‘Oprosti nam dugove naše’: Borba ovisnika o kockanju i vjeri u novac

„Ako bi se Bog spustio s neba i pogledao na Mostar, vidio bi jedan grad sa puno rana. Grad sa puno dobrih ljudi. Grad sa puno ranjenih ljudi“. Tim riječima Marka Romića, psihologa i voditelja Kluba liječenih ovisnika o kockanju KLOK Mostar, počinje film Oprosti nam dugove naše, dok se kamera polako spušta s neba i uvodi nas u Mostar, grad koji je smješten na obalama rijeke Neretve u Bosni i Hercegovini.

Film autora Sergeja Krese, koji će biti prikazan u okviru AJB DOC Film Festivala, nastao je 2022. godine zahvaljujući projektu holandske televizije koja je izabrala deset režisera da u formi dokumentarnog filma obrade jednu od Božijih zapovijesti.

„Ideja je bila da se postulati na kojima počiva ljudska civilizacija smjeste u kontekst modernog doba. Do svoje teme sam došao na osnovu jednog novinskog članka koji je govorio o velikom broju kladionica i ovisnika o kocki u Bosni i Hercegovini. Naslov je bio ‘BiH prva u Evropi po broju kladionica’.

Bio sam zaprepašten podacima koji su tu izneseni. Između ostalog, sa cifrom od 500.000 ljudi koji redovno igraju igre na sreću i posjećuju kladionice, brojem kladionica koji je bio enorman, a posebno mi je u sjećanju ostao komentar Huseina Oručevića, nekadašnjeg voditelja Kulturnog centra ‘Abrašević’ koji je, analizirajući situaciju u Mostaru, rekao kako su ljudi izgubili nadu i vjeru i da je jedino što im je preostalo još vjera u novac.“

Glavni protagonisti filma su ovisnici o kockanju i klađenju, a autor filma je izabrao psihologa Marka Romića da nas vodi kroz emotivne patnje kroz koje prolaze ovisnici tokom cijelog filma. Grupa ovisnika se sastajala svakog petka u prostoriji iza velike crkve u Mostaru, a nekad su se sastajali i online kako bi podijelili svoje priče.

Vjera u sebe, vjera i povjerenje u druge

Svako od njih je imao svoju priču zbog čega su počeli s kockanjem. Jedna priča koja je bila samo njihova i priča koja je bila zaista stvarna. U jednom momentu jedan od njih je rekao da nije bilo teško druge lagati, jer prvo sebe uvjeriš da je to istina, pa kad pričaš drugome nema znakova kako bi neko mogao da primijeti da lažeš. Priznati sebi da si ovisnik bilo je najteže.

„Svaka priča je bila drugačija i unikatna. Čak su se i pogledi tih ljudi na uzroke njihove ovisnosti znali oprečno razlikovati. Ono što je bilo zajedničko je bio kontekst u kojem žive i u kojem se bore sa svojim problemom, a to je bosansko-hercegovačka realnost. Zbog toga mi je bilo bitno da imam likove raznih profila, koji svojom ličnom pričom formiraju jedan velik i složen mozaik“, objašnjava autor.

Iako karakterno različiti vidljivo je da je autoru bilo važno da što dublje pronikne u ljudske sudbine i ljude iza njih, da ih razumije, poštuje, slijedi njihove stavove i poglede na svijet.

„Vjera je jedan od ključnih elemenata ovog filma, kao što je i jedan od najvećih izazova za ljude koji se suoče sa ovisnošću o kocki. Kada to kažem, onda mislim na vjeru u najširem značenju te riječi, a ne samo na njen religijski kontekst. Naime ono što kockari u teškoj fazi ovisnosti mimo novca gube je: vjera. Vjera u sebe, vjera i povjerenje u druge, vjera i nada da će se u trenutku kada dodirnu samo dno, moći izvući iz problema. A da o vjeri i povjerenju drugih u njih, koje u tim trenucima kada su na dnu više ne postoje, da i ne govorim. Ti ljudi se tada osjećaju jako usamljeni. Često ni svojim najbližima se ne usuđuju povjeriti svoj problem.“

Scena u kojoj ovisnik Mustafa vozi auto dok priča svoju sudbinu, jasno ocrtava svu bol i patnju, kao i besmisao kroz koji je prolazio. U jednom trenutku razgovor prelazi u ćutanje, a snimak drona pokazuje da on staje i vraća se nazad. On se ovime zapravo vratio sebi. Pravom sebi kakav je ono oduvijek i bio. Dobar čovjek.

„Oni se kroz proces liječenja vraćaju sebi i onome kakvi su nekada bili ili bi željeli biti. Također se vraćaju ljudima koji su im bliski i bitni u životu, a koje često u svojoj ovisnosti povređuju. Osjećaj griže savjesti, koji zbog toga nose i koji sam osjetio kod likova filma je vrlo jak. Tako i Mustafa, lik kojeg spominjete, u trenutku kada se nakon tri godine apstininecije i života bez kocke prisjeća svojih najtežih trenutaka, prilično stoički uspijeva ispričati svoju priču.

„Čak i momenat kada je ženi predložio da ga napusti i povede njihovu ćerkicu, te tako barem njih spasi iz situacije u koju ih je njegova kocka dovela. U trenutku kada se sjeća njenih riječi i kaže: ‘A ona mi je sto puta rekla: ti nisi loš čovjek, ti nisi loš čovjek,’ on počinje plakati. Upravo najljepše riječi koje mu je ona u tom trenutku mogla uputiti su ga boljele, jer je mislio da ih nije zaslužio.“

Ipak, priznaje Kreso, nije to priznanje na kameri bilo lako dobiti. Pola godine je boravio u Mostaru bez ijednog snimka kladionice, osobe ili bilo koga ko bi htio da ispriča svoju priču. Čak se u jednom momentu vratio u Holandiju i saopštio producentima da neće moći snimiti ovaj dokumentarac. Ipak, dobio je dodatno vrijeme i kockice su se same počele slagati.

„Mogao sam uz dozvolu članova kluba prisustvovati sastancima i slušati njihove razgovore. O snimanju nije bilo ni govora. Znali su ko sam, šta sam, zbog čega sam tamo, ali snimati ih, to je bilo van svake diskusije. Nakon nekog vremena su mi se počeli obraćati kao dobrom znancu, pa čak i izvan sastanka pričati sta im se sve desilo u prethodnoj sedmici“, priznao je Kreso.

Nesvakidašnje iskustvo

Sve se, ipak, promijenilo tokom jednog sastanka, kad je već počeo i da gubi nadu.

„Tokom jednog sastanka mi se šaljivo obratio jedan od ovisnika s pitanjem: ‘Pa dobro, Kreso, kako ide s tobom i tvojom kockom?’ Naravno, nasmijali su se, a ja sam, također, pola u šali, a pola u zbilji rekao kako prethodne sedmice nisam kockao, ali kako nisam prestao razmišljati o kocki i njima. ‘Vi znate zbog čega sam ja tu. I moram vam priznati da svaki sastanak pomislim da, kada bih samo dio vaših priča kao mrvice s poda smio pokupiti, imao bih film kakav nisam mogao ni zamisliti.’“

„Nastala je tišina. U jednom trenutku je jedna mlada žena, koja je redovno dolazila prateći terapiju svog muža, digla ruku i rekla: ‘Ja mislim da mi trebamo pomoći ovome čovjeku.’ Ušli su u diskusiju o tome da li mi omogućiti snimanje ili ne i na kraju su odlučili glasati. Bilo je više glasova ‘za’ nego ‘protiv’”.

Doći među ljude kojima je potrebna pomoć kao malo kome, a doživjeti da oni vama pomažu, bilo je nesvakidašnje iskustvo. Taj trenutak nosim kao jedan od najljepših i najdragocjenijih iskustava u mojoj profesionalnoj karijeri. Bio bih presretan ako bi im ovaj film uzvratio barem dio onoga što sam ja tada iskusio“, zaključio je Kreso.

Film će biti premijerno prikazan na 7. AJB DOC Film Festivalu u utorak od 18:00 u okviru Takmičarskog programa.