Povelja Kulina bana: Dokaz bosanske državnosti i pismenosti

Povelja Kulina bana napisana je 29. augusta 1189. godine i jedan je od najvažnijih dokumenata srednjovjekovne bosanske države. Riječ je o najstarijem očuvanom pisanom dokumentu u historiji Bosne koji predstavlja trgovinski ugovor bana Kulina s tadašnjom Dubrovačkom Republikom. Sadržaj same Povelje daje obilje dragocjenih podataka važnih za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije 835 godina.

„Poveljom, ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovnika, jamči njegovim trgovcima  sigurnost kretanja i trgovanja po njegovoj državi (vladaniju), oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj u onovremenoj Evropi. To govori da je Bosna Kulinovog doba privredno bila dobro stojeća, jer se malo koja država odriće carinskih dažbina. Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će ima nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja, u kojoj je vladao red i zakon, i da je sve u njoj bilo pod kontrolom vlasti. To sve govori da je Bosna u Kulinovo doba bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao“, kaže prof. dr. emeritus Enver Imamović, historičar i arheolog.

Osim što je Povelja bana Kulina najstariji sačuvani bosanski državni dokument, to je ujedno i temeljno važan dokument bosanske pismenosti kao takve.

„Povelja nedvojbeno potvrđuje postojanje bosanske države u ranom srednjem vijeku, uključujući i njeno bosansko ime. Riječ je, dakle, o prvorazrednom historijskom izvoru od ključne važnosti za potvrdu milenijske povijesti Bosne, kao i njene pismenosti. Naime, Povelja je i najstariji svjedok postojanja bosanske pisarske službe jer se već na temelju grafijsko-jezičke analize Povelje može zaključiti da je bosanska državna kancelarija već krajem 12. stoljeća imala pisarsku tradiciju s originalnim ortografskim sistemom. Dakle, Povelja Kulina bana je dokument koji svjedoči da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara“, rekla je dr. sc. Erma Ramić-Kunić, naučna saradnica na Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.

Kako je Povelju izdao ban Kulin, onovremeni vladar Bosne, jasno je da je pisana na njegovom dvoru u Bosni i poznato je da danas postoje tri verzije ove Povelje.

„Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je zadržan za dvorski arhiv, a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa, i to su, vjerovatno, oni primjerci koji danas postoje. Teško je reći koji dokument je od njih original, odnosno da li je ijedan original. U vrijeme kada je Povelja izdata, a to je 12. stoljeće, bila je praksa da se uvijek dokumenti pišu u dva primjerka. Jedan je bio namijenjen za stranu koja izdaje Povelju, a drugi strani kojoj se izdaje. Oba primjerka se tretiraju kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije bio potpuno identičan. Ako se, na primjer, Povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugačijeg jezika, tada se uz izvorni tekst dopisivao njegov prijevod. Po svoj prilici je takav je slučaj bio sa Kulinovom Poveljom“, kaže prof. dr. emeritus Enver Imamović.

Prioritet ima zemlja nastanka

Prema njegovim riječima, prvi primjerak Povelje bio je napisan na bosanskom jeziku i bosanskim pismom (bosančicom), namijenjen za dvorski arhiv, a drugi primjerak, namijenjen Dubrovčanima, uz originalni tekst na bosanskom imao je njen prijevod na latinski jezik.

„Prvi, bosanski, primjerak, dakako, nije se sačuvao, dok su se dubrovački primjerci sačuvali, njih tri. Koji je od ova tri primjerka original, to jest onaj koji je napisan na Kulinovom dvoru, teško je reći. Većina učenjaka koji su se bavili ovim pitanjem smatraju da je to onaj primjerak koji se danas čuva u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu dok su druga dva primjerka, njegovi prijepisi nastali nešto kasnije“, kaže prof. dr. emeritus Enver Imamović.

Dodaje da se u slučaju potraživanja primjerka koji se nalazi u Rusiji, postavlja pravno pitanje da li na njega ima više pravo Bosna, koja je davne 1189. godinu izdala taj dokument, ili Dubrovnik, kome je izdata.

„Državno-pravni nasljednik srednjovjekovne bosanske države je današnja Bosna i Hercegovina, a nasljednik Dubrovačke Republike, kojoj je Kulin izdao Povelju, jeste današnja Republika Hrvatska. Po tome obje zemlje imaju pravnu podlogu da je traže za sebe. Posmatrajući taj problem s historijskog gledišta, reklo bi se da Hrvatska ima veće pravo na nju. Ali, uzimajući u obzir činjenično stanje, odnosno okolnosti kakve su sada s njom, Bosna ima prednost“, rekao je prof. dr. emeritus Enver Imamović.

Nadalje, nastavlja da se Povelja već dugo ne nalazi u posjedu onoga kome je izdata (Dubrovnku), te da njen sadržaj više nije pravno relevantan za tu stranu.

„Iz tih razloga Povelja se isključivo tretira kao kulturno-historijski spomenik, a po međunarodnim konvencijama, kada se spomenik te kategorije nađe u situaciji kakva je sada s Kulinovom Poveljom, prioritet na nju ima zemlja njegovog nastanka. O tome gdje je nastala i ko ju je izdao, kaže se u samoj Povelji, i to na samom početku teksta. Za očekivati je da oko pregovora s hrvatskom stranom oko povratka barem jednog primjerka od dva koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, ne bi bilo problema. Bosanska strana bi imala šta ponuditi hrvatskoj što pripada njihovoj kulturnoj baštini, što bi bilo korisno za obje strane“, kaže prof. dr. emeritus Enver Imamović.

U svakom slučaju, Povelju bana Kulina generalno nije teško razumjeti.

„Zled je možda najnepoznatija riječ, koja danas čak i vuče negativne konotacije jer liči na riječ ‘zlo’, a zapravo je vrlo neutralna i znači jednostavno carina, pristojba koja se plaća za boravak i trgovinu na prostoru druge države. Druga riječ koja je nepoznata i koja se često pogrešno prevodi jest godje, što ne znači ni ‘god’ ni ‘gdje’, nego je to veznik ‘bilo… bilo’. Od ostalih riječi možda je nepoznata još goj, što znači ‘mir’, dok se ostale mogu lijepo razumjeti, kao na primjer, odselje (‘odsad’), koja je preživjela do danas u dijalektu“, rekla je dr. sc. Erma Ramić-Kunić.

Nedostaje društvena briga

Iako je Bosna i Hercegovina bogata spomenicima prošlosti, od kojih su neki svjetski unikati, odnos zvaničnih institucija prema tom nacionalnom blagu nije ni izdaleka onakav kakav bi trebao biti.

„Primjeri uništavanja stećaka, starih nišana, pljačkanje arheoloških lokaliteta moćnim detektorima, prodaja umjetnina putem interneta i slično, izgleda da zvanične vlasti ne zanima, a glas onih koji se o tom blagu brinu, čuvaju i upozoravaju da se zaštiti, ne dopire do njihovih ušiju. O onome šta je sve opljačkano i odneseno izvan zemlje tokom posljednjeg rata posebna je priča. Kao profesor arheologije, muzealac i ratni direktor Zemaljskog muzeja, bio sam svjedokom tog pustošenja“, kaže prof. dr. emeritus Enver Imamović.

Kako je kulturno-historijsko naslijeđe svjedok i dokaz jedne epohe u razvoju samim time bitno je za jedan narod i državu u cijelosti.

„Ono što još nedostaje kulturno-historijskom naslijeđu kod nas jeste društvena briga. Osim toga, čini mi se da kolektivno nemamo svijest o značaju vlastitoga kulturno-historijskoga naslijeđa. Time nažalost ne možemo biti zadovoljni“, rekla je dr. sc. Erma Ramić-Kunić.

U tom kontekstu, kada je riječ o prošlosti Bosne i Hercegovine i njenoj spomeničkoj građi prati je i pojava svojatanja od komšija i susjeda.

„Po njima ispada da sve što je stvarano i što Bosna posjeduje, nije bosansko niti njenog naroda nego njihovo. Ranije je taj trend bio prisutan samo u stručnoj literaturi ali zahvaljujući savremenim medijskim sredstvima tu neistinu primaju mase zdravo za gotovo, što predstavlja opasnu podlogu za ukupan odnos među narodima ovog regiona“, zaključuje prof. dr. emeritus Enver Imamović.