Sjećanje na genocid u Ruandi: Otvoreni grobovi još čekaju

Vlada Ruande odredila je impozantno mjesto na sjeveru glavnog grada Kigalija za čuvanje uspomena na tužnu prošlost zemlje u Memorijalnom centra genocida. U njemu će bolna sjećanja ostati prisutna u mislima ljudi kako bi buduće generacije iz njih izvukle pouke i nastavile čvrsto koračati ka uspjehu koji će otvoriti put drugim uspjesima.

Trideset godina nakon genocida, Ruandanci svim silama nastoje prevazići posljedice tih pokolja i velike ožiljke koje su ostavili u njihovom kolektivnom pamćenju, ali u isto vrijeme žele da sjećanje živi kako se isto ne bi ponavilo i kako bi ih motiviralo na postizanje više uspjeha.

Na istom mjestu je muzej i posmrtni ostaci više od 250.000 žrtava genocida, koji je počeo 7. aprila 1994. i trajao do sredine jula iste godine. Tada su ekstremističke formacije Huta pokrenule genocid protiv Tutsa, koji su manjina u Ruandi.

U roku od oko 100 dana uspjele su pobiti skoro milion Ruandanaca, što čini oko 75 posto Tutsa, a stotine hiljada žena su bile žrtve silovanja tokom tog kratkog perioda.

Otvoreni grobovi

Iako su prošle tri decenije od genocida, neki grobovi u dvorištu muzeja i dalje su otvoreni u iščekivanju pronalaska posmrtnih ostataka drugih žrtava kako bi smiraj pronašla srca koja su slomljena zbog njihovog gubitka.

U muzeju rade oni koji su preživjeli genocid, od kojih su mnogi izgubili desetke članova svojih porodica. Jedan od preživjelih, Freddy Mutanguha, potpredsjednik Nacionalnog udruženja preživjelih genocida u Ruandi, kaže da se u muzeju nalaze posmrtni ostaci njegovih roditelja i njegove četiri sestre.

U razgovoru za Al Jazeeru, Freddy – koji je vodio mnoge institucije koje se bave osnaživanjem ruandske omladine – spomenuo je da ga je majka zamolila da se tokom masakra sakrije kod jednog od njegovih prijatelja. Ironija je u tome što je taj prijatelj pripadao Hutima.

Majka je vjerovala da Huti ciljaju samo tinejdžere i mladiće Tutsa, ali nije znala da će ona, njen muž i četiri kćerke biti izloženi najgorim oblicima zlostavljanja prije nego što svi poginu u tom masakru.

Priča o preživljavanju

Freddy je preživio zahvaljujući svom prijatelju i njegovoj porodici kojoj nije smetalo da se jedan od Tutsa sakrije u njihovoj kući. Zahvalan im je još uvijek i žali što se nije mogao zahvaliti svom prijatelju koji je preminuo ubrzo nakon tih događaja.

Kao i mnogi koje sam upoznao tokom svoje posjete Kigaliju, Freddy je ustrajan u tome da svijetu predstavi svoju zemlju kao Ruandu koja je, poput njega, preživjela smrt, otresla prašinu rata i ustala iz pepela i ruševina da bi napravila nevjerovatnu priču o uspjehu koja zasljepljuje oči i umove.

Freddy je govorio o politikama, projektima i zakonima koje je vlada usvojila kako bi ispravila greške iz prošlosti. Spomenuo je primjere projekata za borbu protiv siromaštva, neznanja, korupcije, kao i obrazovne kurikulume koji su prikazali prošlost onakvom kakvom ona jeste, gledajući je kao početnu tačku za napredak i prevazilaženje tragedije.

Rekao je da je vlada predsjednika Paula Kagamea, otkako je preuzela vlast u zemlji 2000. godine, postavila dva jasna cilja kako bi prevladala tragediju. Prvi je ujediniti ljude, postići pomirenje u društvu i kriminalizirati rasistički govor, a drugi je unaprijediti zemlju i izvući je iz siromaštva i korupcije.

Izgradnja budućnosti

Griješi svako ko misli, nakon čitanja ovih redova, da će vidjeti zemlju bez premca u ljepoti, napretku, blagostanju i prosperitetu, kao što pretjeruju neki pisci i novinari koji prikazuju Ruandu na taj način. Treba biti realan i objektivan.

Istina je da je to zemlja koja je preživjela genocid i izbjegla smrt sa nekoliko malih koraka, ugasila vatru rata i krenula uklanjati svoje patnje i probleme kako bi okrenula leđa tužnoj prošlost i pozdravila svijetlu budućnost.

O tome govori advokat za ljudska prava Gatete Nyiringabo, koji je za Al Jazeeru rekao: „Mi smo nacija koja je uskrsnula iz mrtvih i ne predstavljamo se kao bogata, napredna zemlja, ali se borimo, i narod i vlast, da pružimo model dostojanstvenog života. Ono što smo postigli smatra se čudom u poređenju sa susjednim zemljama ili drugim zemljama u svijetu.“

Pisac i historičar Tom Ndahiro, koji je izgubio 12 članova svoje porodice, svoj razgovor sa Al Jazeerom započeo je riječima: „Moramo se osloniti na tu tužnu prošlost kako bismo oblikovali bolju budućnost“, ukazujući na to da je mržnja zasađena u njegovoj zemlji planirana odavno, nije počela tek 1990-ih.

Objasnio je da su do katastrofalnih događaja dovele politike kolonijalnog perioda koje su prošle kroz njegovu zemlju i produbile društvenu podjelu u zemlji, uključujući izdavanje identifikacijskih dokumenata u kojima se navodi pripadnost.

Ndahiro je na kraju svog govora, pun tuge i emocija, rekao: „Moramo znati da su za uništavanje Ruande najviše odgovorni njeni vlastiti ljudi i oni su ti koji imaju moć da izgrade njenu budućnost.“