Zemljotresi na moru: Nikada ne bježati ka obali

Zemljotres predstavlja proces oslobađanja kinetičke energije, a nastaje kao posljedica međusobnog dodira tektonskih ploča. S obzirom na to da se tektonske ploče međusobno mogu razmicati, podvlačiti ili kretati oslobađa se ogromna količina energije. Kod potresa oslobođena energija se mjeri Richterovom, a stupanj uništenja Mercallijevom skalom.

Na planeti Zemlji postoje tri zone koje su tektonski veoma aktivne. To su Vatreni pojas Pacifika, prostor rasjeda u istočnoj Africi te euroazijska zona koja se proteže od Pirinejskog poluotoka do Himalaja. Ovoj zoni pripada i teritorija jugoistočne Europe.

Stanovnike južnog dijela istočne obale Jadranskog mora probudio je u četvrtak, u 05:33, zemljotres jačine 4,0 po Richterovoj skali. Zabilježio je i stupanj uništenja jačine IV, a nije se pojavio naglo. Njemu je prethodila serija zemljotresa koji su počeli u srijedu u 22:39 (epicentar kod Metkovića) jačine 2,8, a pred najjači udar dogodio se i trus kod Makarske, u 5:14, koji je bio jačine 2,2. Nakon najjačeg potresa u 5:33, uslijedio je čitav niz onih slabijeg intenziteta koji su posljedica “smirivanja” litosfere. Od navedenih, veoma je značajan bio onaj 30 kilometara južno od Neuma, koji se dogodio jedan minut nakon 11:00. Zemljotres se nikada ne javlja sam nego uvijek postoji serija, koji nastaju kao posljedica destabilizacije litosfere.

Ovaj prostor je tektonski veoma aktivan zbog činjenice da se nalazi na dodiru dvije ploče različitih karakteristika. Jadranska ploča se podvlači pod Balkanski poluotok, izaziva seizmičku aktivnost, ali i omogućava rast mladih vjenačnih planina. Dinaridi i Pindi koji se protežu duž cijelog Balkanskog poluotoka predstavljaju dno nekadašnjeg mora koje se izdiglo na površinu i formiralo planinski masiv. Planine su građene od krečnjaka koji je nastao od skeleta nataloženih morskih organizama na dnu nekadašnjeg mora.

Južni pojas Dinarida, koji obuhvata planine u Hrvatskoj, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini, nalazi se na rasjednom dodiru s dnom Jadranskog bazena. Svaki pokret Afrike ka sjeveru, po sistemu spojenih posuda, “gura” i Jadransku ploču. Taj pokret, koji je osnova potresa, iznosi do nekoliko centimetara godišnje. Vremenom se na dodiru skuplja energija koja se oslobađa zemljotresom, a neki potresi su ostali zapisani kao veoma jaki s enormnom štetom. Najpoznatiji su onaj u Dubrovniku 1667. godine koji je odnio više od 3.000 života te onaj u Baru na obali Crne Gore iz novije povijesti koji je bio jačine 7,0 po Richteru.

Epicentar između Pelješca i Mljeta

Tektonski položaj je predodredio regiju da joj se povremeno, bez mogućnosti da se vremenski predvidi, javljaju zemljotresi. Ovaj koji se desio u četvrtak rano ujutro je imao epicentar nekih 17 kilometara južno od Neuma. Riječ je o plitkom potresu jer je njegov hipocentar bio na 10 kilometara dubine. Sam epicentar je na dnu mora između poluotoka Pelješca i Mljeta, u blizini mjesta Babino Polje. Zemljotrese koji nastaju na dnu mora zovemo submarinski.

Zanimljivo da je mnogo više seizmičke aktivnosti na dnu mora nego u kontinentalnom pojasu. Tako se na dnu mora nalazi tri puta više aktivnih vulkana nego u kopnenom prostoru. Kada nastaje zemljotres na morskom dnu, on destabilizira površinu vode u moru, odnosno izaziva disbalans nivoa mora. U tom trenutku s dna mora kreće val koji se zove tsunami, karakterističan za prostor istočne Azije. Za razliku od te regije, ovdašnji valovi su mnogo manje amplitude te ne mogu narasti kao oni koji nastaju na dnu Pacifika na dubini od 10 kilometara. (Prosječna dubina Jadranskog mora je 250 metara, a najviša 1.233 metra.)

Iako je opasnost od tsunamija mnogo manja, ne treba zanemarivati takvu mogućnost. Malostonski zaljev, u kojem se nalazi delta Neretve i turističko mjesto Neum, iznimno je plitak morski pojas. Maksimalna dubina mu je 29 metara, a to znači da bi neka vanjska količina vode lako destabilizirala njegov osnovni nivo. Bilo kakav tsunami bi napravio problem priobalnom pojasu Neuma, a upravo u ovom periodu godine tamo boravi najviše ljudi.

Kada nastaju ovakvi potresi, neophodno je napustiti građevinske objekte koji bi mogli biti devastirani i potencijalno ozlijediti ljude u njima i oko njih, ali je veoma bitno da se iz kuća ne bježi na obalu jer je ona nakon ove aktivnosti najmanje sigurna. U Japanu, kao i u drugim prostorima gdje se događaju tektonski valovi, mnogo veću štetu prave oni nego sam potres koji ih uzrokuje. U slučaju nekog tsunamija nastupila bi i panika koja u malom prostoru s brojnom populacijom može izazvati katastrofalne posljedice.

Potresi su normalna prirodna pojava, a kada se već nalazimo u prostoru koji je tektonski aktivan, moramo se naučiti i ponašati kada se on događa. Svaki pogrešan potez koji uradimo može donijeti ogromnu štetu i odnijeti ljudske živote. Srećom, u ovom potresu nije bilo ljudskih žrtava, ali je veoma bitno da se stanovništvo educira kako ne bi kod ovih pojava tražilo spas tamo gdje je najopasnije – na obali mora.