Megazemljotres – vječna prijetnja životu u Japanu

Kada se govori o zemljotresima, vulkanskim erupcijama ili velikim valovima koji nastaju kao posljedica tektonskih aktivnosti, prostor kojeg se prvo sjetimo je istočna i jugoistočna Azija. Upravo na tektonskim otocima Dalekog istoka smjestila se država Japan. Iako je poznajemo kao “zemlju izlazećeg Sunca”, on je poznat i kao dio “Vatrenog pojasa Pacifika”, regije na planeti u kojoj se dešava najčešća i najjača tektonska aktivnost. Sam pojam “tsunami” je iz japanskog jezika i znači “val luka”, a samim tim je jasno koga i gdje je devastirao taj val.

Japanski arhipelag se nalazi između filipinske, pacifičke i sjevernoameričke tektonske ploče, a sam je na rubu euroazijskog kopna. Danas su japanski otoci odvojeni od ostatka Azije jer je nivo vode narastao nakon zadnjeg ledenog doba te su rubna mora, koja odvajaju otoke od kopna, iznimno plitka. Kada se nalazite između četiri tektonske ploče mogućnost seizmičkih pokreta je iznimno visoka. Takav tektonski položaj, koji predstavlja kombinaciju subdukcije (podvlačenja) i spreadinga (razmicanja) ploča je osnovni uzrok velike frekvencije zemljotresa u ovoj regiji.

Obzirom na vječnu mogućnost jake tektonike Japanci su morali razviti i seizmologiju kao znanost jer im život zavisi od navedenih prirodnih pojava. Trus koji se dogodi na kopnu je opasan, ali ni blizu kao onaj koji nastane na dnu okeana. Takav izaziva destabilizaciju morske vode i osnovni je pokretač tsunamija. Prije 13 godina se u Fukušimi, gradu u kojem je smještena i nuklearna elektrana, desio snažan zemljotres koji je za posljedicu imao i visoki val koji je devastirao priobalje – tsunami.

Uvijek se izdaju i upozorenja od potencijalnog tsunamija

Nedavno se snažan zemljotres (jačina 7,1 po Richteru) dogodio na jugozapadu Japana na otoku Kjušu, a potom se na sjeverozapadu države dogodio potres jačine 6,8. Zanimljivo da je hipocentar prvog potresa bio na dubini od 33 kilometra, a drugog na 490 kilometara što znači da je navedeni potres bio iznimno dubok. “Sreća u nesreći” je da se seizmološki pokret desio na kopnenom prostoru pa nije bilo opasnosti od tsunamija koji je opasniji od potresa koji ga uvjetuje. Naravno, japanske službe uvijek izdaju upozorenja od potencijalnog tsunamija bez obzira gdje se nalazi epicentar potresa. Strah od potencijalnog megapotresa koji može pogoditi Japan naveo je i japanskog premijera Fumia Kashidu da otkaže svoja putovanja na samit u Astani kao i u službenu posjetu u Ulan Bator.

Ono što je specifičnost zemljotresa na otoku Kjušu je činjenica da se javio na rubu rasjeda Nankai. Sam rasjed je dug 700 kilometara i nalazi se u regiji subdukcije tektonskih ploča. Ovdje se filipinska tektonska ploča podvlači pod japansku i godišnje se pomjera nekoliko centimetara ka sjeveru. Kada se dešava potres u ovoj regiji povijest pokazuje da postoji velika opasnost i od megapotresa. Treba napomenuti da se potresi ne dešavaju u nekim vremenskim ciklusima i ne može ih se na taj način predviđati. Ipak se na osnovu podataka može uvidjeti da se u ovoj regiji megapotresi javljaju u periodima između 90 i 200 godina. Zadnji megapotresi su ovu regiju pogodili 1944, odnosno 1946. godine. Oba potresa su imala jačinu od 8,1 Richterove skale te su odnijeli više od 2.500 života. Jasno je da se na osnovu ovih podataka ne može zaključiti da je frekvencija megapotresa svake dvije godine, ali da će se ponovo desiti u rasjedu Nankai je veoma izvjesno.

Duž rasjeda tektonskih ploča zbog trenja istih se povećava pritisak i u određenom periodu dolazi do oslobađanja energije. Slično se desilo u subdukciji koja je pogodila Tursku prije 18 mjeseci kada je više od 50.000 ljudi smrtno stradalo. Japan ogromna sredstva izdvaja za istraživanja seizmologije, ali mora dodatno razmišljati o urbanoj gradnji zbog potencijalne opasnosti od jakih potresa. Japanci su najdalje otišli u potencijalnom prognoziranju potresa te prate promjene temperature u litosferi na dnu mora. Svaka promjena temperature dna mora znači da se automatski izdaju upozorenja na opasnosti jer svaka sekunda može spasiti nečiji život.

Zemljotres odnio 830.000 života

Najjači potresi na planeti se nisu desili u Japanu, ali su se prva dva po Richterovoj skali dogodila u Vatrenom pojasu Pacifika. Zemljotres u Čileu 1960. godine je bio jačine 9,5 stepeni, a na Aljasci četiri godine nakon toga 9,2 stepena. Ono što je pozitivno je podatak da se radi o slabo naseljenim dijelovima planete te nije bilo previše žrtava. Iako nije bilo seizmografa sredinom XVI stoljeća, zemljotres u Kini koji je odnio 830.000 života je najveća prirodna katastrofa ovog tipa koja je pogodila planetu.

Japanski otoci su iznimno naseljen geografski prostor, a država ima gustoću naseljenosti preko 360 stanovnika po km². Većina Japanaca živi u priobalju gdje je mogućnost utjecaja nekog megapotresa i tsunamija mnogo veća. Nije teško zaključiti kakvo djelovanje bi neki megapotres imao u gusto naseljenim urbanim centrima Japana. Više od 125 miliona Japanaca živi u vječitom strahu od potencijalnog seizmičkog udara.

Možda je upozorenje koje je izdala vlada Japana bilo nepotrebno i izazvalo “višak panike”, ali kada živite u takvoj regiji nikada niste sigurni da se neće desiti neki jak udar. Kada u povijesti Japana stoji da je 1923. Veliki Kanto potres u Tokiju i Jokohami ubio više od 140.000 ljudi, onda morate imati visoki stupanj predostrožnosti.

Japanska građevinska industrija je daleko ispred svih u otpornosti na jake potrese. Visoke zgrade u Japanu imaju “prigušivače” koji apsorbiraju energiju potresa. Same zgrade se zbog toga malo pomiču, a posebno građevinsko djelovanje čeličnih okvira, klatna u jezgri ili na krovu zgrada, mrežaste strukture ili upotreba T zglobova smanjuju mogućnost razaranja koje mogu uzrokovati jaki potresi. I pored toga Japanci znaju da se svaki trenutak na teritoriju njihovog arhipelaga može desiti neki megapotres. Oni žive kao da se isti nikada neće desiti, ali se moraju za njega pripremati kao da će biti svaki dan.