Gdje su Putinovi saveznici dok Ukrajina napada rusku regiju Kursk

Prije gotovo dvije godine desetak mladih Uzbekistanca molilo je svog predsjednika da ih spasi od užasa rusko-ukrajinskog rata. Ti državljani Uzbekistana studirali su na ruskom Medicinskom fakutetu u Kursku i snimili su poruku Šavkatu Mirzijojevu u oktobru 2022, rekavši da je njihovo studiranje ometeno granatiranjem obližnjih gradova iz Kijeva i neprijateljstvima u susjednoj ukrajinskoj regiji Sumy.

„Molimo Vas, prebacite nas na medicinske fakultete u Uzbekistanu“, rekao je jedan od studenata. Uzbekistanske diplomate su obećale da će procijeniti situaciju.

O njihovoj sudbini nema novih izvještaja – baš kao što je izostala i zvanična reakcija Uzbekistana na jedan od ključnih i najodvažnijih događaja u ovom ratu – upad Kijeva u Kursku oblast.

Ukrajinske snage su od 6. augusta navodno okupirale desetke sela i zaselaka na više od 1.000 kvadratnih kilometara i zarobile su ruske vojnike.

Uzbekistan je morao odgovoriti – prema pismu Kolektivnog sigurnosnog ugovora (CST), vojnog sporazuma koji je Taškent potpisao s Rusijom, njenim centralnoazijskim susjedima Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom te Bjelorusijom.

‘Jasno je da ne bi išli u Kursk’

Ipak, samo je jedan od njihovih čelnika, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, do sada komentarisao ofanzivu u Kursku.

„Sjednimo i okončajmo ovaj rat. Ni ukrajinskom narodu, ni Rusima, a ni Bjelorusima on ne treba“, kazao je Lukašenko TV-kući Rossiya, tvrdeći da samo Washington „profitira“ od ovog rata.

Lukašenko je u međuvremenu naredio da se rasporede vojnici na bjelorusku granicu s Ukrajinom. Bjeloruska državna televizija prikazala je tenkove i projektile natovarene na vozove.

No, ukrajinski odbrambeni analitičar Vladislav Selenzjov kazao je ukrajinskoj novinskoj agenciji RBK da je raspoređivanje „trik“ i da oružje i vojnici zapravo nisu ni došli do granice.

Čelnici drugih država potpisnica CST-a nisu izustili ni riječ o upadu u Kursk – niti su ponudili bilo kakvu vojnu pomoć Rusiji.

„Moskva ne bi imala ništa protiv kad bi snage [članica CST-a] mogle doprinijeti rješavanju njenih problema, ali oni očigledno ne bi išli u Kursk čak i da ih pozovu“, za Al Jazeeru je rekao Nikolaj Mitrohin, istraživač na Univerzitetu u Bremenu.

Država članica CST-a mora zatražiti vojnu pomoć drugih članica pakta. Moskva to nije učinila, jer bi to značilo da Putin priznaje političku i vojnu slabost, kažu posmatrači.

„Ako je [ukrajinska] uspješna vojna operacija u Kursku bila ‘šamar’ Putinu, onda bi poziv snagama CST-a bio drugi ‘šamar'“, Al Jazeeri je kazao Dosim Satpajev, analitičar iz Almatija, finansijskog centra Kazahstana. „CST je aktivno reklamiran kao struktura u kojoj je Rusija glavna sigurnosna krovna članica za sve ostale“.

Od prvog dana ruske invazije punog obima na Ukrajinu 2022, nacije Centralne Azije i Transkavkazja – uključujući Armeniju, koja je otkazala svoje članstvo u CST-u, zauzele su „nojevsku poziciju“, kazao je Satpajev. Zabranile su svojim državljanima da se bore za bilo koju stranu i obećale su da će poštovati sankcije koje je Zapad nametnuo Moskvi.

Ipak, sankcije ne funkcionišu jer hiljade kompanija u bivšim sovjetskim republikama profitiraju od ponovnog izvoza dvonamjenskih roba kao što su mikročipovi i poluprovodnici u Rusiju.

U međuvremenu se broj ruskih kompanija samo u Kazahstanu utrostručio sa 7.000 u 2019. na više od 20.000 ove godine, kazao je Satpajev.

Ratno balansiranje

Napori Zapada da uvedu demokratiju u Centralnoj Aziji 1990-ih uglavnom su bili bezuspješni i regionalni čelnici pragmatično balansiraju između Moskve, Pekinga i, sve više Ankare.

„Primjer Ukrajine pokazuje da, kada imate agresivnog susjeda poput Rusije, morate uvijek biti na oprezu“, kazao je Satpajev.

Ovo balasiranje, međutim, u suprotnosti je s javnim mnijenjem u regiji.

Ruska tzv. meka moć i dominacija medija pod kontrolom Moskve, koji propagiraju antiukrajinske i antizapadne stavove podržavaju prokremljevski sentiment.

„Situacija je veoma teška – ili navijate za SAD i njegove politike, ili za Rusiju“, Al Jazeeri je kazao biznismen u Almatyju, koji je zatražio da ostane anoniman.

Narativ Kremlja „nam je utuvio jednu ideju – SAD je neprijatelj – lukav, dvoličan, pun kaži“, kazao je.

Putin je umanjio ozbiljnost upada u Kursk.

Umjesto da ga nazove činom rata ili invazijom, on je nazvao odvraćanje ukrajinskog prekograničnog napada „protuterorističkom operacijom“.

Spomenuti izraz je omiljeni eufemizam Kremlja za drugi rat u Čečeniji, koji je počeo 1999. i rezultirao ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava na obje strane.

Kremlj „pokušava utišati ono što se dešava [u Kursku], i njegovi saveznici rade to isto“, kazao je Temur Umarov, stručnjak rođen u Uzbekistanu, iz Centra Carnegie Russia Eurasia, ekspertske organizacije iz Berlina.

„Sve dok ruski politički režim nije ugrožen, niko neće ni pomisliti da izrazi definitivan stav, jer takav stav ograničava manevarski prostor“, kazao je Al Jazeeri.

Izraz „protuteroristička situacija“, također, održava Putinov legitimitet za prosječne Ruse, kazao je Alisher Ilkhamov, šef londonske ekspertske organizacije Central Asia Due Diligence.

Putin, u međuvremenu, signalizira da „ne bi upotrijebio nuklearno oružje kao sredstvo odmazde i da ne smatra ukrajinsku ofanzivu povodom za eskalaciju sukoba sa Zapadom“, kazao je Ilkhamov Al Jazeeri.

Putinov stav „daje centralnoazijskim nacijama priliku da odahnu i oslobađa ih potrebe da se zauzmu za zaštitu svog CST saveznika“, rekao je.

„Protuterorističke operacije“ su nešto što ruske regije koriste decenijama – posebno Sjeverni Kavkaz.

Ipak, onima koji su preživjeli takve „operacije“, ostala su samo stravična sjećanja.

„Od samog izraza mi nije dobro“, kazala je Al Jazeeri Madina, čečenska izbjeglica koja živi u Evropskoj uniji.

Ona tvrdi da su joj tokom Drugog čečenskog rata ruski vojnici ubili starijeg brata i dvojicu rođaka, osakatili oca i uništili stambenu zgradu u kojoj su živjeli.

„Uistinu žalim one koji žive u protuterorističkoj zoni u Kursku“, rekla je Madina koja nije željela reći svoje prezime i lokaciju jer joj rođaci još žive u Čečeniji.