Kristić: Nasrtaj na raznolikost je nasrtaj na život, na samog Boga

„Živimo usred brodoloma civilizacija koji u istoimenoj knjizi ustanovljuje libanonsko-francuski pisac Amin Maalouf prateći uništavanje kozmopolitskog mozaika Bliskog istoka koji je predstavljao vrelo tamošnjeg kulturno-gospodarskog procvata. Taj je proces kulminirao već normaliziranim užasom genocida u Gazi“, kaže Alen Kristić, teolog, pisac, publicist, prevoditelj, aktivist u području dijaloga religija, izgradnje mira i pomirenja.

Kako je jedan od utemeljitelja i voditelja Centra za mirovno obrazovanje – CMO sa sjedištem u Sarajevu, dodaje da sve to ne pogoduje regionalnom procesu izgradnje mira koji u regiji ne uživa općedruštvenu potporu.

„Najveća su mu prepreka ratničke politike koje nisu poražene – privremeno ulaštenog lica čak su i mutirale – ali i religije koje se uz poneke disonantne glasove nisu kanile sluganstva tim i takvim politikama. Zbog toga nas na kolektivnoj razini proces izgradnje mira i nije uspio osloboditi mitova, obrazaca pripadanja, vjerovanja i pamćenja koji nas čine dobrovoljno-podatnim žrtvama morbidnog nacionalističkog izobličavanja svih segmenata života. A opet ne smijemo podcjenjivački omalovažavati domete regionalnog procesa izgradnje mira koji je uz sve slabosti mnoge izbavio iz veriga nasilja, mržnje i osvete. Onaj tko je spasio jednog čovjeka, taj je spasio čitav svijet!“, rekao je sagovornik.

Prema njegovim riječima, uporište nade su osobe poput Kemala Pervanića.

„Premda maloljetna žrtva logora u Omarskoj koju je mučio i njezin bivši profesor, Pervanić je danas, kao osnivač Centra za održivi mir – Most mira, jedan od vjerodostojnih graditelja mira u regiji. O njegovoj potresnoj i za njega, ali i sve nas ljekovitoj preobrazbi od nevine žrtve do posvećenog graditelja mira svjedoči njegova u Hrvatskoj nedavno objavljena knjiga Otpor zaboravu 25 godina nakon njezinog engleskog izdanja.“

• Kakva je uloga religijskih zajednica u izgradnji mira i koliko povezanost između pojedinih religijskih zajednica i moćnih političkih struktura šteti društvu u regionu?

Nitko nije ni pozicioniraniji ni pozvaniji od religija prednjačiti u izgradnji mira. Ako to ne čine, nit’ su korisne Bogu, nit’ su korisne društvu. Sol su koja je obljutavila i koja više nije ni za što osim za baciti. Premda je u regiji znatan broj vjernica i vjernika posvećen izgradnji mira, naročito kroz civilno društvo, religije u regiji ne prednjače u izgradnji mira, a često znaju biti njegova najveća zapreka. To je poguban znak da su ostale otporne na šok izazvan užasima masovnih stratišta u regiji i da u svojim njedrima nisu doživjele strukturalno-institucionalno obraćenje provrelo iz poniznog pokajničkog uvida da ta stratišta ne bi bila moguća ili makar da bi ih bilo neusporedivo manje da su njegovale humanije teološke narative, drugačije predodžbe o drugima, drugačiju duhovnost, drugačije memorije, drugačije liturgijsko-obredne običaje, drugačiju vjeronaučnu metodologiju, drugačiju propovjedničku kulturu.

Umjesto toga, slavodobitnički su ustrajale u gotovo svemu što ih stoljećima prijeći da se od koristoljubivih braniteljica nacije prometnu u bespoštedne braniteljice napuklog ljudskog dostojanstva, da se već jednom oslobode ponižavajućeg robovanja nacionalističko-političkim elitama i posvete povezivanju ratnim strahotama potrganih niti sveopćeg bratstva i sestrinstva u regiji. Uostalom, upravo to ih sprječava ne samo da na dobro cijelog društva konačno oživotvore mirotvorni potencijal religija nego i da budu neustrašiv glas obespravljenih čiji broj u regiji raste. Naprosto, božanski duh, kojem ništa nije milije od pravde i čiji je dar mir, iz religijskih skuta ništa ne progoni brže od tamjana svjetovno-političke moći!

• Koliko su opasne etnonacionalističke politike i kuda nas one vode?

Etnonacionalističke politike jedan su od najzlokobnijih vidova posvemašnjeg pervertiranja politike. Korzet etnonacionalističke politike lišava politiku njezine etičko-duhovne dimenzije srozavajući je na puku tehnologiju natjecanja za vlast.
U jarmu etnonacionalizma politika je još samo odraz grupnih interesa, pokoran odgovor na želje lobija, vježbalište bezuvjetnog podaništva stranci, teatar degutantnog dodvoravanje masama, pozornica podmuklog razbuktavanja najprimitivnijeg u ljudima, laboratorij zavodničkih obmana, krinka nezajažljive pljačke, vrelo zluradog ismijavanja bilo kakve primisli o nepotkupljivosti i čestitosti.

A politika bi, tragom promišljanja Václava Havela, u vremenu globalno ugrožene civilizacije morala biti služenje društvu i prakticiranje moralnosti. Obzor njezine krajnje odgovornosti ne bi smjela biti ni vlastita stranka, ni vlastiti glasači, ni vlastiti lobi, ni vlastita nacija, ni vlastita država nego odgovornost za samo preživljavanje ljudskog roda, za radikalno ugroženu nastanjivost našeg planeta. Najveći politički izazov u regiji zato nije osvajanje vlasti nego strpljiva izgradnja održive političke alternative etnonacionalističkim politikama, stvaranje politike transetničke, transreligijske, transklasne, transgeneracijske solidarnosti & ekološke pravde. A etnonacionalističke politike ne mogu donijeti ništa osim onoga od čega su i satkane – sebično-cinično ništavilo!

• Jesu li višestruki identiteti prednost ili mana našeg podneblja?

Višestrukost, mnoštvenost, raznolikost je uvjet životnosti, samog života. Tome ne izmiče ni božansko Jedno koje neprestance polučuje raznoliku mnoštvenost koja mu se kao svom Ušću neprestance vraća i iz njega kao svog Vrela neprestance ponovno izvire. Raznolikost u svijetu kulture, religija, seksualnosti, prirode, božanska je volja, odraz božanskog stvaralaštva. Nasrtaj na raznolikost je nasrtaj na život, na samog Boga. Odrastati kao katolik uz ezan, kao pravoslavac u sjeni minareta, kao musliman uz zvon crkvenih zvona, naprosto kao čovjek sazrijevati u bilo kojem etnički, kulturno, religijski raznolikom ambijentu, božanski je blagoslov koji u prokletstvo može izobličiti samo ljudska skučenost i glupost.

Moje katoličanstvo nije oskrnavljeno nego obogaćeno Rumijem, Ibn Arabijem, Berdjajevom. Nije dekontaminirano nego upotpunjeno mojim prijateljima i prijateljicama muslimanima, pravoslavacima, židovima, ateistima. Baš po drugima moje katoličanstvo donosi svoje najzrelije i najsočnije duhovne plodove! Drugost u nama i oko nas, višestrukost utkana u nas, uvjet je životnosti našeg ja koje više nije utvrda puna puškarnica nego sofra bezuvjetnog gostoprimstva. Spojivši u sebi na čudesan način dvije pripadnosti, dvije strasti – „vjeru u Isusa“ i „zaljubljenost u islam“ – katolički redovnik Paolo Dall'Oglio je u vrtlogu sirijskog rata postao jedinstven proročki glas mira. Ništa nas poput višestrukosti kao povlaštenog božanskog dara ne osposobljuje za izgradnju mira.

• U kojoj mjeri brinemo o prirodi i kolika je suodgovornost religijskih zajednica u zaštiti okoliša?

Regionalni ekološki pokret silno je pridonio podizanju svijesti o važnosti zaštite okoliša, ali još nismo kao društvo shvatili da je to pitanje svih pitanja. Priželjkujem da upravo zaštita okoliša u regiji postane novo područje izgradnje mira. Braneći zajedno naše rijeke, jezera, šume trebali bismo konačno umaći kolektivnoj nacionalističkoj hipnozi i prihvatiti da smo u toj mjeri ovisni jedni o drugima da ćemo ili svi zajedno propasti ili svi zajedno opstati u vremenu kad se hiperkapitalistička drobilica okomila na regionalna prirodna dobra. Kad bi religije u našoj regiji oživotvorile ekološku encikliku pape Franje Briga za zajednički dom – Laudato si’ ili ekološki dokument uglednih islamskih učenjaka Al Mizan – Savez za Zemlju, tome bi pridonijele na neusporediv način. Nasrtaj na stvoreni svijet kao Božju objavu nije ništa do nasrtaj na samog Boga! Baš smo zbog toga u Centru za mirovno obrazovanje pokrenuli projekt Pokret za ekološko obraćenje. Naprosto, šutnja religija pred razaranjem prirode je u nebo vapijući grijeh!

• Kako komentirate današnje međuljudske odnose, kakvi smo to ljudi, gdje se izgubila suosjećajnost i empatija prema drugom i drugačijem?

Hiperkapitalizam posvuda uništava tkaonice solidarnih odnosa. Porobljava nas našim vlastitim rukama jer smo pounutarnjili njegovu logiku bezgranično-nezasitnog rasta, neurotičnog potrošačkog zgrtanja: Uvijek više i uvijek brže od drugih po svaku cijenu! Zadnja scena te grozničave utrke ne može biti naša pobjeda nego samo naše sagorijevanje, umor i praznina lišena perspektive. Nema više vremena za kontemplativne predahe: divljenje, zahvalnost, osluškivanje vlastitog bića, prirode, Boga. Od bližnjih nas izolira i neuralno nasilje, ovisnost o ekranima, na koje počinjemo gledati kao na potrošnu robu i takmace koje se mora nemilosrdno pregaziti. U toj i takvoj hiperkapitalističkoj pustinji teško uspijeva cvijet empatije.

Potrebiti smo temeljne asketsko-duhovne mudrosti, sušte opreke logici hiperkapitalizma: Manje je više! Samo nas ta mudrost, koju promiče i pokret odrasta, može spasiti od sagorijevanja, osposobiti nas ponovno za istinsko uživanje, skromnost i zahvalno divljenje za doista tako malo onoga što nam je istinski potrebno da vodimo zbilja ispunjen život. Ljekovita je i umjetnost, naročito književnost, kako nas podsjeća esej Amosa Oza Kako izliječiti fanatika ili netom objavljeno Pismo Svetog Oca Franje o ulozi književnosti u formaciji. Jer je ključ empatije sposobnost da se postavimo u poziciju drugoga i njegovim očima promatramo svijet, upravo je književnost kadra u nama pokrenuti empatičku moć mašte. A baš je ona, kako ističe papa Franjo, temelj sposobnosti poistovjećivanja s gledištem, stanjem i osjećajima drugih, bez čega nema solidarnosti, dijeljenja, suosjećanja, milosrđa.