Dan slobode pristupa informacijama: Regija u potrazi za transparentnošću

Svake godine, 28. septembra, obilježava se Međunarodni dan slobode pristupa informacijama, dan koji podsjeća na važnost transparentnosti i odgovornosti vlasti prema građanima. Iako je koncept slobode pristupa informacijama postao standard u mnogim zemljama svijeta, u onim nastalim raspadom bivše Jugoslavije i dalje su očigledne prepreke u ostvarivanju prava na pristup informacijama od javnog značaja.

“Važno da građani i stručna javnost ne budu obeshrabreni. Dosledno korišćenje Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i nastavak insistiranja na transparentnosti institucija, ključni su za očuvanje demokratskog društva. Svako pitanje bez odgovora predstavlja priliku za dalje osnaživanje prava i mehanizama koji služe zaštiti interesa javnosti. Građani imaju pravo da znaju kako se donose odluke koje utiču na njihov život, a to pravo ne sme biti zanemareno, bez obzira na poteškoće”, navode iz Partneri Srbija, organizacije civilnog društva posvećenoj unaprjeđenju vladavine prava, razvoju građanskog društva i institucionaloj izgradnji u Srbiji i regionu.

Nema suštinskog napretka

“Prema Regionalnom indeksu otvorenosti Vlada Srbije je tradicionalno na začelju ove liste i ocenjena je pozitivno za tek nešto više od pola svih posmatranih indikatora. Lošije od nje stoje jedino Vlada Federacije BiH, Vlada Autonomne pokrajine Vojvodine, kao i Vlada Republike Srpske. Kada posmatramo institucije u Srbiji ne postoji suštinski napredak kada je u pitanju otvorenost i transparentnost”, kaže Kristina Obrenović, koordinatorka i istraživačica Partneri Srbija.

Iako politička situacija u zemljama regiona varira, posebno kada pogledamo izbore, konstanta je da svaka vlast teži da bude što manje otvorena.

“Kada pogledamo globalno, može se primetiti da vlasti širom sveta teže da ograniče pristup informacijama, čak i u onim zemljama sa mnogo dužom demokratskom tradicijom. Stoga je institucionalni pristup i jačanje institucija izuzetno važno. Institucije u zemljama regiona su veoma slabe, zato ne čudi da svaka promena čelnih ljudi u institucijama ima za posledicu zatvaranje institucija za javnost. Naše zajedničko istraživanje pokazuje, da tamo gde postoji pojedinačan napredak institucija on je uslovljen inicijativom pojedinaca na rukovodećim pozicijama. To je nešto što mora da se promeni”, poručuje Kristina Obrenović.

Ena Kljajić Grgić, rukovodilac Centra za pružanje pravne pomoći Transparency International BiH, kaže da su zakoni o slobodi pristupa informacijama ovoj ali i drugim organizacijama civilnog društva neophodni da bi obavljali svoje svakodnevne aktivnosti.

“Transparentnost je u suštini najpotrebnija građanima u Bosne i Hercegovine. Upravo u toj sferi primjene zakona od strane građana naša organizacija je detektovala brojne probleme, počevši od toga da organi uopšte ne postupaju po njihovim zahtjevima, ili često pogrešno primjenjuju pravila postupka i materijalne odredbe zakona, te odbace zahtjev samo zbog okolnosti da je napisan rukom, a nije podnesen na predviđenom obrascu javnog organa”, priča Kljajić Grgić.

Jedan od načina kako se izboriti da se ovakvo stanje promijeni, kaže, je pokretanje sporova pred nadležnim sudovima u slučajevima odbijanja pristupa informacijama. Uloga sudova u postupcima vezanim za pristup informacijama je važna, jer je “jedino sud mjerodavan da u konačnici donese odluku, odnosno preispita odluku organa uprave”.

U Bosni i Hercegovini trenutno postoje tri zakona kojima je regulisan postupak pristupa informacijama, jedan na državnom te dva na entitetskim nivoima, u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, dok u Brčko distriktu još uvijek nije donesen zakon kojim se reguliše poseban upravni postupak pristupa informacijama.

Deklarativna transparentnost

“Iskustva u pogledu primjene zakona na državnom nivou pokazala su da, iako su zahtjevi za pristup informacijama i žalbe pred drugostepenim organom rješavani u propisanim rokovima, prvostepeni organi nisu blagovremeno dostavljali odluke Žalbenog vijeća. U Federaciji BiH u slučajevima odbijanja pristupa informacijama najveći problem predstavlja dužina trajanja upravnih sporova pred pojedinim kantonalnim sudovima. Jedan od najvećih problema sa kojima se suočavaju podnosioci zahtjeva u Republici Srpskoj je okolnost da se o zahtjevu odlučuje u formi dopisa, a ne u formi rješenja, što u praksi dovodi do toga da pojedini organi odbijaju da rješavaju po žalbama, te dostavljaju formalno neispravne odluke koje nerijetko ne sadrže ni potpis službenog lica ni pečat ovlaštenog organa. U Brčko distriktu podnosioci zahtjeva su u nepovoljnijem položaju u odnosu na podnosioce zahtjeva na ostalim nivoima vlasti jer još uvijek tamo nije usvojen Zakon”, ukazuje Ena Kljajić Grgić.

Amina Izmirlić Ćatović, projektna koordinatorica u Udruženju građana “Zašto ne” koje radi na promicanju razvoja sigurnog, bezbjednog, aktivnog i demokratskog društva Bosne i Hercegovine, kaže da su neke institucije unaprijedile rezultate.

“Sve zavisi od toga ko vodi instituciju i da li su osobe koje rade u instituciji zainteresirane uopšte za neki napredak, otvorenost i transparentnost. Zna se dešavati da iz nekih institucija pitaju zašto treba objavljivati određene informacije, zašto građane treba zanimati kolika im je plata, govore da to neće objaviti, da je to tajna…”, naglašava Izmirlić Ćatović.

Svake godine iz UG “Zašto ne” šalju upitnike institucijama, rezultati su, kaže, porazni.

“Mislim da je malo institucija odgovorio na Zakon o pristupu informacija u roku ali i na upitnik na koji i nemaju zakonsku obavezu da odgovore. Neko zaista prepozna značaj otvorenosti i transparentnosti. Neki to rade čisto deklarativno da se kaže da su otvoreni i transparentni, ali nije to baš tako”, tvrdi projektna koordinatorica u UG “Zašto ne”.

Korupcija je jedan od najvećih problema vremena u kojem živimo i modernog društva općenito, naglašavaju iz Transparency International Hrvatska.

“Države koje su sljednice bivše Jugoslavije imaju teret tog komunističkog nasljeđa i imaju slične probleme. Sloveniju i Hrvatsku je natjerala Europska unija da donesu pravni okvir, da se reguliraju neka područja, ali, što se tiče provedbe tih zakona, ona jednostavno kasne. Imamo eroziju tih neovisnih preventivnih tijela u borbi protiv korupcije. Tu prvenstveno mislim na Povjerenstvo na odlučivanje o sukobu interesa i Državnu komisiju za kontrolu postupaka javne nabave ili državnu reviziju. U Povjerenstvo se imenuje putem javnog poziva ali se bira po političkoj podobnosti. Imali smo puno kvalitetniji zakon kad se tijelo formiralo 2012. godine nego što ga imamo sada”, priča Davorka Budimir, predsjednica Transparency International Hrvatska.

Objašnjava da je Hrvatska sa ulaskom u Europsku uniju donijela čitav niz zakona i drugih akata koji su preventivni alati u borbi protiv korupcije. Jedan od njih je i Zakon o pravu na pristupu informacijama kao “alat koji daje prvenstveno građanima i novinarima pravo da dođu do informacije do koje ne mogu doći obični građani”.

“U Hrvatskoj imamo više od šest tisuća tijela javne vlasti koje su obveznici koje moraju postupati u skladu sa pomenutim zakonom. A to znači da moraju preventivno djelovati, da informacije koje su važne za javnost proaktivno objavljuju putem javno dostupnih medija.  Kako vrijeme protiče imam osjećaj da ga više koriste novinari. Često do informacija koje su im važne, pogotovo one koje se odnose na bornu protiv korupcije, ne uspijevaju doći u zakonski propisanom roku. Ponekad se dogodi da se ne odgovara na teme koje su osjetljive ako se pošalje novinarski upit. Ako se postavi pitanje pozivajući se na primjenu članaka i Zakona o pravu i na pristup informacijama, oni su obvezatni i tijela se moraju oglasiti u zakonskom roku”, navodi Budimir.

Veća korupcija na lokalnom nivou

“Naša istraživanja za Hrvatsku su pokazala što je razina upravljanja u tijelima vlasti niža, korupcija je veća. Da je veća korupcija na lokalnoj razini nego na nacionalnoj. Prije 10-15 godina kad bi izbila neka korupcijska afera, ljudi bi pričali o tome. Danas, na objavu neke vijesti o korupciji, naprosto više nitko ne reagira. To je postalo kao nekakvo normalno stanje, što je loše za društvo jer nema poticanja tih pozitivnih vrijednosti poput poštenja ili odgovornosti i to je na neki način srozavanje demokratskih učinaka i samog povjerenja građana u bilo šta”, smatra Budimir.

Zaključuje da je kod Zakona o pravu na pristup informacijama na području cijelog Balkana problem “zaostajanje pravosudnog sustava za stvarnošću”, posebno zbog “duljine trajanja sudskih procesa čime su oštećeni svi”.