TEME

Postaju li roboti svakodnevnica na ratištima širom svijeta?

Većina vojnih robota danas se koristi za izviđanje, deminiranje, ali i transport ljudi, opreme i namirnica. Kako raste broj robota u vojskama širom svijeta, tako raste i njihova uloga i primjena.

Gotovo sve velike sile razvijaju razne robotske sisteme za vojnu upotrebu (Sergei Ilnitsky / EPA-EFE)
Mario Pejović
Published On 25 Aug 2024

Roboti su decenijama, pa sad već više i od vijeka, predmet fascinacije ne samo ljubitelja naučne fantastike, nego i vojnih zapovjednika. Jer ko ne bi želio na svojoj strani imati “vojnika” koji se ne umara, koji može učestvovati u vojnim dejstvima 24 sata dnevno, sedam dana sedmično, koliko god to bude trebalo i koji nikada neće reći “ne”… ili koji može da djeluje pod vodom, u svemiru, odnosno tamo gdje ljudi jednostavno ne mogu preživjeti. Stoga i ne čudi što je njihova primjena u vojne svrhe jedna od najkontroverznijih tema kada se razgovara o budućnosti ratovanja. Već godinama se vode rasprave o njihovoj upotrebi, prije svega kada se radi o autonomnim sistemima, koji bi samostalno trebali donositi odluke o metama i načinima za njihovu “eliminaciju”.

I dok se takve rasprave i dalje vode, nema sumnje da vojske širom svijeta bez prekida eksperimentiraju i razvijaju robote koji bi mogli obaviti opasne zadatke bez rizika po ljudske živote, bar “na našoj strani”.

Nastavite čitati

list of 3 itemsend of list

Ratovi koje je međunarodna koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama vodila u Afganistanu i Iraku od početka ovog milenija skrenule su pažnju na upotrebu bespilotnih letjelica, dronova, u praksi letećih robota kojim se iz daljine upravljalo kako bi vršili zadatke izviđanja, ali i provodili izuzetno “hirurški precizne” napade, koji su ipak često dovodili do ogromnog broja civilnih žrtava, diplomatskim rječnikom nazvanih “kolateralna šteta”.

Primjera radi, kako strateški stručnjak Peter W. Singer svojevremeno napisao u članku “Vojni roboti i zakoni rata”, objavljenom na stranici Instituta Brookings, do kraja 2004. na terenu u Iraku je bilo raspoređeno 150 robota. Godinu dana kasnije ih je već bilo 2.400, do kraja 2008. je američka vojska tamo rasporedila 12.000 vojnih robota, gotovo 20 različitih modela, s raznim zadacima, od razminiranja i izviđanja, do transporta, logistike i ko zna čega sve ne…

Roboti u Ukrajini

U novije vrijeme, tačnije od invazije Rusije na Ukrajinu od kraja februara 2022, svjedočimo sve većoj upotrebi raznih vidova robota u vojne svrhe, od sad već tradicionalnih bespilotnih letjelica, koje su sve popularnije jer za relativno mali novac, zahvaljujući napretku tehnologije, imaju izrazito veliku ubojitu moć, što su posebno osjetile ruske oklopne jedinice, a veliki dio Ukrajine je “preplavljen” tenkovima koje su uništili bez gotovo ikakvih problema, pa do takozvanih pomorskih dronova, koji su potopili neke od najznačajnijih brodova ruske Crnomorske flote.

Naravno, koriste se i kopneni besposadni sistemi, kako za rušenje mostova, izvlačenje ranjenika, dopremu namirnica, izviđanje i druge vojne funkcije, koje omogućava objektivno slabijoj strani da zada bolne udarce bez velikih gubitaka po svoje ljudstvo. Koliko su učinkoviti razni vidovi dronova govori i činjenica da je Kijev osnovao poseban odjel posvećen za razvoj raznih vidova ovih ratnih sredstava.

Posljednji primjer ukrajinskog korištenja robota je upotreba “robota pasa”, koji koštaju između 4.000 i 8.000 eura i koji obavljaju izviđačke zadatke, odlaskom u neprijateljske rovove, u sumnjive zgrade i slično. Roboti, htjeli mi to priznati ili ne, već su svakodnevnica u ratovanju i biće ih sve više.

Ipak, lako je pomisliti da su vojni roboti prije svega proizvod ovog milenija, dok su se razne, primitivnije verzije besposadnih sistema razvijali i koristili još u Prvom svjetskom ratu. Uglavnom se radilo o malim, daljinski upravljanim sistemima koji su nosili određenu količinu eksploziva, poput francuskog “kopnenog torpeda” poznatog kao Crocodile Schneider.

Zanimljivo je da su se u Velikom ratu razvile i prve bespilotne letjelice, što je impresivno jer je prvi avion braće Wright poletio tek nekih desetak godina ranije, što ukazuje da je ulaganje u vojsku bez premca, bez obzira o kojem se dobu radi. Ti prvi leteći dronovi su lansirani korištenjem katapulta, a upravljani su radiosignalima.

Malo koja velesila nije razvijala svoje besposadne, daljinski upravljane robotske sisteme, ali zbog nedovoljno razvijene tehnologije i visoke cijene mnogi od tih vojnih sredstava nisu vidjeli borbena dejstava.

Robot koji je učestvovao u borbama je bio njemački Golijat, kojeg su Saveznici zvali “buba-tenk”, daljinski upravljani dron s gusjenicama nalik tenkovima, koji je nosio do 100 kilograma eksploziva i koji su Nijemci koristili za uništavanje neprijateljskih oklopnih jedinica, utvrda, rovova…

S druge strane, Rusija je već ‘30-ih i ‘40-godina prošlog stoljeća koristila besposadni tenk, poznat kao Teletenk, koji je u principu bio u svakom pogledu bio pravi tenk, ali bez posade i kojim se upravljalo iz udaljenosti. Neki teletenkovi su bili naoružani mitraljezima velikog kalibra, neki su imali bacače plamena, nosili su kanistere sa plinovima koji su stvarali dim, mogli su postavljati za to vrijeme ogromne količine eksploziva uz neprijateljske utvrde, sve bez rizika po ljudske žrtve…

Iako primitivni u poređenju s današnjim vojnim robotima, s obzirom da su često neki od ovih robota za sobom vukli žicu kojom se upravljalo ili koristili radiosignale koji su mogli biti ometani, vojni roboti su već pokazali koliko moćno sredstvo mogu biti.

Ulaganje u vojsku

Naravno, Hladni rat je u velikoj mjeri ubrzao ulaganja u vojne robote, a posebna pažnja je posvećena bespilotnim letjelicama, koje su mogle izviđati duboko u neprijateljskoj teritoriji, pa čak i napadati, dok se pilot nalazio daleko, čak i na drugom kontinentu. Napredak procesorske moći, specijalnih materijala, satelitskih veza, visokoosjetljivih senzora i kamera ogromne rezolucije su doveli do velikog skoka u upotrebi vojnih robota, bez obzira da li se radi o kopnenim varijantama, ili o “ubicama s neba”.

Govoreći o “ubicama s neba”, vjerovatno najpoznatiji primjer je američki dron MQ-9 Reaper, poznat kao i Predator B, koji može biti daljinski upravljan, ali ima i opciju samostalnog leta, u verziji velikog brata MQ-1 Predatora. MQ-9 Repaer je bio prvi takozvani lovac-ubica dron koji je mogao dugo ostati u zraku i preći ogromne udaljenosti kako bi “isporučio” ogromne količine projektila sa visokoeksplozivnim bojevim glavama američkim neprijateljima.

No, dok ovaj “kosac” košta više nekih 32 miliona dolara, sve više zemalja koristi znatno jeftinije bespilotne letjelice, robote koji koštaju otprilike nekoliko desetaka hiljada dolara ili čak manje, s dosta manjim mogućnostima od američkog letećeg ubice, ali koji su ipak u stanju nanijeti ogromnu štetu neprijatelju. Ruske oklopne snage to mogu posvjedočiti.

Nisu svi roboti ubice

Važno je istaknuti da nemaju svi vojni roboti zadatak da ubijaju. Većina vojnih robota danas se koristi za izviđanje, za razminiravanje terena, ali i za transport ljudstva, opreme i namirnica. Svakim danom, kako raste broj robota u vojskama širom svijeta, tako raste i njihova uloga i primjena.

Ipak, važno je spomenuti onu vrstu vojnih robota koji izazivaju i najviše straha u javnosti, a to su autonomni sistemi, koji samostalno mogu prepoznati prijetnju i djelovati, pa čak i odlučiti kada i na koji način da djeluju protiv meta, često upotrebom smrtonosne sile, kao i upotrebi vještačke inteligencije u borbene svrhe. Naglasak je na “borbene svrhe”, s obzirom da se AI već uveliko koristi za prikupljanje i obradu podataka, kreiranje strategije, upravljanje resursima i svega ono što ne uključuje direktno ubijanje protivnika.

Takozvani “roboti-ubice”, autonomni oružani sistemi, brinu stručnjake i aktiviste, koji smatraju da bi oni mogli djelovati bez adekvatne ljudske kontrole, što bi moglo dovesti do neetičkih ili nezakonitih akcija na borbenom polju.

Razne međunarodne organizacije, poput Ujedinjenih naroda, pokrenule su diskusije o reguliranju upotrebe ovakvih autonomnih oružanih sistema, ali postizanje konsenzusa o “robotima-ubicama” među državama nije lak zadatak, s obzirom na strateške prednosti koje ovakvi sistemi mogu pružiti.

Kako se tehnologija razvija, tako i pitanje moralne odgovornosti postaje sve značajnije.

Naravno, veliko pitanje je kako će se odvijati razvoj vojne robotike, s obzirom da bez sumnje ovo polje obećava daljnji napredak, ali koje nosi velike izazove.

Kako se vojne sile sve više oslanjaju na robote za izvođenje opasnih i kritičnih zadataka, pitanje korištenja ove tehnologije je sve značajnije, s obzirom da će razvoj vještačke inteligencije, mašinskog učenja i drugih naprednih tehnologija nastaviti da oblikuje ne samo vojne strategije, nego i međunarodne odnose.

Izvor: Al Jazeera

Reklama