Kakav bi utjecaj pobjeda krajnje desnice u Austriji mogla imati na Balkan i EU

Austrija u nedjelju bira novi saziv parlamenta. Krajnje desna Slobodarska stranka (FPÖ) vodi u praktički svim anketama, a slijede je konzervativci (ÖVP) i socijaldemokrati (SPÖ).

Porast krajnje desnice u velikom broju zemalja Evropske unije zabrinjava mnoge, a slična situacija je i u Austriji, gdje se očekuje da bi desničarska FPÖ mogla dobiti najveći broj glasova.

Novinar Kuriera, jednog od vodećih austrijskih listova, Mirad Odobašić u razgovoru za Al Jazeeru kaže kako bi sve osim pobjede desničara bilo iznenađenje.

„Sve prognoze pokazuju da će Slobodarska partija dobiti izbore, a prema nekim prognozama bi mogli imati između 27 i 30 posto podrške birača. To bi značilo da bi aktuelna vladajuća ‘tirkizno-zelena’ koalicija demokršćana i zelenih izgubila, jer prema anketama bi demokršćani mogli pasti i do deset posto u odnosu na prethodne izbore, dok bi zeleni mogli čak ostati i ispod izbornog praga“, kaže Odobašić.

Protivnici krajnje desnice očekuju da bi stranke lijevog i desnog centra, odnosno socijaldemokrate (SPÖ) i konzervativci (ÖVP), mogli osvojiti dovoljan broj glasova da zajedno formiraju koalicijsku vladu u kojoj neće biti mjesta za FPÖ.

„Velika koalicija je jedna opcija i najčešća koalicija od Drugog svjetskog rata. Svi koji se smatraju ljevicom ili centrom priželjkuju ponovo takvu koaliciju, ali prema svim prognozama neće se to desiti jer te dvije stranke neće imati zajedno 50 posto glasova. Postoji jedino mogućnost neke trojne koalicije u kojoj bi bili zastupljeni liberali ili zeleni“, ističe Odobašić.

‘Jadna’ kampanja

Krajnja desnica je na neki način uspjela okrenuti predizbornu kampanju u svoju korist, i nametnuti pitanje migracija kao vodeću temu, pa tako građani nisu mogli mnogo čuti o životnim temama i stvarnim problemima.

„Radim već 17 godina u novinarstvu u Austriji, ali mogu reći da nijedna predizborna kampanja nije bila dosadnija od ove. Nismo imali nikakve teme osim migracije koja je prevladavala. Čak ni ta tema nije bila takva da bi čovjek rekao da je značajna na neki način. Nemam drugi naziv osim nego da kampanju opišem kao jadnu“, ističe Odobašić.

Austrija ima veliki utjecaj u zemljama Zapadnog Balkana i mnogi se pitaju koliko bi se politika te zemlje mogla promijeniti prema regiji u slučaju pobjede krajnje desnice, pogotovo u kontekstu proširenja Evropske unije.

Odobašić ističe kako ne treba očekivati neke veće promjene, jer je FPÖ više fokusiran na strance koji su već u Austriji, kao i na zatvaranje austrijskih granica, dok im EU nije toliko u fokusu.

„Herbert Kickl, kandidat Slobodarske partije za kancelara, ne prestaje da ponavlja teške riječi poput reemigracije, odnosno povratak svih azilanata svojim domovinama bez sudske presude. Ovo je, ipak, pravna država i teško je to provesti u djelo“, kaže Odobašić i dodaje kako je njegov prethodnik već ranije imao dobre odnose s Srbijom.

„Neće se nešto previše promijeniti jer im je za Balkan poprilično svejedno. Njihova eventualna pobjeda i učešće u vlasti bi više doprinijelo zatvaranju same Austrije koja i nema toliko problema s dolaskom migranata poput Njemačke, jer je Austrija već jedna od najrestriktivnijih zemalja po tom pitanju“, zaključuje Odobašić.

Otrov autoritarizma

Robert Misik, austrijski pisac i esejist, u tekstu za Social Europe, piše kako je otrov autoritarizma duboko prodro u evropska društva, te da i u Austriji prednjači krajnja desnica uoči izbora.

„Poslijeratni poredak s kojim smo svi nekada bili upoznati bio je liberalna demokratija, umjerene stranke u vlasti, skretanje s desnog centra na lijevi centar, skromni kompromisi, pluralizam, medijske i umjetničke slobode i vladavina prava. Taj je poredak posvuda doveden u odbrambenu borbu koja postaje sve očajnija“, navodi Misik.

Dodaje kako se, budući da postižu takav izborni uspjeh, ultradesničarske stranke više ne mogu odbacivati ​​kao rubne pojave. Ne tako davno, opća je percepcija bila da će se morati umjeriti kako bi imali priliku osvojiti većinu ili ući u vlade. Ne više.

„Zaista, čini se upravo suprotno, te su se stranke posljednjih godina značajno radikalizirale. Što više rađaju polarizaciju i mržnju, što se više luđački okreće točak eskalacije, njihova baza obožavatelja postaje šira. Polarizacijski poduzetnici ‘društvenih medija’ potiču ogorčenost i gorčinu, dok publika ima svoj povratni učinak na stranačku liniju i retoriku, u spirali narcisoidnog samoveličanja“, pojašnjava Misik.

Austrijski FPÖ u svom predizbornom programu zahtijeva homogenizaciju naroda: kulturna i etnička diferencijacija i heterogenost su navodno loši za naciju. Njezin kandidat za saveznog kancelara Herbert Kickl čak plebiscit o uvođenju smrtne kazne, koliko god bio nespojiv s članstvom Austrije u Vijeću Evrope, smatra vrijednim razmatranja.

„Na svojim skupovima stranka sve više pribjegava nasilnom jeziku. Otvoreno fašistička ‘identitaristička’ kampanja, koja koristi teorije zavjere kao što je ‘velika zamjena’ (navodno bijelih kršćana) za raspirivanje panike, učinkovito je preuzela svoj aparat na mnogim mjestima. Najviši stranački dužnosnici, uključujući državne dužnosnike kao što je zamjenik guvernera Salzburga, otvoreno pokazuju rukom znak ‘bijela nadmoć’. Lider stranke Kickl hvali se da optužbe za ‘desničarski ekstremizam’ nosi kao orden“, podsjeća upozorava Misik.

Vodeći evropski političar te stranke Harald Vilimsky nedavno je trio predsjednica institucija Evropske unije: Ursulu von der Leyen iz Evropske komisije, Robertu Metsolu iz Evropskog parlamenta i Christine Lagarde iz Evropske centralne banke – opisao kao tri ‘vještice’, koje bi ‘natjerao da osjete bič’. I bečki regionalni čelnik FPÖ-a, Dominik Nepp, želi rasporediti saveznu vojsku protiv migranata – ne na granicama, već na ulicama glavnog grada.

Normalizacija abnormalnog

„Otrov autoritarizma duboko je prodro u naša društva. Ekstremizam je glasan i dominantan i previše nas se previše naviklo na njega, dok je otpor često prilično odbrambeni i suzdržan. Nenormalno se previše spremno prihvata kao normalno, dok se neki uvjeravaju samoobmanama koje lijepo zvuče“, upozorava Misik.

Misik ističe kako je, u svakom slučaju, vrijeme da prestanemo lagati sami sebe, jer emamo posla sa strankama koje samo malo pretjeruju ili pojačavaju glasnoću kako bi privukle pažnju. I nemamo posla s općenito dobronamjernim, samo frustriranim ljudima koji glasaju za te stranke nekako greškom.

„Suočeni smo s fašističkim masovnim strankama koje grabe za moći i sa sljedbenicima koji izvlače zadovoljstvo iz kulta okrutnosti, jezika prezira i retorike nasilja. Sljedbenici ne bi skrenuli u pravi fašizam bez vođa da ih agitiraju; vođe ne bi eskalirale u puni fašizam bez sljedbenika koji bi ih ohrabrivali. To je povratna petlja užasa. Ili, jednostavnije rečeno: ljudi koji bi u drugim okolnostima mogli biti dobri ljudi pretvaraju se u čudovišta“, zaključuje Misik.

Mnogi, ipak, vjeruju da će se, uprkos svim međusobnim razlikama, čak i ako krajnja desnica dobije najveći broj glasova, ostale stranke udružiti i sastaviti koalicijsku vladu, kako FPÖ ne bi dobio priliku da donosi odluke.