Izvor nade za studente medicine u Gazi usred izraelskog bombardovanja

Prije oktobra 2023, Ezzeddin Lulu ili samo Ezz, uživao je crtati ljude koje je sretao na ulici.

Sa grafitnom olovkom i blokom za crtanje, Ezz – student pete godine medicine na Islamskom univerzitetu u Gazi – šetao bi i crtao portrete ljudi koji su se bavili svakodnevnim obavezama.

„Fokusirao sam se na one za koje mi se činilo da im je potreban osmijeh kako bi im olakšao teret“, 22-godišnji Ezz je podijelio preko WhatsAppa.

Njegovi modeli uzvraćali su Ezzu radost, što se vidi na snimcima objavljenim na društvenim mrežama.

Na jednom, starija žena koja je prodavala igračke na ulice, izjavila je sa širokim osmijehom: „Prijatelju! Neka te Bog zaštiti i podari ti sve što poželiš.“

Raseljavanje

Jednog dana nakon što je počeo izraelski rat u Gazi 8. oktobra, bombardovana je zgrada u kojoj su živjeli Ezz i njegova porodica u naselju Tal al-Hawa.

Ezz, njegovi roditelji, stariji brat i bratova porodica, nekim čudom su preživjeli napad.

„Prvo su izraelski avioni bombardovali krov i mi smo istrčali“, prisjećao se Ezz. „Nekoliko sati kasnije, ponovo su bombardovali, svodeći [zgradu] na ruševine.“

„Mjesto na kojem sam živio 22 godine … najsretniji trenuci mog života, nestali su u tren oka“, s uzdahom priča Ezz. „Uspio sam ponijeti samo telefon i dokumente.“

Njegova porodica je potražila utočište u domu roditelja njegovog oca u Remalu – sada razorenom naselju koje je bilo kulturni i ekonomski centar Gaze, sa ulicama punim života, tržnicama, marketima, kafićima, restoranima i snažnim osjećajem zajednice.

Okružen gubitkom i razaranjem, Ezz je osjetio potrebu da volontira u bolnici Al-Shifa, iako je znao da to znači da bi mogao biti „opkoljen ili meta u svakom trenutku, posebno nakon što je [Izrael] … rekao da je ova bolnica meta“. Porodica ga je podržala uprkos vlastitim strahovima.

Ezz je 10. oktobra uvršten u listu dežura kao ljekar, što je bila iznenadna promjena preko noći.

„Ovo je trenutak u kojem me ljudi najviše trebaju, no nisam bio svjestan koliko će biti teško“, kazao je Ezz. „Ali, preplavio me ponos što mogu pomoći.“

„Ili nismo nikako imali zaliha ili ih nije bilo dovoljno. U nekim slučajevima … čak i kada smo imali uvjete, nismo mogli pomoći pacijentima zbog težine i beznadežnosti njihovih slučajeva“, kazao je.

Gubitak

Tenkovi su do novembra okružili Al-Shifu, naredivši svima da je napuste pod proizvoljnim granatiranjem i bombardovanjem.

„Gotovo 7000 ljudi bilo je unutra – pacijenti, ljekari, medicinske sestre i raseljene osobe. Mnogi ljekari su otišli.

„Neki pacijenti nisu bili u stanju otići, pa smo neki ljekari i ja odlučili ostati“, kazao je Ezz, koji je neprestano radio.

Izraelski tenkovi su 10. novembra izolovali bolnicu, bombardujući je tako intenzivno da su komunikacijske mreže prekinute i Ezz je izgubio kontakt s porodicom.

Opsada Al-Shife trajala je 10 dana koje Ezz „nikada neće zaboraviti“. Struje nije bilo, zalihe kisika su potrošene, a gorivo je bilo pri kraju.

„Odjeli, sale, hodnici … sve je bilo u mraku“, kazao je.

„Gledao sam osam pacijenata priključenih na uređaje za kisik kako umiru, a nisam im ni na koji način mogao pomoći“, ispričao je Ezz, s tugom u glasu.

„Živjeli smo na hurmama i vodi, posteći cijeli dan i prekidajući post s čašicom vode i hurmom. Nije bio ramazan, postili smo da zamolimo Boga da nam pomogne i kako bismo rastegli zalihe vode i hurmi što je duže moguće“, ispričao je Ezz.

Usred straha, iscrpljenosti i gladi, Ezz je primio telefonski poziv 13. novembra u 21 sat od dr. Fadela Naeema, direktora bolnice Al-Ahli.

„Molim Boga da Vas nagradi za Vaš gubitak“, kazao je Naeem. „Porodica vam je bila meta … ispod ruševina su.“

Neopisiv osjećaj

„Ne mogu opisati kako sam se osjećao“, kazao je Ezz.

U izraelskom napadu ubijeni su Ezzov otac Samir, njegov 32-godišnji brat Huzaifa i njegova supruga u trećem mjesecu trudnoće i njihova petogodišnja kćerka Reem. Ubijena su mu i dvojica amidža s porodicama, kao i očeva majka.

Kada je Naeem rekao: „Majka vam je još živa“, Ezz je osjetio da se život ponovo vraća u njega.

„Ostavio sam telefon“, ispričao je, „uzeo abdest (ritualno pranje) i pomolio se Bogu, zahvaljujući Mu što mi je poštedio barem majku.“

„Tuga što se nisam mogao oprostiti od porodice, posebno oca – mog najboljeg prijatelja i najveće podrške – me povrijedila“, ispričao je Ezz.

Kada je izraelska vojska prisilila sve u Al-Shifi da napuste bolnicu, Ezz je očajnički tražio majku koja nije imala telefon.

„Nakon bjesomučne potrage, pronašao sam je u bolnici Al-Ahli“, ispričao nam je Ezz prisjećajući se osjećaja olakšanja kada je vidio majku.

„Na prvi pogled je nisam prepoznao, bila je zarobljena ispod ruševina 45 minuta. Zagrlili smo se čvrsto, a suze su nam se slijevale niz lice, bio je to zagrljaj zajedničkog bola i utjehe“, kazao je.

Ezz je ostao uz majku dva mjeseca, podržavajući je i oporavljajući se od vlastite traume.

Do januara Al-Shifa nije bila funkcionalna, pa se Ezz pridružio bolnici Al-Ahli, asistirajući na operacijama i sarađujući s ljekarima.

Otpornost

Ezz želi ostvariti san svog oca.

„Moj otac je sanjao da diplomiram medicinu, obučem bijeli mantil i položim zakletvu“, prisjetio se Ezz.

U čast tog sna, Ezz je u junu osnovao Fondaciju Samir koja nudi obuku, radionice i finansijsku podršku studentima medicine na sjeveru Gaze. Doprinosi pojedinaca i organizacija iz inozemstva, kao i grupno finansiranje (crowdfunding) pomogli su mu da taj san i ostvari.

„Baš kao što je moj otac želio vidjeti mene kako diplomiram, želim pomoći drugim studentima da ostvare snove i odaju počast svojim porodicama“, kazao je Ezz.

Neki od ljekara koji su držali obuku za fondaciju bili su Naeem iz bolnice Al-Ahli, te ljekari Hani Al-Qadi i Osama Hamed iz jordanske medicinske delegacije.

„Uprkos gubitku s kojim se Ezz morao nositi, ostao je čvrst“, preko WhatsAppa je podijelila 21-godišnja Tasnim, stipendistica fondacije.

Ezzov univerzitet razorile su izraelske bombe, što znači da neće moći diplomirati iduće godine, ali on je već počeo raditi i stekao je mnogo iskustva za svoje godine.

„Tek diplomirani ljekari obično prvo budu pomoćnici, ali meni je data ova uloga“, priča Ezz osjećajući tugu i ponos istovremeno.

„Volio bih da je moj otac ovdje da vidi koliko daleko sam dospio.“