Psihologinja: Reagovati na svaku sumnju seksualnog nasilja nad djecom, makar bila i netačna

Seksualno nasilje nad djecom jedan je od najtežih oblika nasilja. U Bosni i Hercegovini ne postoje tačni statistički podaci jer i dalje postoji stigma da se ovaj vid nasilja ne prijavljuje. Stručnjaci objašnjavaju da je razlog prvenstveno strah, a potom da će razočarati svoje roditelje i okolinu.

“Važno je reagovati na svaku sumnju, makar se i ona ispostavila kao netačna, jer je to jedini način da djeci stvorimo osjećaj sigurnosti i atmosferu u kojoj osjećaju povjerenje da probleme prijave”, objašnjava psihologinja Vanja Sovilj.

U razgovoru za Al Jazeeru Sovilj objašnjava kako pomoći djeci koja su preživjela seksualno nasilje, te na koji način pomoći da do nasilja uopšte ne dođe.

• Koji su najčešći znakovi ili simptomi koje roditelji ili učitelji trebaju pratiti kod djece koja mogu biti žrtve seksualnog nasilja?

– Najčešći znakovi i simptomi uopšteni su i odgovaraju bilo kakvom trpljenju kroz koje djeca mogu da prolaze. Najčešće se prvo primijete nagle promijene u ponašanju, da se inače otvorena djeca zatvore, da počnu da pokazuju problematična ponašanja, da ulaze u sukobe ili da počnu da se povlače u sebe i potpuno izbjegavaju kontakte sa okolinom. Za učitelje može da bude simptomatično i naglo slabljenje u koncentraciji, ali i uspjehu. Ono što bi moglo biti specifično za djecu koja su pretrpjela neki od oblika seksualnog nasilja i što bi prvo roditelji mogli da primijete jeste da dijete češće održava ličnu higijenu, da se češće kupa, i po nekoliko puta na dan, agresivno se tušira uslijed čega se mogu vidjeti promjene na koži ili često mijenja donji veš. Nekada djeca pokazuju strah u blizini osoba određenog pola ili izbjegavaju da ostanu nasamo sa bilo kojom odraslom osobom bez prisustva osoba od povjerenja.

• Kakav uticaj seksualno nasilje ima na mentalno zdravlje djece, kako kratkoročno, tako i dugoročno?

– Kratkoročni efekti nasilja zavise umnogome od uzrasta djeteta u kom se nasilje desilo. Kada govorimo o mlađoj djeci, koji još uvijek nemaju razvijene kognitivne kapacitete da poimaju značaj onoga što se desilo, kod njih su posljedice izražene onoliko koliko okolina burno reaguje. Mlađa djeca reaguju značajno više na samu reakciju roditelja ili osoba koje o njemu brinu nego na sam događaj. Vremenom kod djece mogu da se razviju teži i ozbiljniji psihološki problemi i poremećaji, kao što su opsesivno-kompulsivni poremećaj – kao posljedica potrebe za kontrolom, depresija i anksioznost, različita fobična stanja. Takođe, nerijetko možemo prepoznati i simptome duboke traume ili posttraumatskog stresnog poremećaja.

• Koje su najbolje prakse u terapiji i podršci za djecu koja su preživjela seksualno nasilje?

– Prvenstveno je jako značajno da se radi sa kompletnim sistemom u kom dijete živi, roditeljima ili starateljima, kao i sa djetetom. Koliko god situacija bila teška i za same roditelje ili staratelje, neophodno je djetetu pružiti siguran prostor u kom može da boravi i pratiti njegov tempo, od samog govorenja o događaju, pa do tempa oporavka. Psihoterapijski rad sa djecom je izrazito značajan, usmjeren je na umanjenje osjećaja krivice kao i rad na preradi traumatskog događaja. Terapijski rad sa djetetom mora biti podržan zdravom sredinom u kojoj dijete boravi, od vršnjačke grupe, škole, porodice, naselja u kom dijete živi pa na dalje, kako bi se trud koji dijete ulaže prema promjeni isplatio.

• Kako zajednica može pomoći u prevenciji seksualnog nasilja nad djecom?

– Zajednica umnogome može pomoći i to veoma jednostavnim promjenama – razgovarati sa djecom i djeci vjerovati, te reagovati na ono što nam djeca govore, kao i reagovati na stvari koje primijetimo da nisu u redu iako su ‘u tuđem dvorištu’. Nerijetko odrasle osobe na sebe uzmu ulogu istraživača, te ono što kod djeteta primijete ili od djeteta čuju odluče sami da istraže i utvrde istinu. Nažalost, to djeci uglavnom donese mnogo veću štetu, jer produžava vrijeme reakcije na problem. Važno je reagovati na svaku sumnju, makar se i ona ispostavila kao netačna, jer je to jedini način da djeci stvorimo osjećaj sigurnosti i atmosferu kojoj osjećaju povjerenje da probleme prijave.

• Koliko je važna edukacija djece o tijelu, granicama i pristanku? Kako to može pomoći u prevenciji?

– Edukacija o tijelu i granicama je od izrazitog značaja. Uvriježeno je u našim kulturama da je tijelo nešto o čemu se sa djecom ne govori, jer su te teme roditeljima i okolini teške i sramotne, te su djeca nerijetko prepuštena sama sebi kada je učenje o tijelu u pitanju, ukoliko već i djeca ne usvoje obrasce sramote govorenja o tijelu. Takođe, djecu često grlimo i ljubimo, a da ih ne pitamo da li to žele ili da li im je to u redu, tako da djeca od najranijeg uzrasta ne razviju osjećaj da je njihovo tijelo pod njihovom kontrolom i da za dodir treba pristanak. Sa djecom je najlakše govoriti o granicama, kao o pravilu donjeg veša. Djeci je važno predstaviti da bilo koje dodirivanje po dijelovima tijela koje pokriva donji veš nije u redu i da o tome treba da se govori sa odraslim osobama kojima vjeruju.

• Kako pravni sistem u Bosni i Hercegovini reaguje na slučajeve seksualnog nasilja nad djecom? Da li su potrebne promjene?

– Pravni sistem u Bosni i Hercegovini reaguje na slučajeve nasilja nad djecom. Ono što bi svakako trebalo da se mijenja jeste da se slučajevi u kojima su žrtve maloljetna lica dobiju hitnu proceduru rješavanja, koja je uistinu hitna. Trenutno smo svjedoci postupaka koji se vode i po nekoliko godina, u kojima čak i djeca koja su žrtve u međuvremenu dobijaju status punoljetnog lica. Takođe, još uvijek imamo problem neusklađenosti zakona u Bosni i Hercegovini i Konvencije o pravima djeteta. Prema Konvenciji, dijete je svaka osoba mlađa od 18 godina, dok zakon u Federaciji BiH kao donju granicu pristanka na seksualne odnose postavlja 14 godina, a u Republici Srpskoj na 15. Ovo je veliki problem za djecu žrtve, jer se nerijetko odbrane pozivaju na voljni ulazak u seksualne odnose za djecu iznad 14 godina. Sistem bi prvenstveno trebao da zaštiti najbolji interes djeteta i da se na tome temelji.

• Koliko stigma oko ovog pitanja utiče na prijavljivanje slučajeva seksualnog nasilja?

– Stigma značajnije utiče na odrasle osobe, te stariju djecu. Stigma još uvijek jeste značajan faktor pri prijavi bilo kog oblika nasilja. Kod mlađe dijece veća je vjerovatnoća da će ih strah da ne razočaraju ili ne rastuže roditelje spriječiti da nasilje prijave.

• Kakve savjete imate za roditelje koji sumnjaju da je njihovo dijete možda preživjelo seksualno nasilje? Kome prvo prijaviti?

– Savjet roditeljima jeste da svakako prvenstveno razgovaraju sa djetetom, te mu objasne proceduru i kako će naredni period njihovog života poslije prijave izgledati, kako bi djeca bila spremnija za sve ono što slijedi, i kako ne bi doživjela dodatnu traumu. Nadalje, važno je da roditelji pronađu osobu u koju imaju povjerenja i za koju smatraju da će im biti podrška u cijelom procesu. Nije pretjerano važno gdje ta osoba radi, referalni mehanizam svakako funkcioniše tako da se škola, policija i centri za socijalni rad uvezuju kada su ovakve situacije u pitanju, te dalje zajednički djeluju.