intervencija policijskih službenika i veću odgovornost institucija u praćenju ponašanja počinioca. Svakako da ovu mjeru treba izricati i raditi na unapređenju mehanizama za njeno dosljedno provođenje.“
Udruženje “Vive žene” pomaže žrtvama nasilja na različite načine, navodi Huremović, a prvi način je kroz direktan rad sa žrtvama, pružajući psihosocijalni tretman kroz ambulantni i tretman u sigurnoj kući.
„Pored prijave krivičnog djela nasilja u porodici policijskoj stanici, centru za socijalni rad i tužilaštvu, žrtve mogu dobiti usluge socijalnog savjetovanja, pravnog savjetovanja uz izradu različitih podnesaka prema sudu ili drugim institucijama, psihoterapijski tretman i psihološku podršku uz suradnju sa drugim institucijama.“
Prekid kruga nasilja
„Uz sve navedeno, u sigurnoj kući dio tretmana je i sociopedagoški rad sa djecom, zdravstvena zaštita, radno-okupaciona terapija, te ekonomsko osnaživanje kroz razvoj poslovnih vještina, posredovanje u zapošljavanju, osiguranje sredstava i posredovanje u sticanju diplome, dokvalifikaciji i prekvalifikaciji, ali i obezbjeđivanje sredstava za rad u pokretanju vlastitih biznisa“, kaže voditeljica sigurne kuće.
Koliko možemo pomoći, nastavlja, zavisi od kapaciteta žrtava i volje da prekinu krug nasilja i pokušaju uraditi nešto za sebe, te kako treba imati na umu da je jako teško izaći iz uloge žrtve i da većina žrtava ima niske obrazovne i poslovne kompetencije.
„Cijelo društvo može pomoći na različite načine, sa ličnog nivoa posmatrati nasilje u porodici kao društveni problem, potom smanjenjem stigme prema žrtvama i nefavoriziranjem počinilaca u smislu da je opravdano da se muškarci tako ponašaju. Sve institucije treba da primjenjuju zakonske odredbe i dosljedno provode aktivnosti koje su u njihovoj nadležnosti, ali i da unapređuju zaštitu žrtava nasilja i postupanje prema počiniocima u skladu sa primjerima dobre prakse i međunarodnim standardima u oblasti nasilja u porodici“, poručuje Huremović.