Delibegović: Razvoj inzulinske rezistencije je kao začarani krug

Tuzlanka Mirela Delibegović redovna je profesorica na Univerzitetu Aberdeen (Velika Britanija) gdje predaje na predmetu Fiziologija dijabetesa i istovremeno obavlja odgovornu funkciju direktorice Aberdeen kardiovaskularnog i dijabetes centra.

Nedavno je dobila poziciju Regius Chair u fiziologiji (kraljevske stolice), imenovana je prvo od Škotske vlade, a onda dodijeljena od kralja Charlesa. Kako postoje stoljećima samo dvije ove stolice u Velikoj Britaniji, za nju to predstavlja ogromnu čast i privilegiju.

• Istražujete inzulinsku rezistenciju još od 1999. godine i apsolventskih dana. Recite nam nešto više o tome?

– Inzulinska rezistencija je fiziološko stanje kad naše tijelo prestane da reaguje na uticaj prirodnog inzulina. To se obično godinama razvija kod osoba koje dobiju dijabetes tip 2. Proveli smo decenije istražujući uzroke globalno, ali još uvijek nemamo rješenje kako poboljšati stanje. Naprimjer, kod osoba koje razvijaju gojaznost ili povećanim, prečestim jedenjem (grickanjem između obroka), gušterača mora stalno proizvoditi više inzulina da bi se šećer držao pod kontrolom.

Što se to više i duže događa, ćelije u našem tijelu onda prestanu da reaguju na isti način na taj naš prirodni inzulin i sve više i više inzulina je potrebno da bi se vidio isti efekat. Eventualno, šećer se više ne može držati pod kontrolom, što je, nažalost, trenutak kada većina osoba dobije dijagnozu dijabetesa. Međutim, godine inzulinske rezistencije znače da se već stvorilo oštećenje na organima kao što su srce, bubrezi i jetra i to vodi metaboličnoj bolesti i stanju koje se zove multimorbidity. Istraživanja u mojoj laboratoriji teže da odgovore na pitanja kako i kada se počinje razvijati ova rezistencija i da li postoji način da je usporimo, zaustavimo, a moj životni san je da nađemo način da je reverzujemo.

• Koliko je dijabetes zapravo ozbiljna bolest i mogu li se spriječiti ozbiljne komplikacije i posljedice?

– Dijabetes, a posebno tip 2 dijabetes, u porastu je globalno sa preko 400 miliona ljudi koji znaju da ga imaju. Kažem „znaju“ jer većina osoba ne zna da ima preddijabetes ili dijabetes dok se već ne pokažu fizički znakovi bolesti, što je već prekasno. Stanje inzulinske rezistencije je već oštetilo ostale organe u tijelu. Znamo već dugo da čak samo 5 posto smanjenje težine može da poboljša stanje inzulinske rezistencije. Najbolji način da se zaustavi razvoj ovih problema je imati zdrav način života, znači paziti šta i koliko jedemo i biti aktivni.

• Koliko je važna rana prevencija šećerne bolesti i koji su Vaši savjeti osobama koje imaju dijabetes?

– Rana prevencija je krucijalna da se zaustave ostale teške posljedice inzulinske rezistencije i dijabetesa. Koristim riječ prevencija namjerno, po onoj staroj izreci „bolje spriječiti nego liječiti“. Razvoj inzulinske rezistencije je kao začarani krug, i u slučajevima gdje je povećana težina ili gojaznost, što je više od 80 posto slučajeva dijabetesa, najbolji način prevencije je smanjiti težinu na zdrav način, to jest poboljšanom ishranom i povećanom fizičkom aktivnošću. U mojoj laboratoriji izučavamo ne samo farmakološke načine za poboljšanje dijabetesa već i nutricionističke koji su, prema mom mišljenju, jednako ili čak i više važni. Hrana koja sadrži manje procesuirane namirnice, manje šećera i mesa, nešto je što mnogi ne žele da čuju, ali je najbolji način za održavanje zdravog tijela.

• Kako su zapravo dijabetes, srčane bolesti, starenje i Alchajmerova bolest isprepletene?

– Sve su ovo bolesti metabolizma i naše fiziologije. Fiziologija je nauka o životu, znači znati kako naše tijelo radi i reaguje kada smo zdravi, omogućava nam da razumijemo šta se dešava u bolesti. Znamo da je smrtnost od kardiovaskularne bolesti povećana za 50 posto kod osoba sa dijabetesom, naprimjer, ali zašto je to tako, svi izučavamo. Inzulinska rezistencija je jedna od hipoteza na kojoj mi radimo, a i naučnici globalno. Isto tako i sa Alchajmerovom bolesti. Imamo sve asocijacije, ali pronaći uzrok je ono što pokušavamo. Moramo da isto držimo na umu da pronađeni uzrok kod 80% osoba ne znači nužno da će on biti isti i kod preostalih 20 posto. Studije sada napokon uključuju različite etničke pozadine, spol, socijalno demokratsku pozadinu, edukaciju, jer svi ovi faktori će doprinijeti znanju uzroka, ali i tretmana.

• U kojoj mjeri nove tehnologije i umjetna inteligencija mogu pomoći u liječenju bolesti poput dijabetesa?

– Nove tehnologije već pomažu veoma. Sada imamo umjetnu gušteraču ili pumpu, naprimjer, u isto vrijeme kao i kontinuirano mjerenje šećera u krvi, što znači da uz pomoć pametnog telefona pacijenti uvijek mogu znati da li im je šećer previsok ili prenizak, i pumpa u isto vrijeme može ubrizgati tačno onoliko inzulina koliko je potrebno, što je veoma važno, pogotovo kod djece. Umjetna inteligencija je veoma važna sada, a i u budućnosti jer, naprimjer, može da nađe “iglu u sijenu”. Znači, imamo sada toliko podataka u čitavom svijetu s biomarkerima iz različitih stanja zdravlja i bolesti, i korištenjem umjetne inteligencije možemo da razvijemo nove dijagnostičke testove i nove intervencije.

• Kako gledate na položaj nauke i naučnika u zemljama zapadnog Balkana, posebno u Bosni I Hercegovini, i na čemu bi vlasti trebale raditi?

– Znamo da su kolaboracije i konzorciji najbolji način unapređenja nauke u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Dani kada su akademici sami radili u laboratorijama sa “eureka” momentima su veoma rijetki. Rad u timu na problemu je uvijek bolji nego biti sam. Većina naučnih fondova sada insistira na otvorenom pristupu publikacijama, što je najbolji način da se ukloni barijera i proširi nauka. Što se tiče vlasti, u svim zemljama treba bolje podržavanje naučnih studija kroz fondove/grantove, ali i inicijativama kao što su povezivanje naučnika iz cijelog svijeta, organizovanjem konferencija i razmjenom znanja te podržavanjem konzorcija iz ostalih zemalja. U svim zemljama su fondovi ograničeni i idu na stvari koje trebaju jučer, a malo je razmišljanja o tome šta i gdje želimo da budemo za 20-30 godina. Ako razmišljamo više o budućnosti, onda će ta budućnost i da se ostvari, ali je potreban proaktivan način razmišljanja i investiranja.

• Kakvi su Vaši planovi i očekivanja u budućnosti i u kojem pravcu će ići medicinska istraživanja?

– Uvijek sam bila optimista. Živimo u sadašnjici gdje je toliko novih izuma i tehnologije da se zaista nadam da ćemo biti u stanju da nađemo uzroke i tretmane za dosta bolesti, uključujući dijabetes. Međutim, poboljšanim uslovima života u vidu sanitacije i medicine, svi također živimo duže, što znači da je sve više osoba koje razvijaju i žive s različitim vrstama demencije, a jedna od njih je Alchajmerova bolest. Vjerujem da treba više staviti fokusa na razumijevanje onih koji žive s demencijom, a i onih koji se brinu o njima.

U Bosni i Hercegovini mislim da treba imati više mjesta gdje se može pomoći ljudima, kao naprimjer muzičkom terapijom, društvenom terapijom, a ne samo sa medikacijom. U Velikoj Britaniji kažu “one size fits all”, što znači da ono što funkcioniše za jednu osobu, ne mora, možda, raditi za drugu. Moja dugoročna vizija je da razumijemo ne samo kako se bolesti razvijaju nego i koji su uzroci kod različitih osoba i šta možemo uraditi da ih preveniramo i poboljšamo kvalitet života.