Robert Dacešin, pustolov i pozitivac: Čovjek koji živi od putovanja

U posljednjih nekoliko godina ste sigurno negdje na internetu naišli na Roberta Dacešina, rođenog Banjalučanina koji je odlučio ne raditi uredski posao, nego sreću potražiti putujući širom svijeta. Dosad je posjetio stotinjak zemalja, pretvorio je to u posao, a osim marketinga kojim se bavi, povremeno organizuje i putovanja, te s njim kao vodičem možete otputovati na neke destinacije. Vodio je grupe u Brazil, Japan, Šri Lanku i na Mauricijus.

Prije toga je mnogo putovao sam, nekad zbog toga što nije mogao naći osobu koja je dovoljno fleksibilna za organizovati se, a nekad i zbog ćejfa. U zadnje vrijeme putuje sa suprugom, a kaže kako nikad neće odustati od putovanja. Nedavno je odlukom Ministarstva vanjskih poslova dobio i diplomatski pasoš, koji mu je dodijeljen jer gdje god da dođe, Robert promoviše Bosnu i Hercegovinu. S Robertom smo razgovarali o mnogim temama.

• Gdje je Robert ovih dana, šta radi, čime se bavi? Kako da ga predstavimo?

– Mislim da je najbolji opis putopisac. Po zanimanju sam magistar ekonomije i bivši teniski sudija. Ovih dana se, kao i uvijek, pripremam ići na putovanje. Trenutno sam u Banjaluci, ali već sutra putujemo, najprije u Grčku, zatim u Argentinu, Urugvaj i Paragvaj. Između toga ću posjetiti Oktoberfest u Njemačkoj na kom nikad nisam bio, nakon toga Japan, pa onda pokušavam dobiti vizu za Irak, tako da je decembar vrlo popunjen.

• Možete li se zamisliti u nekoj uobičajenoj rutini, na poslu od osam do četiri?

– Iskreno, teško. Posao od osam do četiri već dugo ne mogu da zamislim. I to kakav god da je posao, da mi neko ponudi da budem ambasador, ministar, šta god, nema šanse.

• Šta je prapočetak odluke da počnete aktivno putovati i jednog dana od toga živjeti?

– Mi koji se bavimo putovanjima uglavnom imamo neki plan, na to gledamo kao na neki projekat. Možda čak vidimo tu i prostor da nešto radimo, kao npr. ciljano putovanje u određene zemlje jer je sadržaj iz njih ljudima zanimljiv. Nikad nisam razmišljao da ću živjeti od putovanja. Putujem uglavnom jer mi je ćejf, to je iskreno glavni razlog, i znam da se osjećam lijepo i korisno dok putujem. U međuvremenu sam ušao u priču marketinga 2015. godine, a htio sam i dijeliti savjete kako jeftino otputovati. Meni je često falio neko da putuje sa mnom, pa je cilj bio naći kompanjona za putovanje, a ne da to bude posao s punim radnim vremenom. Pored toga, pandemija je dosta oblikovala cijelu moju situaciju, kada sam ostao bez nekih klijenata za koje sam radio marketing.

Tada sam pročitao podatak da je Netflix jedna od firmi koja je najviše napredovala tokom pandemije. Uvijek sam htio da nešto snimam, a kako nisam ništa znao o tome, ljeta 2020. sam upoznao Milana Banjca, koji mi danas montira skoro sve klipove. On baš nije čovjek koji bi putovao, pa sam onda upoznao Milana Bajića, s kojim sam baš mnogo proputovao, pogotovo tokom pandemije. Prve dvije godine to nije ni blizu bilo održivo, znalo se desiti da odemo u Meksiko, i da imamo samo pet hiljada pregleda nekog klipa. Tokom zime 2021. sam bio na granici da sve to batalim jer prosto nije više bilo računice. Onda sam počeo snimati i montirati sam, kako bih barem taj dio bio jeftiniji, tako sam dosta manje novca trošio, i malo pomalo je počelo postajati održivo.

Prije sam bio mišljenja da će ljudi gledati svaki video koji je iz neke daleke destinacije, ali to uopšte ne mora biti slučaj. Onda sam shvatio da je tema mnogo bitnija, tako da sam fokus prebacio na interesantne teme i destinacije. Prije četiri godine bih recimo snimao obični video o Danskoj, a sada snimam video o Danskoj kao najsrećnijoj zemlji svijeta, s fokusom na razgovor s ljudima. Ljudi će prije gledati kako izgleda najsrećnija zemlja svijeta nego nasumičan video iz Danske. Tako smo otišli u dokumentarnu tematiku, a ja sam shvatio da će ljudi radije gledati lošiji sadržaj s pričom, nego bolje urađen sadržaj bez priče. I ja ću radije gledati loše snimljen film iz sedamdesetih s dobrom pričom nego neki film s lošom pričom, ali savršeno snimljen, u koji je uloženo milijarde.

• Šta je najveća prepreka da se zaokruže finansije? Možete li čitaocima preporučiti neki posao koji bi im mogao donijeti novac dok putuju?

– Mnogo je digitalnih poslova kojim se ljudi mogu baviti. Drugar i ja imamo kurs digitalnog marketinga u Banjaluci, pod tim spada mnogo toga, i mnogo je sličnih niša. Mnogi ljudi rade trgovinu dionicama ili kriptovalutama, ali u koju god se nišu uđe, mislim da ima puno prostora za rad, bilo to kreiranje sadržaja ili nešto drugo, ako se dovoljno edukujemo i shvatimo kako se možemo promovisati, za to ima prostora, pogotovo ako prema nečemu imamo strast. Ovo što ja radim nije ništa posebno, ali živim u BiH, gdje ne putuje baš previše ljudi. Kad bih živio npr. u Poljskoj, bio bih jedan od mnogih koji putuju. Zato mislim da nije ni loše što kaskamo u nekim stvarima, pošto postoje mnoge stvari u kojima se moguće razvijati u našoj zemlji, potrebno je samo vidjeti kako to rade negdje drugdje. Koliko god to zvuči s jedne strane tužno, ima mnogo prostora da se čovjek probije. Mene često pitaju zašto ne radim sadržaj na engleskom, ali koliko samo ljudi to već radi, to je onda preteško.

• Jednom ste izjavili da, što više putujete, to Vam se više živi ovdje, u Bosni. Zašto je to tako?

– Jedini način za to je da putuju. Bili smo nedavno u Danskoj, i po svim statistikama, Danska i Finska su najsrećnije zemlje svijeta, ali mislim da je termin potpuno pogrešan kada se govori o sreći. Prije bih rekao da su ti ljudi najzadovoljniji, jer ko može biti srećan u zemlji u kojoj svaki drugi dan pada kiša? Ja ne bih našu klimu dao ni za šta na svijetu, a da vam ne govorim o prirodnim ljepotama, organskoj hrani, rijekama i sl. Mislim da naši ljudi uglavnom gledaju ekonomske stvari, a zanemaruju neke druge, kao npr. koliko se kod nas manje intenzivno radi, koliko radimo neke stvari koje drugi ne praktikuju, ali su nažalost mediji i politički faktor ubili ljude do te mjere da oni sami vjeruju da je ovdje katastrofa, jer to prosto paše nekom narativu, iako to apsolutno nije realno. Od 102 zemlje koje sam obišao, po mom mišljenju je BiH, ako ćemo gledati kvalitet života, sigurno u prvih dvadeset. Sve afričke države, i 90% južnoameričkih i azijskih zemalja se ne mogu porediti s kvalitetom života koji mi imamo ovdje, ali tek kad putuješ, to možeš i shvatiti.

• Na svom sajtu imate dio posvećen traženju saputnika. Jesu li naši ljudi loši u planiranju, pa je jednostavnije putovati sam?

– Mislim da je glavni razlog kod naših ljudi strah. Tek zadnjih nekoliko godina se razbija fama o opasnosti pri putovanjima. Pored finansijskih momenata, dugo mi je bio problem da nađem nekoga da putuje sa mnom. Ima tu i do godina, ali istina je i da smo se više otvorili. Danas je mnogo lakše putovati nego ranije. Često čujemo da nam pasoš nije dobar, ali u suštini smo neka zlatna sredina, i u mnogo interesantnih zemalja se može ući. Ja sam optimista u svemu, i vidim da je i zemlja mnogo bolja nego ranije, da mnogo više mladih ljudi istražuje svijet. Prije 15 godina je to bila mudrolija, trebala nam je viza čak i za Sloveniju. Glavni cilj mojih video klipova i jeste da se što više razbiju ti mitovi. Sad smo našli let iz Splita za Marsej za 30 eura, Marsej – Alžir za 50 eura, a sam Alžir je takav da je kafa 20 centi, ručak dva eura, a za petnaestak živiš cijeli dan i to veoma dobro.

• Nedavno ste dobili diplomatski pasoš? Je li negdje već poslužio?

– Upravo u Alžiru, gdje ne bih mogao ni otići drugačije. Sad tražim vizu za Paragvaj, i generalno i dalje ima zemalja u koje je teško dobiti vizu s bh. pasošem, posebno u Južnoj Americi, ali i u Africi. S diplomatskim pasošem je dosta jednostavnije. I dalje su potrebni neki dokumenti, ali je lakše. Konkretno, za Paragvaj treba prevoditi dokumente na španski, stavljati apostile itd. Pored toga, u obje Amerike imamo samo dvije ambasade, i to u SAD-u i Kanadi, te možda neki konzulat. Ja o tome slabo pišem da ne bi bilo da kukam, ali se iskreno nadam da će diplomatija nešto uraditi po tom pitanju da nam bude još lakše putovati. Zato je recimo nekome poput Kristijana Iličića (hrvatski putopisac, op. a.) mnogo lakše putovati, jer mu za 80 posto zemalja nije potrebna viza. Ako želim otići u recimo Peru, moram prvo otići za Bukurešt, a da ne pričam o nekim zemljama gdje nema predstavništva u blizini.

Takođe je interesantno da npr. sa srpskim pasošem nije potrebna viza za mnoge muslimanske zemlje, dok nije takav slučaj s bh. pasošem. Nedavno smo išli u Kuvajt, i moj prijatelj nije mogao dobiti vizu s bh. pasošem jer je morao dobiti garancije iz nekog kuvajtskog državnog ministarstva.

• Koliko su ažurne informacije na sajtu MVP-a, i imate li drugačija iskustva?

– Recimo, ja sam išao u Pakistan, a dotad sam pročitao o Pakistanu sve najgore, međutim sve je bilo suprotno od toga. Osjećao sam se vrlo sigurno, ljudi su bili veoma ljubazni. Sigurno ima toga i kad neko priča o Bosni, često mu se ljudi pitali ima li još mina, puca li se i sl. Taj neki negativni glas mnogo brže dođe do svijeta nego pozitivni. Tu je Hrvatska nekako uvijek u prednosti, zato što ulažu u imidž zemlje. U Čileu sam vidio na bilbordima slike Dubrovnika, a nisam sreo Brazilca koji ne zna za Hrvatsku, i njima je Hrvatska posebna, kao kad naši ljudi žele otići na Kubu. Kad ih pitam zašto, ne znaju objasniti, ali znaju da žele doći u Hrvatsku.

• Može li se ovako živjeti kad čovjek dobije djecu? Znamo da danas postoje online škole, ali je sigurno dosta teže ovako putovati s djecom. Jeste li upoznali nekoga da ovako putuje s porodicom?

– Jesam. I mi imamo plan da uskoro dobijemo djecu. Meni su djeca poenta života, i namjeravam s njima putovati. Meni život bez djece nema smisla, i vjerovatno je nefleksibilnije, ali nema veze, nije nemoguće, i sigurno ima neku drugu draž i sam ću spoznati stvari na jedan drugačiji način. Ima jedan par iz Srbije, oni s djecom putuju kamperom širom Evrope, imaju potpuno nomadski životni stil, a djeca odrastaju u prirodi. Neko će reći da to nije za naše uslove, ali u vrijeme tehnologije gdje smo non stop konektovani, a nikad nismo bili više diskonektovani od ljudi, meni je to super.

• Jesmo li previše online?

– Ja isto pokušavam sebe smanjiti digitalno, iako je neophodno da stalno budeš online. Ja to ništa ne volim, ni Instagram, ni Fejsbuk, ali nažalost moram. Da se mene pita, ja bih samo putovao, a neka neko drugi to sve objavljuje i dopisuje se. Ja sam stvarno pobornik nekadašnjeg životnog stila, a vrlo je malo ljudi prisutno da istinski dožive nešto. Svi odmah uzimaju telefon, a niko ne gleda šta se stvarno dešava. Mnogo puta sam imao dilemu da li da snimam neki sjajan sadržaj, ili da ga ustvari doživim. Znate da postoji ona čuvena slika iz NBA lige, kada svi snimaju jubilarni koš Lebrona Jamesa, i cijela dvorana drži telefone, dok samo jedan čovjek zaista gleda i uživa u tome.

• Koja Vam je najdraža destinacija koju ste dosad posjetili?

– Nikad nemam odgovor na ovo pitanje. Zavisi od doba godine kad me pitate. Po pitanju prirode, Island, po pitanju iskustva, Japan je nevjerovatan, a po pitanju nekih vibracija, Južna Amerika ima sličan mentalitet nama. Najpotcjenjenije mjesto na kom sam bio je Južna Koreja. To je nekako skroz zanemarena zemlja, a veoma lijepa. Za život bih rekao Španija ili Portugal. Tamo su hrana i klima savršeni. Zemlja u koju se rado vraćam je Grčka. Želja mi je otići na jedno od mjesta gdje ljudi žive oko sto godina u prosjeku. Postoji pet takvih mjesta u svijetu, a jedno od njih je ostrvo Ikaria u Grčkoj. Želim vidjeti kako neko živi sa 95 godina, a i dalje je bistar i zdrav. Tad nekako čovjek shvati da mu u životu nije mnogo potrebno.

• Našao sam jedno mjesto gdje niste bili, a to je Kosovo. Imate li namjeru otići tamo?

– Meni je Kosovo velika želja, ali je veoma teško dobiti vizu. Srpski pasoš nije dovoljan za putovati tamo, nego je potrebna srpska lična karta. Zanima me jer nemam uopšte predstavu kakav je tamo život. Viza se vadi u Zagrebu, a poznajem dosta ljudi koje su odbili za vizu. Potpuno je nevjerovatno da je lakše dobiti vizu za Japan nego za Kosovo. Baš mi je krivo što je tako jer sam čuo da su ljudi veoma gostoljubivi, a znam da se ima šta vidjeti. Pored toga, veoma mali broj putnika iz našeg regiona ide tamo. O Kosovu se mnogo i ne čita kao o nekoj destinaciji, i baš mi je žao da je tako. I baš mi se ide.

• Kako se vidite za 20 godina? Može li ovakav neki posao biti održiv i u to vrijeme?

– Volio bih da dugoročno radim nešto vezano za BiH, i volio bih da našu zemlju pokazujem drugim ljudima. Ne znam još u kakvoj formi, ali definitivno nešto što će biti vezano za putovanja. Želim pokazati mjesta u Bosni koja nisu samo ona najpopularnija, tako da planiram već za nekoliko godina početi dovoditi turiste i ovdje, ne toliko zbog novca, nego i zbog toga da se radi nešto drugačije. Spoznao sam stvarno da je BiH prelijepa zemlja. Evo nedavno sam bio na utakmici Borca, i upoznao sam strani par koji je došao na utakmicu. Ako je nekome Borac interesantan, onda sigurno ima još mnogo stvari.