‘Plantaža snova’ prikazuje borbu za budućnost u sjeni rata

Živjeti u sjeni rata nije lako. Odgajati djecu u okruženju iščekivanja još jednog sukoba još je teže. Upravo o tome govori film Plantaža snova (Blueberry Dreams) autorice Elene Mikaberidze, u kojem pratimo četveročlanu porodicu na čelu s dobrodušnim ocem Sosom, koja pokreće plantažu borovnica, koja bi im trebala osigurati bolju zajedničku budućnost.

Ono što ovaj poduhvat otežava jeste što se njihov dom nalazi u sjevernoj Gruziji, u selu nedaleko od problematične granice s proruskom regijom Abhazijom, gdje već tri decenije tinjaju novi sukobi.

Sam razvoj filma, možda, najbolje pokazuje kako se ništa ne može uzeti zdravo za gotovo i kako se sve može promijeniti preko noći.

Iako su u fokusu priče penzionisani inženjer Soso, njegova supruga Nino i sinovi Giorgi i Lazare, oni su slučajno postali “zvijezde” filma.

Autorica navodi da je originalno planirala snimiti film o njenom ujaku i njegova dva sina, koji žive u Abhaziji, otcijepljenoj regiji u Gruziji. Prisjeća se da je prethodno triput dobila dozvolu da uđe u to područje, što joj je davalo nadu da će tamo ponovno moći otići i realizirati svoju ideju. No, desila se globalna pandemija COVID-19, koja je napravila metež i u tom dijelu svijeta.

Kako kaže, granice su se zatvorile, čak i za ljude koji tamo imaju porodicu. Iako je bila suočena s velikim izazovom, nije odustajala pa je odlučila istražiti liniju razdvajanja i razumjeti dinamiku i kretanja u tom području.

Kako kaže, upoznala je nekoliko porodica i njen glavni interes je bio da shvati šta granica, rat i vojnici znače za djecu i kako to utječe na njihovu maštu i svakodnevni život.

A zaostavština prethodnih sukoba, i prijetnja budućih, vidljiva je gotovo na svakom koraku. Čak i scene u kojim vidimo nasmijanog i raspoloženog 10-godišnjeg dječaka Lazarea, mlađeg sina, kako hoda u maskirnoj, vojnoj jakni ukazuju da sukob za ljude tog područja nikad nije daleko i da samo malo treba da se i nove generacije nađu u zatvorenom krugu ratova.

S druge strane, prijetnja od rata ne znači i nedostatak empatije, što se vidi kroz odnos porodice, prije svega dva dječaka, prema brojnim životinjama na njihovom imanju. Iako žive oskudno, spremni su i to malo podijeliti sa svojim ljubimcima.

Elene Mikaberidze se prisjeća da je jedne noći tokom svog istraživanja rezervirala konak u pansionu i to je bilo upravo u domu njene “porodice borovnica”.

“Provela sam jednu večer s njima i odmah sam se zaljubila! Tata mi je rekao za polje borovnice, koje je upravo kupio i počela sam istraživati o programu ‘Zasadi budućnost’. Tim programom su se željele oživjeti regije nakon višestrukih ratova koji su pogodili našu zemlju.”

Program je predstavljao san za bolju budućnost, ali je imao i svojih promašaja, dodaje.

“Nakon višednevnog razmišljanja odlučila sam da sve teme i brige koje imam o svojoj zemlji, svom ratnom iskustvu, dječijim vizijama o zemlji mogu obraditi kroz ovo polje borovnice. Stoga sam odlučila držati se ove porodice.”

Kako je i sama iskusila turbulentna doba i posljedice politike u tom području, priča koju prikazuje je umnogome bila lična.

“Dolazim s obje strane sukoba – moja majka je Abhaz, a otac Gruzijac. Rat je uvijek igrao važnu ulogu u mom djetinjstvu i životu.”

“Studirala sam i politiku. Nisam htjela raditi film o ratu nego o životu i ljubavi, a rat je, nažalost, dio mog života i moje zemlje.”

Film Plantaža snova, o porodici koja uzgojem borovnica želi osigurati bolju budućnost, prikazuje težnju oca Sose za bolju budućnost njegove djece, prikazuje i posljedice ratova, ali i sukob između novog i starog svijeta.

Autorica Elene Mikaberidze navodi da je, kada je počela s montažom filma, odlučila raditi na različitim slojevima priče, jer su bili isprepleteni brojni narativi. Tu je narativ o jednoj porodici, ali isto tako i narativ o prijetećem sukobu, narativ o historiji tog područja, zatim narativ rata u Ukrajini, koji je izbio tokom snimanja ovog dokumentarca, ali i narativ prirode s rastom borovnica, pitanje ekonomije i djece koja rastu… sve je to htjela “uplesti” u jednu priču, kroz život jedne porodice. Neki od tih narativa su joj upravo pomogli da na prirodan način prikaže hronologiju događaja.

“Bilo mi je važno da se te teme pojavljuju na suptilan način kroz film od početka do kraja.”

A upravo farma borovnica simbolizira život u Gruziji, sve nedaće i prepreke koje se moraju premostiti za bolje sutra.

Na početku filma otac Sose priča kako je očistio polje i “izvezao 100 kombija kamenja i ponovno dao život zemlji”, podsjeća autorica filma.

“Glavni simbol je obnova nakon rata, s ljubavlju i radom. Također, kaže, vratimo našu zemlju u naše ruke. Kao što su neki dijelovi Gruzije oduzeti Gruzijcima”, navodi Mikaberidze.

Brojni izazovi

Snimati film u sjeni sukoba, u doba pandemije korona virusa i pod prijetnjom globalnog rata nije bilo bez izazova.

Mikaberidze se prisjeća da, kada je snimala tokom prve sedmice na liniji razdvajanja, s njima je bila granična policija, trebale su im posebne dozvole, a da bi došli do sela, morali su proći kroz kontrolni punkt.

“Ponekad bi granična policija rekla ne danas, Rusi nadziru, opasno je.”

No, kad je počela snimati “porodicu borovnica”, pojavili su se drugi izazovi, na ljudskom nivou.

“S njima sam provela gotovo dvije godine, postali smo porodica i bilo je teško snimati, a u isto vrijeme biti potpuno svakodnevno povezan s tom porodicom. Naprimjer, tata je imao tri srčana udara, pa sam vratila kameru u torbu i samo sam kao prijatelj držala djecu u rukama jer su bila zabrinuta za svog tatu. Odlučila sam da je film uvijek na drugom mjestu, nakon našeg novog prijateljstva i mislim da je to ključ za dokumentarne filmove. Ljudi su na prvom mjestu, pa zatim vaš film”.

Autorica se nada da će gledatelji osjetiti ljubav koja postoji između oca i njegovih sinova, ljubav majke prema svojoj porodici te posebnu vezu između braće i poštovanje porodice prema prirodi.

Ali se isto tako nada da će gledatelji shvatiti i kako ratovi i političke odluke mogu utjecati na svakoga od nas.

“Želim da ljudi shvate da politika nije nešto daleko od nas, ona je prisutna u svakom aspektu našeg svakodnevnog života.”

AJB Industry Days

Elene Mikaberidze je na jednom od ranijih izdanja AJB Industry Daysa prezentirala ideju za film, što joj je olakšalo da snimi Plantažu snova.

“Bila je to fantastična prilika da naš film predstavimo televizijskim kućama, nakon toga smo imali pravu sreću da upoznamo mnogo donositelja odluka koji su nas podržali i koji su pomogli da naš film ugleda svjetlo dana!”

Autorica govori da je imala zadovoljstvo da “porodicu borovnica” odvede na festival u Brisel, za šta kaže da je bilo nevjerovatno iskustvo za djecu da putuju avionom i pogledaju film o njima u pravom kinu.

“Moja želja je da oni ponovno putuju”.

Kako bi im pomogla, pokrenula je stranicu putem koje se prikupljaju sredstva za podršku ovoj gruzijskoj porodici, a više detalja se može naći na ovom linku.

Kada je riječ o budućnosti, Elene Mikaberidze navodi da su glavne teme njenog rada rat i granice, jer ju je rat pratio cijeli život i još je prati.

“Želim na tome raditi s humorom. Moj sljedeći film zove se ‘Okus breskve’ i to je fiktivna drama, ali s mnogo humora i apsurda u sebi.”

Film Plantaža snova će biti prikazan na AJB DOC Film Festivalu u subotu, 14. septembra.