Budimir Lončar: Otišao kao što je i živio – povezan sa cijelim svijetom

Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije i savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, preminuo je u 101. godini u mjestu Preko na otoku Ugljanu, nedaleko od porodične kuće.

“Sticajem okolnosti postao sam diplomata, a kada ste diplomata, morate predstavljati svoju zemlju, ali isto tako poznavati i uvažavati svijet, uvažavati sve zemlje gdje idete, vidjeti njihove vrijednosti. Mora postojati ravnoteža između toga da zastupate interese svoje zemlje i da razumijete, uvažavate i cijenite drugoga. Jedno bez drugoga ne ide. Ako nemate te ravnoteže, nećete biti dobar diplomata”, rekao mi je u augustu 2016. godine Budimir Lončar u mjestu Preko na otoku Ugljan kod Zadra.

Radi se o rodnom mjestu jugoslovenskog i hrvatskog diplomate, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije, posebnog izaslanika glavnog sekretara Ujedinjenih naroda za Pokret nesvrstanih i savjetnika dvojice hrvatskih predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Sudbina je htjela da (nesretnim slučajem) u nedjelju u 101. godini Lončar napiusti ovaj svijet baš tu, u svom Preku, nedaleko od porodične kuće.

Ljeta provodio u rodnom mjestu

Ispričao mi je tada kako se uvijek vraćao u Preko, da, od kako se oženio Bosankom Janjom iz Livna, i dobio djecu, nije niti jedan godišnji odmor proveo van svog mjesta.

A mogao je birati gdje će.

Ne čudi previše ovakav izbor. Preko na Ugljanu, simbol je čistog mora i čestitih ljudi. A otočani su specifični, drže se svoga mjesta.

Ugostiteljski objekat braće Elezi, Jusufa i Gajura, koji se nalazi uz plažu Jaz, kultno je okupljalište, kako javnih ličnosti koje ljetuju na otoku, tako i viđenijih mještana, ali i onih običnih ljudi. Jedan od stalnih gostiju bio je Budimir Lončar koji je ljetne mjesece provodio u rodnom mjestu. Godine druženja dovele su do prijateljstva njihovih porodica.

“Napustio nas je naš prijatelj, čovjek kojeg su svi ovdje voljeli. Budimir je bio živa enciklopedija, bilo je zadovoljstvo slušati njegove priče. Takav čovjek se sigurno neće roditi zadugo na ovim prostorima”, kazuje nam 54-godišnji Jusuf Elezi.

Objašnjava da su rodom iz Makedonije te da žive u Preku čitav život. Već četiri generacije Elezija su tu, u ugostiteljskom biznisu na Ugljanu, počev od juna 1958. godine kada su otvorili prvi objekat.

“Često bi dolazio. Popričali bi uz kafu. Brinuo je o svima, posebno o mojoj obitelji. Bio je zaista divan čovjek”, navodi Elezi.

Jasmin Duvnjak, bivši, federalni zastupnik, kaže da je otišao njegov drugar Budimir Lončar, istinski prijatelj Bosne i Hercegovine, antifašista, ugledni svjetski, hrvatski i jugoslavenski diplomata”. Da je otišao veteran svjetske politike čija se biografija doticala ključnih ličnosti 20.stoljeća, od Josipa Broza do Gorbačova i Džordža Buša, od Koče Popovića, preko Sukarna, Vilija Brandta, do američkih Cartera i Regana, hrvatskih Mesića i Josipovića.

“Ostaju predivne uspomene, anegdote i brojni korisni savjeti koje mi je kazivao tokom druženja u njegovom rodnom mjestu Preko, zatim u Zagrebu, Sarajevu i mojoj Zenici. Naš prvi slučajni susret otvorio je skoro 15-godišnje iskreno prijateljstvo. Za mene je Lončar, kao iskusni svjetski diplomata i posljednji šef vanjskih poslova Jugoslavije bio veliko političko ime od koga sam mogao dosta naučiti… Govorio mi je da uvijek zagovaram dijalog, da svađa stvara mnogo više problema, nego što rješava, a da je diplomat onaj ko želi čuti sva mišljenja”, prisjeća se Duvnjak.

Sa suprugom Medinom bio je, kaže, nekoliko puta kod “pravih domaćina, Leke i njegove predivne supruge Janje u bašti njihove obiteljske kuće u mjestu Preko”. Susretali su se i u Sarajevu, Zagrebu, na promocijama knjiga, a Duvnjak je bio domaćin i organizator Lončarevog jedinog zvaničnog dolaska u Zenicu.

Od Preka do vrha svijeta

“Budimir Lončar, diplomat, partizan, svjetski državnik, moj prijatelj, preminuo je u Preku, mjestu u kojem je rođen 1. travnja 1924.”, objavio je hrvatski historičar, e profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Tvrtko Jakovina na svom Facebook profilu, koji je ujedno i autor Lončarove biografije “Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta”.

“Rijetki su pojedinci koji su trajali toliko dugo a pogotovo u svojoj temeljnoj profesiji. Ušao je u diplomaciju 1949. godine, bio na diplomatskoj službi već godinu kasnije i trajao do ministarskog sastanka Pokreta nesvrstanih zemalja prošle godine u Azerbejdžanu gdje je održao govor. To je bila jedinstvena svježa ličnost koja je pokazivala da godine nisu osnovna stvar”, pojašnjava Jakovina.

Što se tiče Lončarevog djelovanja, kaže Jakovina, diplomacija nije djelatnost koja u prvom redu treba biti pred reflektorima javnosti.

“Kad pomislite koliko je on bio uspješan kao ambasador u Indoneziji, Njemačkoj i Sjedinjenim Aneričkim Državama, kolike su bile duboke i iskrene njegove veze sa svim onima koje je sretao kao jugoslovenski ministar, onda mislim da se može normalno zaključiti da je riječ o jedinstvenoj pojavi unutar ukupne diplomatseke službe u svjetskom kontekstu. Iz zemlje koja je nestala, Lončar je ostao i dalje povezan sa ljudima sa kojima ste prije 30-40 godina bili u vezi. To je veliko za lokalne okvire a kamo li za internacionalni kontekst, ističe Jakovina.

Prema njegovim riječima, Lončar je ostao zapamćen kao posljednji ministar vanjskih poslova zemlje kojoj je “krizu želio internacionalizirati”, podsjećanjem da je Jugoslavija 1948. godinu krizu prevladala internacionalizacijom, izvođenjem svog problema pred svjetsku zajednicu. Očekivao je da svjetska zajednica intervenira i tako “želio zaustaviti krvoproliće”.

“U bosanskohercegovačkom kontekstu on je zanimljiv zbog toga što je otišao iz svog stana u Beogradu, nakon što je dao ostavku, u Venecuelu na sastanak sa Williamom Brandtom i Socijalističkom internacionalom, a po vijestima o početku opsade Sarajeva, nije se vratio u svoj stan, niti u zemlju iz koje je otišao, koje više nije bilo. To je, rekao bih, bio početak njegovog novog diplomatskog života. Radio je za Ujedinjene nacije, bio je posrednik u krizi u Indoneziji, zemlji u kojoj je bio ambasador šesdesetih godina a devedesetih godina su ga kao svjetskog eksperta tražili da dođe posredovati u rješenju jedne ozbiljne krizne u toj zemlji. Kad je Njemačka blokirala Hrvatsku u jednom trenutku predsjedniku Tuđmanu nije bilo zazorno da ga zamoli da probije blokadu kod onoga tko je bio njegov dugogodišnji prijatelj, kod Hans-Dietrich Genschera, njemačkog ministra vanjskih poslova”, priča Tvrtko Jakovina.

Budimir Lončar u novembru 2019. godine posjetio je Zenicu gdje je održao predavanje na temu “Svijet, Europa, region i BiH – 30 godina nakon rušenja Berlinskog zida”.

“Ambasador Budimir Lončar, doajen diplomatije bivše zemlje, bio je gost – predavač na Univerzitetu u Zenici. Bila mi je čast moderirati njegovo izlaganje i biti mu domaćin u Zenici. Radi se o diplomati iznimno bogatog iskustva, antifašisti, revolucionaru, učesniku Narodno-oslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu i dokazanom humanisti. Ono što je Lončar tada prezentovao našim studentima bilo je zaista svjedočanstvo iz prve ruke jednog svjetskog diplomate”, objašnjava Dževad Drino, profesor Pravnog fakulteta u Zenici.

Pomogao i Robertu Prosinečkom

Posebno zanimljiv je bio susret Budimira Lončara u Trening centru Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine u Zenici u novembru 2019. godine sa reprezentativcima koji su se spremali za meč sa Italijom na Bilinom polju.

“Leko je sve znao o našoj reprezentaciji i sve ga je zanimalo, a oduševio se što smo profesor Damir Kukić i ja upriličili mu kafu sa tadašnjim selektorom Robertom Prosinečkim. Robi nije zaboravio jednu davnu uslugu koju mu je učinio Leko. Pomogao mu je 90-ih godina u transferu iz Crvene Zvezde u kraljevski Real Madrid”, navodi Jasmin Duvnjak.

Za kraj, vjerovatno je najprigodnija posveta Lončaru od Marka Filipovića, gradonačelnika Rijeke, u kojoj kaže: “Adio druže Leko! Otišao si kao što si i živio, povezan sa cijelim svijetom”.