‘Dio mene nedostaje’: Kako izraelski rat razdvaja supružnike

Kada je počeo izraelski rat, porodice u Gazi suočile su se s mučnom odlukom da ostanu na sjeveru ili da se zapute na jug u „sigurne zone“. Mnoge žene koje su otišle na jug, nekad same s malom djecom, bile su prisiljene ostaviti muževe na sjeveru, ne znajući kada će se ponovno sresti.

Izraelska vojska je od oktobra postavila punktove u ulicama Salah al-Din i Al-Rasheed – jedinim glavnim putevima koji povezuju sjever i jug Gaze – spriječivši kretanje između ova dva dijela.

Sudbina desetaka hiljada ljudi koji su raseljeni sa sjevera na jug ostaje obavijena nesigurnošću. Mnogi čeznu za brzim povratkom u svoje domove i svojim bližnjima koje su morali ostaviti.

Slijede priče tri žene koje su bile prisiljene razdvojiti se od svojih muževa:

Raheel: ‘Hoću li ikada više vidjeti Abeda? Sumnjam.

Kada je sukob počeo, tek vjenčana Raheel (27) bila je slomljena na pomisao da ostavi muža Adbel Kareema, poznatog pod nadimkom „Abed“ u gradu Gazi. Međutim, izraelske snage su obećale da je sigurno krenuti na jug i njen otac je insistirao da ona ode.

„Plašim se ratova. Tijelo mi drhti pri svakoj eksploziji“, priznala je Raheel.

Potražila je utočište u tetkinoj kući u naselju Nasser na zapadu grada Gaze. No, 13. oktobra izraelska vojska je ispuštala letke, naredivši civilima da se evakuišu jer su tamo namjeravali „izvoditi znatne operacije“ u narednim danima.

Raheelin otac, koji nije sumnjao u ove naredbe, insistirao je da ona, njenih pet sestara, dvojica braće i majka odu na jug, iako je on namjeravao ostati u njihovoj kući u naselju Tuffah. „Trebaš biti sa svojim sestrama“, rekao joj je.

Iako je jug smatran sigurnim, Raheel je bila rastrzana zbog napuštanja grada. Zbog poremećaja komunikacija nije mogla obavijestiti muža koji je ostao s roditeljima – oni zbog starosti nisu bili u stanju putovati na jug.

Raheel je na kraju otišla iako se nije mogla pozdraviti s Abdel Kareemom. „Mislila sam da je samo pitanje vremena i da ću se brzo vratiti kući“, objašnjava ona. „Nisam znala da će rat trajati ovoliko dugo i da mu se kraj neće naizirati“, dodavši da je mislila da će je odlazak na jug zaštititi.

Raheelin put na jug bio je prožet strahom i nesigurnošću. Preselila se iz grada Gaze u Khan Younis, pa u Rafah, nakon tog u Al-Mawasi, pa opet u Khan Younis, suočila se s nevoljama prisilnog raseljavanja i života u nakrcanim skloništima s oskudnim resursima. Sa svakim korakom kojim se udaljavala od kuće, Raheel je osjećala ogromnu težinu razdvojenosti od muža i oca. Briga zbog bližnjih koji su preživljavali nestašicu hrane i proizvoljne izraelske napade i bombardovanja dodatno je pojačala taj očaj.

Raheel, koja se udala godinu prije početka rata, nekada je sanjala o osnivanju porodice. Ali, sada utjehu pronalazi u činjenici da usred ovog haosa nema djece. „Zahvaljujuem Bogu svaki dan što nemam bebu o kojoj bih brinula u ovim uvjetima. Taj strah bio bi nepodnošljiv“, ispričala je.

U junu je saznala da je mužev brat ubijen u vojnoj operaciji u Shujaiyi u gradu Gazi. „Prvi put sam poželjela da sam ostala u gradu Gazi da budem podrška mužu“, ispričala je Raheel. „Osjećala sam se bespomoćno tako daleko. Hoću ili ikada više vidjeti Abeda? Sumnjam.“

Brojne su noći u kojima, kada dođe do prekida komunikacija, Raheel leži budna, suze joj se slijevaju niz lice dok grčevito drži telefon i moli se za poruku od muža ili oca. Zvuk bombi u daljini stalni je podsjetnik na nevolje s kojima se suočavaju. „Ne mogu opisati bol uzrokovan time što ne znam jesu li na sigurnom i hoću li ih ikad više vidjeti“, priča ona.

Uprkos teškim okolnostima, Raheel je i dalje stamena i preuzima ulogu zaštitnice majke i sestara, iako joj se srce slama. „Moram biti jaka zbog njih“, kaže ona. „Moramo vjerovati da ćemo jednog dana ponovno biti s našim voljenim i da ćemo ponovno izgraditi naše živote.“

Walaa: ‘Najteže mi je što ne znam šta će biti s njim’

Walaa, majka troje djece, suočila se sa sličnom dilemom. Muž ju je zamolio da potraži sigurno mjesto za njihovu djecu, pa su svi pobjegli iz svog doma u izbjegličkom kampu Shati, poznatom i kao kamp na plaži, na zapadu grada Gaze u kuću svojih rođaka u centralnoj Gazi. Nakon nemilosrdnog bombardovanja, ovaj par se premišljao da li da ostane zajedno ili da se razdvoje iz sigurnosnih razloga. Četrnaestog novembra Walaa je povela djecu na jug, dok je njen muž Ahmed ostao da se brine o ranjenom ocu.

Na jugu Gaze, 31-godišnjoj Walai bilo je teško. Morala je biti i majka i otac, istovremeno se snalazeći sa oskudnim resursima.

„Niko se ne može brinuti o mojoj djeci kao mi, njihovi roditelji“, kazala je. „Svaku noć plaču, žele vidjeti oca i znati da je na sigurnom. Pokušavam ih umiriti.“

Zbog prekida komunikacija gotovo je nemoguće ostati u kontaktu.

Djeca često pitaju za oca, a njihova nevinost probada Walaino srce. Pokušava ih utješiti, uvjeravajući ih da će uskoro opet biti zajedno, ali u to ni sama nije sigurna. „Kažu mi da im nedostaje otac i ja im kažem da i meni nedostaje. Ali, tu ništa ne možemo“, ispričala je dok joj se u glasu osjetio očaj.

Walaa često ne može spavati zbog brige za muža. „Osjećam kao da dio mene nedostaje“, priznala je. „Najteže mi je što ne znam šta će s njim biti.“

Nakon osam mjeseci razdvojenosti, ideja o ponovnom susretu čini se kao daleki san. „Osjećam žaljenje. Žalim dan kada smo odlučili napustiti sjever“, s tugom u glasu priča Walaa.

Doaa: ‘Vidjela sam ih kako tuku mog muža i potom ga odvlače’

Za razliku od Walae i Raheel, Doaa i njen muž Abdullah odlučili su ostati na sjeveru Gaze, vjerujući da nigdje nije zaista sigurno. Preselili su se iz svoje kuće blizu luke u Gazi u područje blizu trga Yarmouk u naselju Jalaa.

Iako su izraelski tenkovi napredovali prema njima, par je mislio da će ih njihov civilni status zaštititi, pa su ostali gdje su. „Nemamo nikakve veze s Hamasom ili bilo kojom drugom strankom“, potvrdila je Doaa.

Njihove nade su raspršene kada je izraelska vojska napala ovo područje, terorizirajući žene i djecu, mučeći starije i kidnapujući muškarce. Doaa je svjedočila kako su Abdullaha, njegovog oca i brata mučili i potom ih odveli.

Sjećanje na taj dan je proganja. „Upali su bez upozorenja“, ispričala je, dok joj je glas pucao. „Vidjela sam kako su tukli, a potom odvukli moga muža. Odveli su i mog svekra. Bili smo bespomoćni.“

Doaa nije imala nikakav kontakt s Abdullahom gotovo 60 dana. Njega su prebacili u izraelske zatvore. Nesigurnost i strah izjedali su je svakog dana. „Najteže mi je bilo noću“, kaže ona. „Nisam mogla spavati, zamišljajući sve užase koje on prolazi.“

Kada je on konačno pušten na slobodu na jugu, Doaa i njena gotovo dvogodišnja kćerka još su bile na sjeveru. Izraelska vojska, međutim, nije dozvoljavala nikome da putuje na sjever Gaze. „Lolo je imala gotovo godinu kada je uhapšen. Sumnjam da bi je prepoznao i da je vidi“, priča Doaa dok joj se oči pune suzama.

Prilagođavajući se na surovu realnost života bez njega, Doaa je postala jedina hraniteljica njihove kćerke. Ta odgovornost za nju je bila preplavljujuća. „Morala sam biti jaka zbog nje“, objasnila je Doaa. „Nisam imala izbora.“ Oslanja se na pomoć porodice, s kojom se nastavlja seliti s jednog mjesta na drugo, bježeći od smrti na sjeveru Gaze.

Dok joj srce čezne da vidi supruga, Doaa žali i za njihovom prekrasnom kućom, uništenom u izraelskim napadima. Sve je, kako kaže, podsjeća na njega.

„Nastavljamo dalje jer moramo“, kaže Doaa. „Zbog djece, zbog naših porodica, nemamo izbora.“