Dok Izrael napada, raseljeni Libanci okupljaju se u Hamri

Bejrut se puni, vjerovatno premašujući vlastite kapacitete, dok se hiljade ljudi slijevaju u njegova naselja, tražeći utočište od izraelskih nepredvidivih zračnih napada.

Kada se činilo da je skoncentrisan na bombardovanje juga, Izrael je uskoro bombardovao sjever. Potom je gađao naselja s kršćanskom većinom, rušeći pretpostavku da je fokusiran na područja sa šiitskom većinom.

Neizvjesnost je bila gotovo opipljiva dok su iscrpljeni ljudi pristizali u naselje Hamra u Bejrutu. Neki od njih su putovali duže od 12 sati da bi prešli udaljenost za koju su im inače potrebna dva.

Teško je pronaći sobu u prenoćištu

U hotelu sa četiri zvjezdice Casa D’Or u ulici Hamra, par je na recepciji, pokušava pregovarati o cijeni za posljednju dostupnu sobu – apartman.

S njima razgovara recepcionerka Lama.

Lama u ovom hotelu radi već četiri godine i kaže da nikada nisu bili popunjeni kao sada.

„Puni smo“, kaže ona. „Prekjučer smo bili na 40 posto [popunjenosti].“

Dodaje da su snizili cijene za libanske goste.

Međutim, par izgleda nije uspio u pregovorima – izlaze i stoje na trotoaru, pomalo zbunjeni.

Vani iza ugla, u ulici Makdissi, u kojoj je vladala neuobičajena gužva, dr. Abbas, kardiolog, kaže da je uspio naći sobe za sebe, suprugu i sina – nakon što su proveli 16 sati u ogromnoj saobraćajnoj gužvi dolazeći s juga.

U jednom trenutku kada su bili blizu Hamre, porodica je napustila svoje vozilo i vukla kofere niz ulicu, provlačeći se između automobila koje su prestizali pješke.

Abbas je iz Al-Mansourija, blizu grada Tyre na jugu Libana, ali njegov stariji sin studira medicinu na Američkom univerzitetu u Bejrutu, pa su odlučili doći ovdje, a ne u planine gdje su otišli kada je Izrael napao 2006.

Ne plaše se, kaže on, jer su već prošli toliko toga. „Naviknuti smo na ovo, nažalost“, priča on.

Njegov mlađi sin, tinejdžer, prvi put doživljava rat, kaže Abbas. „Na obuci je“, šali se ljekar.

Ova porodica izgleda sretno što su svi u istom gradu, ali nisu imuni ne napetost koja je zahvatila ovu državu, ili na bijes.

„Izraelci su lažovi“, kaže njegova supruga s prezirom kada smo je upitali za tvrdnje Izraela da Hezbollah drži oružje u domovima na jugu.

‘Je li ovdje sigurno?’

Nailazimo i na grupu sirijskih tinejdžera koji hodaju ulicom.

Oni inače rade u Hamri, a žive u Bir Hassanu na jugu, naselju blizu Ghobeiryja, koje je Izrael bombardovao u utorak.

Kažu da se ne žele vratiti tamo večeras i da će radije potražiti prijatelje u palestinskom izbjegličkom kampu Shatila.

„Je li sigurno ovdje, u ovom naselju“, postavljaju pitanje o kojem svi razmišljaju, s razlikom što ga neki izgovaraju, a neki ne.

Momci odlaze, zaputili su se prema Shatili, gdje se nadaju da će biti sigurni tu noć.

Pojavljuju se dvije žene koje izgledaju pomalo izvan sebe.

S juga su i došle su u Bejrut iz Tyrea, gdje su provele proteklu godinu.

U Hamri su našle sobe u hotelu Mayflower, ali su na svoje razočaranje otkrile da ne mogu naći hljeb.

Njihova nevolja privlači pažnju ljubaznih prolaznika koji im se pridružuju u potrazi za hljebom.

Vlasnik prodavnice prehrambenih proizvoda kaže da nema ništa, pa se grupa za potragu upućuje u prodavnicu falafela da pita mogu li žene kupiti običan hljeb.

Prodavač falafela se izvinjava – on samo ima onoliko koliko mu je dovoljno za falafel koji će praviti večeras.

Još se ljudi pridružuje potrazi i konačno dvije osobe uspijevaju pronaći vreće hljeba. Pobjeda.

Odbijaju prihvatiti novac od žena za hljeb, i grupa slavi što je uspjela nekome pomoći.

Iznenada, neko pokazuje na plastične stolice postavljene između velikih saksija na trotoaru i poziva žene da sjednu dok im neko drugi donosi kafu.

Provele su 15 sati u putu do Bejruta, a sada im je potrebna pauza i prilika da uživaju dok se drugi Libanci brinu za njih. Ne govore svoja imena.

‘Sijanje razdora neće uroditi plodom’

„Oni [Izrael] pokušavaju unijeti razdor (fitnu), okrenuti sunite protiv šiita“, kaže Salim Rayess u pekari Makdissi – koja nije u ulici Makdissi, iako jeste blizu. „Ali, to im ne uspijeva“.

„Fitna“ znači unutrašnji sukob koji bi mogao eskalirati do tačke kada bi mogao izbiti građanski rat.

U svom neobaveznom opažanju Rayess i ne znajući ponavlja ono što je nekoliko analitičara reklo o izraelskim napadima na Liban: Izrael želi izvršiti pritisak dok se libanski narod ne zavadi međusobno i pokuša se distancirati od Hezbollaha i šiitske sekte koju predstavlja.

Rayess se pridružuje nastojanjima stanovnika Bejruta da pomognu pridošlicama na svaki mogući način.

Odlazi u pekaru Makdissi da preuzme stotine peciva za školu Sagesse u Clemenceauu, koja zbrinjava raseljene osobe.

Gorki smijeh se čuje vani – muškarac govori o svojoj stambenoj zgradi, dvije radnje i obradivom zemljištu koje je Izrael uništio.

„Bolje je tako“, zaključuje. „Sada čekam da mi unište i posljednje što mi je ostalo od imovine.“