Staffan Lofving svoje posljednje ratne fotografije poklanja Historijskom muzeju

U vrijeme nasilja, boli, rata, fotografije koje prikazuju stradanja su „tražena roba“ u svijetu medija, izvještavanja i prenošenja informacija. Sa druge strane, postoje oni koji žele ovjekovječiti svakodnevni život, igru i odlazak u školu djece, molitve u bogomoljama, razgovor sa palim bratom ili jednostavno šetnju u trenu kada je svijet upitnog karaktera i još upitnije lokalne budućnosti.

Potonji se teško snađu u užurbanom svijetu ekskluziviteta nasilja, te dođu na raskrsnicu karijere: Snimati nasilje ili promijeniti put u potpunosti.

Šveđanin Staffan Lofving se na toj raskrsnici našao 1994. godine kada je izvještavao iz pakla opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Odlučio se za drugu soluciju – promjenu poziva i karijere, te se preusmjerio u polje antropologije. Sada je asistent profesora na univerzitetima Karlstad u Švedskoj i Johannesburg u Južnoafričkoj Republici, te autor brojnih knjiga na tu temu.

Jedan od povoda za razgovor sa Lofvingom je njegova odluka da snimke sa posljednjeg angažmana kao ratnog fotoreportera u Sarajevu donira Historijskom muzeju upravo u bosanskohercegovačkoj prijestolnici i tim povodom posljednjih dana i boravi u Sarajevu.

Nekoliko desetaka njegovih fotografija, koje je ustupio i projektu Sniper Alley koji dokumentira priče o životu i stradanju djece i odraslih opkoljenog Sarajeva, upravo pričaju tu priču svakodnevnice.

Priču bola, ali i igre, vjere, želje za učenjem, za utjehom u vjeri i ljubavi prema bližnjem…

• Zašto ste se odlučili za promjenu karijere, sa fotonovinarstva ste prešli na antropologiju? Koliko Vam je kamera bila od koristi u razumijevanju ljudskog ponašanja?

– Zaista se divim mnogim fotografima koji rade odličan posao pri pomaganju razumijevanja ljudskog ponašanja i prenošenja priča koje moraju biti ispričane. U svojim dvadesetim, jako sam se trudio postati takav fotograf, ali nisam zaista uspio.

Moji snimci iz El Salvadora, Gvatemale, Bosne i Hercegovine i iz drugih oružanih sukoba govorili su o svakodnevnom životu, uključujući trenutke sreće u ratu, kako ljudi pripremaju obroke i piju kafu, kako djeca idu u školu, dakle obične stvari. Takve snimke je bilo teško za prodati jer su izdavači tražili više drame i ‘konvencionalnije’ ratne fotografije.

Antropologija mi je ponudila nešto drugo. Otkrio sam kako mi je lakše premostiti razlike između sebe i ljudi koje sam posjećivao bez da moram ih uvijek slikati. I tako sam prestao, Sarajevo je bila moja posljednja misija i dolazim u grad da Historijskom muzeju doniram moje posljednje snimke u ulozi profesionalnog fotografa.

• Izvještavali ste iz brojnih ratnih zona, neke od njih su bile Mostar 1993. i Sarajevo 1994. godine. Koliko se sjećate tih dana u BiH, da li vam je bilo teško prihvatiti svo zlo, svu okrutnost i nasilje između ljudi koji su ne tako davno bili susjedi?

– Da, zaista je bilo teško, skoro pa nemoguće to pojmiti. Ali, također sam naučio kako se ratovi mogu svakome desiti i, kako se svakodnevno uvjeravamo u to, bilo gdje i bilo kada. Oni zahvate obične ljude koji daju sve od sebe kako bi preživjeli i vodili svoje živote kako su nekada to radili.

Znam kako je krivica na onima koji su povlačili okidače i izdavali naredbe, ali smatram kako nije uvijek ispravno odgovornost pripisivati samo pojedincima. Tada se lako zaboravi uloga kolektivnih aktera, ako što su države, kompanije, pa uostalom i cijela međunarodna zajednica.

• Da li ste dolazili u BiH nakon rata i kako vidite ovu državu četvrt stoljeća kasnije?

– Mnogo godina nisam dolazio, ali sam to počeo raditi 2013. godine kada sam dobio velikodušne pozive mojih bosanskih prijatelja i od tada dolazim svake godine. Iskreno, nisam stručnjak za politiku i društva Balkana, ali dijelim brige mojih prijatelja zbog nezaposlenosti, korupcije i problematične veze između nacionalizma i političkog sistema nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma.

• U mnogim dijelovima svijeta traje nasilje i snimci sa tih lokacija se viralno šire internetom i društvenim mrežama. Da li je rad profesionalnih fotografa zbog toga gurnut u stranu ili je čak možda unaprijeđen ovim bržim pristupom?

– Nastanak i dijeljenje digitalnih snimaka donosi more promjena u fotografskoj profesiji. Takve promjene su neizbježne i počeo sam više cijeniti profesionalno napravljene fotografije jer sada vidimo kolike su razlike.

No, činjenica da svako ima pristup kamerama ima i potencijalno dobre strane, što vidimo od Abu Ghraiba, naovamo. Zanimljivo je razmišljati o tome kako bi društvene mreže i neposredna dokumentacija i objavljivanje zločina na području bivše Jugoslavije utjecali na tok i eventualno okončanje tih ratova.

• Pokušao bih iskombinirati oba polja Vašeg rata, vaše karijere. Svi sada možemo vidjeti (često uznemirujuće) snimke tragedija. Da li je potreba za ekskluzivitetom dobila prednost u odnosu na čovječnost u smislu da ljudi prvo objave snimak nesreće, a potom (možda) pomažu?

– Vođene su mnoge interesantne debate na ovu temu, a jedne od njih bila je tema rat vodećeg svjetsog ratnog fotografa Rona Haviva i njegovo putovanje sa Arkanovim ‘Tigrovima’ na početku rata u Bosni i Hercegovini.

Kritičari su iznijeli stav kako je prisustvo fotografa potaklo ili inspiriralo ratne zločince da ubijaju i ponižavaju svoje žrtve. Ja sam u ovoj debati na strani fotografa i zalažem se za važnost objave vizualnog segmenta priče, te potrebe da fotografi idu na neugodna mjesta bez obzira na sve.

No, mlada historija ratne fotografije sadržava daleko više primjera složenih etičkih dilema, poput poznatog snimka pokojnog južnoafričkog fotografa Kevina Cartera sa lešinarom i djevojčicom koja umire od gladi. Ne postoji lak odgovor na ovo pitanje.

• Odlučili ste donirati svoje fotografije Historijskom muzeju u Sarajevu. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Bio sam zaista počašćen pozivom na izložbu mojih fotografija Sarajeva u ovdašnjoj galeriji prije nekoliko godina. Na izložbu je došla direktorica muzeja i pitala me da li bih donirao te snimke arhivi ove ustanove za buduće izložbe. Smatrao sam kako je to izvanredna ideja i oduševljeno sam pristao na to.

U mom aktuelnom istraživanju, razmatram stavove kako fotografije pripadaju ljudima koji su snimljeni jednako kao i fotografima. I volim taj stav, ako to ozbiljno prihvatimo, onda možemo reći kako dijelimo slike sa muzejom, umjesto da kažemo kako ih poklanjamo. Možda one nikada i nisu bile moje da ih mogu dati.

• U kojim dijelovima grada ste bili tokom opsade Sarajeva?

– Iz italijanske Ankone sam doletio avionom zajedno sa drugim akreditiranim novinarima iz Švedske jednim UN-ovim avionom. Sa aerodroma smo otišli u press centar u „Sivi dom“, zgradu BHRT-a.

No, potom sam otputovao kod mojih domaćina u centru grada, to su bili Fahro i Jelka Trtak, roditelji mog prijatelja iz Švedske. Brinuli su se za nas, pokazivali nam grad i povezivali sa kulturnim radnicima, učiteljima, umjetnicima, vjerskim institucijama i svojim prijateljima. Zahvalan sam im za sve to do kraja života.