Minimalne plaće: Ekonomija profita nasuprot radničkim pravima

Povećanje minimalne neto plaće u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine sa 619 na 1.000 konvertibilnih maraka (316,49 na 511,29 eura) donijelo je različite reakcije, od oduševljenja radnika koji ni s takvom plaćom ne bi imali ni trećinu prosječne potrošačke korpe za četveročlanu porodicu (koja iznosi 3.107,50 konvertibilnih maraka ili 1.588,84 eura), do ogorčenja poslodavaca koji upozoravaju na mogućnost masovnih otpuštanja. Na povećanje minimalne plaće pristali bi, pod uslovom, da ne rastu doprinosi. Javljaju se i apsurdne situacije gdje pojedini poslodavci traže od svojih zaposlenika da protestuju jer su im povećana primanja.

Komentarišući takve ideje, sociolog Sead Pašić kaže da u sistemu u kojem živimo odgovorne ne interesuju radnici i njihova prava, nego kako da uvećaju vlastiti kapital.

“Apsurdno je da vlasnici kompanija pokušavaju organizovati radnike da protestuju protiv vladine odluke koja ide u korist radnika. Nikada u istoriji radničkog pokreta nije zabilježen ovakav slučaj. Kriva je atmosfera u društvu jer ni u jednom državnom institutu, ni u jednom društvenom položaju, nije stalo do ljudi. Njih interesuje samo kapital i ideologija kojom će oni vladati”, zaključuje Pašić.

Reakcije na povećanje minimalnih plaća

Istražili smo koji je raspon prosječnih i minimalnih plaća u zemljama regije, koje su bile nekad u sastavu SFR Jugoslavije i razgovarali sa sindikalistima koji se u svojim zemljama bore za poboljšanje statusa radničke klase.

“Najniža plata u 2024. godini iznosila je 619 konvertibilnih maraka (316,49 eura) neto, godinu ranije 596 konvertibilnih maraka (304,73 eura), 2022. godine 543 konvertibilne marke (277,63 eura), nakon što je šest godina prije toga bila čitavih 406,6 konvertibilnih maraka (207,89 eura). Dakle, u deset godina povećana je za dvjestotinjak maraka. To je porazno. Ne može to niko na bilo kakav način pravdati, a poslodavci su imali svo vrijeme svijeta da to dovedu na bolji nivo”, smatra Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona.

“S druge strane, dobit preko 18.000 poslovnih subjekata u 2023. godini iznosila je 5,3 milijarde konvertibilnih maraka (2,71 milijardi eura), a 70 posto je profitabilno poslovalo. Ukupni su im prihodi iznosili oko 66 milijardi konvertibilnih maraka (33,75 milijardi eura). Ostvarena je profitna marža od 7,58 posto, što je odličan rezultat. Vrijednost kapitala im je bila 80,9 milijardi konvertibilnih maraka (41,36 milijardi eura), odnosno veća je za 4,3 milijarde konvertibilnih maraka (2,2 milijardi eura) u odnosu na 2022. godinu. Očigledno, mnoge firme ostvaruju velike profite u našoj zemlji, dok radnici i dalje primaju minimalne plate”, ukazuje Mujkanović.

Objašnjava da se ovo povećanje plate nije posebno osjetilo zbog rasta cijena, koji je “očigledno posljedica gladi za profitom”. Rast cijena su prije dvije godine, kaže, pravdali rastom cijena goriva. Cijene goriva su se vratile na staro, ali cijene u trgovinama ne, čak su i povećane.

“Pogledajte zarade najvećih trgovačkih lanaca, to je nevjerovatno. Bukvalno svaki dan koriguju cijene naviše i ostvaruju ekstra dobit nauštrb sve siromašnijih građana i radnika. Ne sumnjam da će i ovo povećanje plate pokušati prevaliti na svoje kupce, čime će ‘nagraditi’ njihovu lojalnost. Ovdje i država mora odgovoriti adekvatnom, a ne pro forme odlukom o ograničenju marži ili cijena, kao i rigoroznim, drakonskim kaznama za one koji to ne poštuju, ali i javnim isticanjem na stub srama. I sami građani mogu uraditi puno, na način da mijenjaju svoje potrošačke navike i da ne ostavljaju svoj novac tamo gdje ih trgovci očigledno i bezočno gule”, poručuje Mujkanović.

Zaštita radnika od eksploatacije

Odluku Vlade Federacije BiH vidi kao zaštitu radnika od eksploatacije za mizeriju, mada ih “ni 1.000 konvertibilnih maraka neće učiniti bogatašima”.

“Vidim je kao način podizanja kreditne sposobnosti radnika, kao borbu protiv isplate u kovertama, zbog kojih za godinu dana, prema optimističnim procjenama, gazde od penzionera i radnika utaje preko 307 miliona konvertibilnih maraka (156,97 miliona eura) doprinosa i poreza. Na kraju, vidim je i kao odgovor na neprincipijelnost većine poslodavaca, koji su sami tražili donošenje uredbe o isplati novčane pomoći radnicima, a onda je ta pomoć isplaćena za manje od 20 posto radnika u realnom sektoru. Čast čestitim poslodavcima, ali mnogi su ovu uredbu čak i zloupotrijebili na način da privremeno legalizuju koverte, a bilo je primjera da su radnici morali vraćati dio isplaćenih novaca, što je dno dna”, naglašava Mujkanović.

Nekoliko stotina privrednika, poslodavaca i obrtnika sa okruglog stola u Zenici povodom odluke o minimalnoj plaći od 1.000 konvertibilnih maraka za područje Federacije BiH poručilo je da se mora naći kompromis između javno izrečenih ambicija i onoga što može izdržati ekonomija ovog entiteta jer bi u protivnom “mogle biti ukinute desetine hiljada radnih mjesta”.

Tvrde da su generalno za povećanje minimalne plaće radnicima, ali uz obavezno donošenje seta reformskih mjera kako bi se rasteretio privredni sektor te da je neophodno stvoriti pretpostavke na osnovu kojih bi mogli isplaćivati veće plaće radnicima.

U Savezu sindikata Republike Srpske vjeruju da će do kraja mjeseca Vlada odrediti iznos najniže plate za 2025. godinu u ovom bosanskohercegovačkom entitetu. Najniža plaća tamo iznosi 900 konvertibilnih maraka (460,16 eura). Sindikalisti ne odustaju od zahtjeva za povećanje na 1.050 konvertibilnih maraka (536,86 eura), a poslodavci se tome protive. Prema navodima Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, najniža plaća bi mogla ostati 900 konvertibilnih maraka (460,16 eura), “ali samo za jednostavnije poslove”, dok bi za srednju stručnu spremu mogla biti povećana na 1.000 konvertibilnih maraka (511,29 eura), a za visoku stručnu spremu na 1.200 konvertibilnih maraka (613,55 eura).

Prosječna neto plata u Federaciji BiH krajem prošle godine iznosila je 1.369 konvertibilnih maraka (699,96 eura), a u Republici Srpskoj 1.420 konvertibilnih maraka (726,03 eura).

U Srbiji sve više stranih radnika

Minimalna plaća u Srbiji u 2024. godini iznosila je 47.154 dinara (402,60 eura), a za 2025. godinu je dogovoreno povećanje na 53.592 dinara ili 457,57 eura.

“Kod nas imamo uredbu Vlade prema kojoj strane kompanije koje su ušle u Srbiju i dobile subvencije za početak proizvodnje moraju radnicima isplaćivati minimalnu platu uvećanu za 20 odsto, tako da smo mi na nekom proseku od 500 i nešto evra. To je neka prosečna zarada radnika u celom metalskom sektoru za one koji se baziraju na automobilsku industriju”, kaže Zoran Marković, predsjednik Samostalnog sindikata metalaca Srbije. (Prije ove funkcije bio je predsjednik Samostalnog sindikata fabrike „FCA Srbija” u Kragujevcu, čiji je većinski vlasnik italijanski “Stellantis”.)

Tačan broj zaposlenih u metalskom sektoru u Srbiji nije poznat, ali se procjenjuje da ih je između 600 i 900 hiljada.

“Zbog pritiska koji se desio od strane studenata i srednjoškolaca, država je počela pregovore sa prosvetarima i sa zdravstvom koji su državni sektor. Što se tiče metalskog sektora, maltene 100 odsto je u privatnom vlasništvu, a jedino što nas vezuje je minimalna zarada i činjenica da mladi ljudi više ne žele raditi za 500 eura, već odlaze u inostranstvo gdje mogu zaraditi znatno više. Imamo veliki problem za transport, za logistiku, za varioce…

Izazov je i za državu i za sindikate kako da se izborimo sa stranim investitorima, sa poslodavcima, da ih nateramo da daju dovoljnu zaradu da radnici ostaju. Uz to, sve više dovode se radnici sa strane. Nepalci su sad nova radna snaga u mnogim fabrikama koje pletu žicu, u građevini su to Turci, Azerbejdžanci i Kurdi”, ističe Marković.

Najniža primanja na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji

U Crnoj Gori je od oktobra 2024. godine minimalna plaća za poslove koje obavljaju radnici sa srednjom stručnom spremom 600, a za poslove koji obavljaju radnici sa visokom stručnom spremom 800 eura. Prije toga na snazi je bila zakonska odluka o minimalnoj plaći iz 2023. godine gdje je iznosila 450 eura.

“U posljednje dvije i po godine minimalna plata je rasla više nego godina i godina prije toga. U Crnoj Gori prosječna zarada krajem 2024. bila je 950 eura, mi u Željezari smo ispod tog prosjeka. Ipak, kada pogledamo zarade koje smo imali kod prethodnog vlasnika, sadašnje su gotovo duplo veće. Bitno je da radnici Željezare zarađuju sebi platu”, priča Ivan Vujović, predsjednik Sindikata radnika “EPCG Željezara” Nikšić.

Kada je riječ o drugim zemljama bivše SFR Jugoslavije, najviše minimalne plaće imaju Slovenija (902,07 eura) i Hrvatska (750 eura) koje su u sastavu Evropske unije, a najniže Sjeverna Makedonija (360 eura) i Kosovo (odnedavno 350 eura, a povećana je prvi put nakon 2011. godine kada je iznosila 170 eura).