Izbjeglice iz Gaze pod šatorima na nesnosnoj vrućini: ‘Živimo u paklu na zemlji’

Sat otkucava 19:30 i sunce je na zalasku kada se Nimah Elyan i njeno četvero mlađe djece vraćaju kući – u bež šator u privremenom kampu u Deir al-Balahu u centralnoj Gazi – nakon što su pokušali pobjeći od vrućine odlaskom na plažu.

„Ljeti je u šatoru pakleno“, priča 45-godišnja Nimah dok pomoću spužve i kantice za vodu kupa svoju djecu mlađu od sedam godina. „Tokom dana u šatoru ne možemo ostati ni pet minuta. Vrućina je nesnosna.“

U pokušaju da pobjegnu od sparine tokom dana, Nimah vodi djecu da plivaju u moru, udaljenom nekoliko kilometara.

Djeca izgledaju pospano dok skidaju odjeću, a koža im je crvena od cjelodnevnog boravka vani. Nimahina četverogodišnja kćerka sjedi na tlu i jede ostatke sinoćnje večere.

„Djeca plaču po cijeli dan zbog vrućine“, priča ona, objašnjavajući da se osjete posljedice od stalne izloženosti kože suncu, manjka proizvoda za higijenu i oskudnih zaliha vode. Vodu koju koriste za kupanje i piće prikupila su djeca iz obližnje bolnice.

„Svaki dan oko 11 sati, kada postane nesnosno vruće, kolima koja vuče magarac idemo do mora“, objašnjava Nimah.

Nije lako doći do mora, ali Nimah kaže da zbog vrućine nemaju izbora. Međutim, kada su u toku izraelski napadi, prisiljeni su ostati u kampu i u svom vrućem šatoru.

Ovoj porodici treba približno 20 šekela (pet dolara) za 40-minutnu vožnju kolima koja vuče magarac do obale i često moraju čekati prijevoz na vrućini. Nekada ga i ne bude, pa pješače do plaže.

Kada stignu, Nimah sjedne na plažu i posmatra djecu. Nekad im se pridruži u vodi.

Kada se navečer vrate kući, Nimah sapire so s dječijih tijela i pokušava ih nahraniti onime što u tom trenutku imaju. „Uvjeti života izuzetno su teški. Zbog naših svakodnevnih putovanja, propustimo hranu koju svakodnevno dijele u javnoj kuhinji, pa onda imamo problem“, priča ona.

Nekad ostanu u kampu da preuzmu hranu iz javne kuhinje koja dijeli besplatne obroke ili pomoć u hrani.

‘Ljeto uništava tijela naše djece’

Nimah je raseljena iz naselja Nassr na sjeveru Gaze u Deir al-Balahu početkom marta, pobjegavši od onoga za što stručnjaci UN-a kažu da je glad koja se sada širi u Gazi. Njeni muž i dvojica starijih sinova riješili su da ne napuštaju dom i ostali su na sjeveru.

„Trpjela sam opasne uvjete i bombardovanje nekih pet mjeseci, ali na kraju smo pobjegli od ekstremne gladi“, priča ova majka devetero djece.

„Sada se suočavamo s ratom raseljavanja u šatorima i ljetom koje uništava tijela naše djece“, dodaje Nimah, pokazujući na tijelo svoje jednogodišnje unuke čije tijelo je djelimično prekriveno osipom.

Bebina majka, Nimahina 21-godišnja kćerka Nahla, živi u obližnjem kampu i boravila je u majčinom šatoru nakon što je provela dan na plaži s majkom, braćom i sestrama.

„Živim u šatoru od najlona s mužem, kćerkom i muževom osmočlanom porodicom“, objašnjava ona dok drži bebu. Veći dio dana provode u potrazi za hladom, dodaje.

„Kćerka ima bakterijski osip koji joj se proširio po cijelom tijelu. Medicinske kreme nisu pomogle“, priča Nahla. Vodila ju je u bolnicu Al-Aqsa, jedinu zdravstvenu ustanovu ovdje, u kojoj su „ljekari rekli da se stanje pogoršava zbog ekstremne vrućine i savjetovali su da je rashlađuje vodom, koje nema dovoljno.“

Nahla kaže da mnoga djeca u kampu imaju slične osipe zbog loših higijenskih uvjeta, nedostatka vode i vrućine.

Više od 150.000 ljudi u enklavi dobilo je kožna oboljenja kao rezultat loših sanitarnih uvjeta u kojim su Palestinci prisiljeni živjeti od početka izraelskog rata u Gazi 7. oktobra, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Od 29. jula WHO je prijavio 65.368 slučajeva osipa, 103.385 slučajeva šuge i ušiju i 11.214 slučajeva varičela.

„Tužna sam zbog naše djece, ali nema pomoći“, kaže Nimah dok kupa svoju šestogodišnju kćerku. „Mi smo zaboravljeni.“

‘Živi gorimo’

Heba Sheikh Khalil, 38-godišnja majka osmero djece, sjedi u malom zasjenjenom području nasuprot njenog šatora s porodicom, rashlađujući se kartonom.

„Moje lice ima dvije boje, kao što vidite. Izgoreni dio objedinjuje svu našu patnju“, priča Heba Al Jazeeri, povlačeći maramu da pokaže kontrast sa izloženim, crvenim dijelom svoje kože.

„Gorimo živi“, kaže ona ljutito. „Velika vrućina u šatoru je neopisiva.“

Prema Hebinim riječima, nošenje s vrućinom, koja je najintenzivnija između šest i 18 sati, svakodnevna je borba za ljude u kampu u kojem žive.

„Zrake sunca tokom dana padaju vertikalno“, priča ona. „Djeca i ja provodimo dan tražeći hlad ili lutajući ulicama u nadi da ćemo osjetiti povjetarac, ali ga nema.“

Hebina porodica raseljena je iz naselja Shujaiya istočno od grada Gaze u Deir al-Balahu, a potom u izbjeglički kamp Nuseirat.

Njena kuća je imala dugi dnevni boravak i pet velikih soba. „Zrak se igrao u njoj“, priča ona, prisjećajući se svježeg daška vjetra u svojoj sada srušenoj kući.

„Sada živim u šatoru. Muhe i insekti nas pojedoše. Nema vode pa se moja djeca kupaju u obližnjoj bolnici Al-Aqsa“, dodajući da se njena porodica tušira jednom u deset dana.

Hebina patnja nadilazi nelagodu zbog žege do sunčanice, glavobolja, vrtoglavica i uboda komaraca i muha koji su se razmnožili u teškim uvjetima.

„Život u šatoru veoma je jadan. Nema infrastrukture niti se odvode otpadne vode, što dovodi do širenja insekata“, kaže ona.

Zdravstveni uvjeti u improvizovanim kampovima pogoršali su se zbog gomila smeća i nakupljanja kanalizacije, što bi moglo dovesti do širenja zaraznih bolesti, upozoravaju agencije UN-a.

WHO je, u međuvremenu, najavio da šalje milion vakcina protiv dječije paralize u Gazi nakon što je taj virus pronađen u uzorcima iz kanalizacije.

„Patnja je kompleksna: ekstremna vrućina, smeće, otpadne vode i manjak čiste vode i deterdženata, čije su cijene značajno porasle“, kaže Heba.

„Živimo u paklu na zemlji. Svaki dan se budim nadajući se da je ovo loš san koji će se završiti.“