Ražanica: Memorijalne prakse su pod uticajem nacionalnih politika

“Zvanične memorijalne prakse vezane za ratove ‘90-ih uveliko su pod uticajem nacionalnih politika i ne odlikuje ih pluralizam glasova i perspektiva, a jako često za cilj zapravo imaju nacionalnu homogenizaciju i kontrolu simbola i narativa vezanih za rat”, rekla je Merima Ražanica, koordinatorica edukativnih aktivnosti u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Dodaje da su zato organizacije kulture poput Muzeja ratnog djetinjstva posebno bitne, jer kreiraju kulturu sjećanja i prakse memorijalizacije koje su inkluzivne i predstavljaju perspektive onih čiji su glasovi veoma često isključeni iz narativa vezanih za oružane sukobe, kao što su djeca koja najčešće nemaju aktivnu ulogu u oružanim sukobima, ali snose njihove najgore posljedice.

“Ovakve memorijalne prakse svojim pomjeranjem fokusa sa kolektivnih na individualne narative pojedinaca i pojedinki koji proživljavaju određene historijske događaje imaju potencijal kreiranja dubljih veza između prošlih događaja i života zajednice u današnjici, samim tih kreirajući potencijal da se iz prošlosti uči na način vođen empatijom i razumijevanjem na bazičnom ljudskom nivou koji transformiše načine aktivnog djelovanja  pojedinaca i pojedinki u budućnosti i njihovo ponašanje”, kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, ukoliko ih potpuno ne isključuje i potpuno ne ignoriše, selektivan pristup kulturi sjećanja onda barem svodi historijske događaje i one koji su im svjedočili, koji su ih preživjeli i na čije živote su utjecali, na jednu singularnu perspektivu ili jednu jedino, često najpogodniju priču.

“Ovaj pristup jako često isključuje upravo glasove manjina, žena, djece i drugih marginalizovanih grupa, te glasove drugih i drugačijih (bilo nacionalno, vjerski ili drukčije), on zapravo dokida pluralizam glasova nauštrb cjelovite i kompleksne slike, a često u svrhu manipulacije. Tako su jako često djeca, naprimjer kada se govori o oružanim sukobima, predstavljena ili isključivo kao nijemi posmatrači ili kao žrtve (kojima se onda jako često i manipuliše u političke i druge svrhe), pri čemu se potpuno zanemaruje njihov doprinos i aktivna uloga u zajednicama u kojima žive te njihova otpornost i snaga koje su primjera radi višestruko reflektirane u kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva koja nastoji prikazati svu kompleksnost i višeslojnost ovog iskustva ne pokušavajući je simplificirati.”

Različiti nastavni planovi i programi

Mišljenja je da je obrazovanje o miru, mirovna pedagogija i sve što spada pod tu temu u širem smislu, poput obrazovanja za ljudska prava i demokratiju, u formalnom obrazovnom sistemu zapostavljeno.

“Primjera radi, u Bosni i Hercegovini svaki od 10 kantona u entitetu Federacija BiH sa svojim ministarstvima obrazovanja, te pored toga Distrikt Brčko i entitet Republika Srpska, imaju različite nastavne planove i programe koji posvećuju malo ili nimalo pažnje mirovnom obrazovanju. Istraživanje koje je proveo i u okviru knjige Obrazovanje u BiH: Čemu (ne)učimo djecu? objavio Školegijum 2017. godine, a u okviru kojeg je urađena analiza sadržaja 68 udžbenika iz nacionalne grupe predmeta iz cijele Bosne i Hercegovine, pokazalo je da su sadržaji u njima puni stereotipa, predrasuda i nacionalističkih ideja te da, između ostalog, podstiču teritorijalne, etničke, rasne ili vjerske razlike. Sistem koji takav sadržaj plasira učenicima za podučavanje sigurno ne prenosi ideje i vrijednosti koje bismo mogli povezati sa obrazovanjem usmjerenim ka izgradnji mira”, rekla je Ražanica.

Kaže da obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini u kojem i dalje funkcionišu i postoje dvije škole pod jednim krovom, u kojem se vrši segregacija djece prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti upravo služi perpetuiranju i širenju ideja i vrijednosti suprotnih mirovnim.

“Kada govorimo o mirovnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, ono je, nažalost, jako često ostavljeno isključivo nevladinom sektoru kao prostor djelovanja. Kažem nažalost jer kroz nevladin sektor puno manje djece i mladih mu ima pristup i tako se opseg djelovanja mirovnog rada sužava na grupe i pojedince i pojedinke. Rad nevladinog sektora u polju mirovnog obrazovanja se čak dodatno pokušava otežati tako što ministarstva obrazovanja u različitim kantonima ne daju dozvole organizacijama koje se bave mirovnim radom ili mirovnom pedagogijom iz drugih kantona (sa drugom nacionalnom većinom) dozvolu da uopšte rade sa djecom i mladima te sa nastavnicima i profesoricama iz tog kantona. Tako se projektima mirovne edukacije, posebno onima u kojima je planirano da na njima zajednički učestvuju djeca ili nastavnici iz različitih nacionalnih zajednica onemogućava realizacija, te se ukida mogućnost zajedničkog rada obrazovnih zajednica za dugoročno zajedničko dobro”, kaže sagovornica.

Podsjeća da Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu realizuje lokalne i internacionalne edukativne programe za djecu i mlade, studente i profesore, ali i nastavnike i nastavnice.

“S obzirom na nedostatak edukativnih sadržaja na temu izgradnje mira u obrazovnim sistemima širom Bosne i Hercegovine, Muzej ratnog djetinjstva za škole predstavlja jedan alternativni prostor za edukaciju gdje se o važnosti mira uči na djeci prilagođen i siguran način kroz muzejsku kolekciju. Više od 5.000 djece i mladih godišnje učestvuje u našem programu radionica izgradnje mira koje su razvijene za različite uzraste i u obrazovanje o miru uključuju čitavu zajednicu djeteta tako da bi pristup bio sveobuhvatan i integrativan.”

Vrednovanje mirovnog rada

Nadalje kaže da je Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu s tim ciljem kreirao materijale uz koje nastavnici i profesori u školama kroz različite tipove aktivnosti pripremaju djecu za dolazak u Muzej i bavljenje temama iz sfere mirovne edukacije, ali i materijale koje s njima realizuju nakon posjete.

“Osim toga, ovi materijali uključuju i pisma koja se dostavljaju roditeljima djece te nastavnicima i nastavnicama koji dolaze u njihovoj pratnji kako bi se informisali o našim politikama zaštite djece, posebno s obzirom na osjetljivost tematike kojom se Muzej bavi, te kako bi na najbolji mogući način pripremili djecu za dolazak u Muzej i po njihovom povratku im pomogli da kroz neformalni razgovor na osnovu pripremljenih smjernica budu podrška u procesuiranju sadržaja kojem su bili izloženi i o kojem su učili”, rekla je Ražanica.

Ponosna je što je nedavno dobila nagradu “Kustosi za mir” za zemlje zapadnog Balkana, koju dodjeljuje Mreža balkanskih muzeja.

“Ova nagrada je za mene simbolički bitna, ne samo zbog prepoznavanja mog doprinosa u sferi mirovnog rada, već specifično kao inicijativa koja u prvi plan u društvu stavlja mirovni rad i aktivizam te osvjetljava one pojedince i pojedinke koji predano, najčešće vođeni dubokom intrinzičnom motivacijom, ulažu svoje znanje, vještine i vrijeme u kreiranje društva pozitivnog mira. Osnivanje ovakvih nagrada predstavlja vrednovanje mirovnog rada iako ono, opet, kao i nagrada koju dodjeljuje, naprimjer, Mreža za izgradnju mira, dolazi iz sfere nevladinog sektora, što jasno oslikava potpunu nezainteresovanost vladinih institucija da vrednuju mirovni rad. Nadam se da će u budućnosti ovakvih nagrada i njihovih dobitnika biti više”, kaže sagovornica.

Zaključuje da procesi izgradnje pozitivnog mira mogu krenuti iz prostora edukacije i obrazovanja, primarno iz učionica, a potom i drugih neformalnih prostora učenja.

“Tek kada kreiramo obrazovne sisteme koji su ispunjeni vrijednostima humanizma, tolerancije, prihvatanja, pravičnosti, solidarnosti, jednakosti, razumijevanja te nenasilnim pristupom kao osnovnim principom djelovanja, onda možemo očekivati da se kapilarnim masovnim efektom takve vrijednosti usvoje kao inherentne vrijednosti u našim društvima. Sve do tada ostaju nam dvije škole pod jednim krovom kao sinegdoha sistema vrijednosti koji radi protiv koristi društva i protiv pozitivnog mira.”