Fizička aktivnost – ključna uloga u prevenciji deformiteta kičme kod djece

Deformitet kičme kod djece predstavlja ozbiljan zdravstveni problem koji može imati dugoročne posljedice na njihovo zdravlje i kvalitet života. Često se javlja tokom faze brzog rasta, naročito u adolescenciji, a s novim stilovima života i odrastanja problematika postaje izraženija.

Deformiteti tijela i hoda privlačili su pažnju od davnina, stoga postoje zapisi iz vremena starog Egipta, Galena i Hipokrata koji je pisao o skoliozama i liječenju putem trakcije. Značaj ovog problema najbolje ilustruje podatak da je prva ortopedska knjiga “L’orthopedie” iz 1741. godine autora Nicolas Andriya, upravo posvećena deformitetima djece, a prije svega kičmenog stuba.

Razgovarali smo na ovu temu sa specijalistima ortopedske hirurgije te sportskim radnicima i trenerima iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Skolioza i kifoza

“Učestalost deformiteta kičmenog stuba kod dece se sreće u oko 30 posto ukupnih koštano-zglobnih anomalija koje su karakteristične za dečiji i adolescentni period. Postoje urođene anomalije i deformiteti koje su izolovani ili u sklopu drugih bolesti, a konstatuju se na rođenju uz njihovo dalje i evoluiranje rastom te idiopatske razvojne anomalije u formi skolioze i kifoze koje se manifestuju u fazi rasta i razvoja deteta od ranog detinjstva, a dominantno u adolescenciji u fazi intenzivnog rasta i razvoja”, kaže dr. Agnica Petković, specijalista ortopedske hirurgije sa traumatologijom iz Beograda, čija je uža specijalnost dječija otropedija.

Skolioza predstavlja bočnu ’S’ iskrivljenost kičmenog stuba uz rotaciju pršljenova u sagitalnoj i frontalnoj ravni uz vidljivu asimetriju trupa, a kifoza angularni deformitet kičmenog stuba dominantno grudnog segmenta.

Prema riječima dr. Petković koja je načelnica Službe za dječiju ortopediju i traumatologiju Instituta za ortopediju Banjica, deformiteti se moraju što ranije dijagnostifikovati, pratiti i liječiti jer mogu dovesti do težeg invaliditeta. Primarni pregled kičmenog stuba se obavlja neposredno po rođenju i njime se isključuje pojava urođenih anomalija dok u fazi ranog djetinjstva i adolescencije se periodičnim pregledima konstatuju tzv. idiopatske anomalije.

Nikola Bulatović, specijalista ortopedije i traumatologije iz Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici, objašnjava da se skolioza javlja kod 2-3 posto opšte populacije, da je zastupljenija kod djevojčica i predstavlja trodimenzionalnu deformaciju manifestovanu sa pojavom jedne ili dvije krivine praćene torakalnim ili lumbalnim izbočenjem, gibusom, sa smanjenom lumbalnom lordozom i torakalnom kifozom, denivelacijom ramena i karakterističnim izgledom kičme u obliku slova „C ili S“. U zavisnosti doba nastanka razlikuje se infantilna (do treće godine života), juvenilna (od četvrte do devete godine) i adolescentna (od desete do osamnaeste godine).

Kifoza – grbavost, zastupljena je manje od 1 posto, deformitet je koji karakteriše povećanje fiziološke krivine grudnog dijela kičme i najčešće se javlja tokom puberteta – zastupljenija je kod dječaka.

“Nepravilno držanje predstavlja izmijenjen odnos mišićno-koštanih struktura bez anatomskih promjena na kičmenom stubu, što dovodi do deformisanog izgleda tijela, povećanog opterećenja kostiju, mišića i zglobova. Zastupljeno je do 20 posto kod djece školske dobi”, priča Nikola Bulatović.

Pojašnjava da se svi deformiteti kičmenog stuba dijele na dvije grupe – strukturalne (kongenitalne i stečene) i funkcionalne (posturalne i kompenzatorne).

“Kod prve grupe osnovu čini poremećaj razvoja pršljenova, oboljenja mišića i kostiju. Kod funkcionalne grupe deformiteti se javljaju usljed nepravilnog držanja, slabih paravertebralnih mišića, nepravilnog položaja karlice, gojaznošću, smanjenjem fizičke aktivnosti, dugotrajnim sjedenjem, nošenjem teške školske torbe, sve kao posljedica negativnih pojava modernog doba, te naglim rastom tijela u adolescenciji”, naglašava dr. Bulatović koji je i predsjednik Udruženja ortopeda Crne Gore i profesor na Medicinskom fakultetu u Podgorici.

Teški školski torbaci

Dr. Ozren Kubat, pedijatrijski ortopedski hirurg na Kliničkom bolničkom centru Zagreb i viši asistent na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, za skoliozu kaže da je multifaktorijalna bolest, što znači da “više čimbenika u isto vrijeme prisutnih u jednoj osobi rezultira pojavom bolesti”.

“Ako govorimo o najčešćem obliku, tzv. idiopatskoj skoliozi, možemo reći da još ne znamo točan uzrok pojavnosti. Znanstvena istraživanja ukazala su na prisutnost određenih manjkavosti vezivnih tkiva, gustoće kostiju, neurološkog i endokrinog sustava te genetske predilekcije za skoliozu unutar obitelji bolesnika sa skoliozom. Uz nabrojene, znanstvenike je, također, zanimalo koliko tjelesna aktivnost, ili nedostatak iste, utječe na pojavnost skolioze. Po ovom pitanju ne postoji konsenzus, no postoje brojne indicije u medicinskoj literaturi o povezanosti manjka tjelesne aktivnosti s većom učestalošću skolioze”, kazuje dr. Kubat i nastavlja:

“S obzirom na vrlo niske razine tjelesne aktivnosti djece u današnje doba – procjenjuje se kako je 81 posto djece u dobi od 11 do 17 godina tjelesno neaktivno – nije na odmet ovdje naglasiti preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization) iz 2020. godine koja zagovara minimalno 60 minuta srednje do visoko-intenzivne aktivnosti dnevno te ciljane, visoko-intenzivne aerobne aktivnosti, odnosno vježbi za jačanje mišićno-koštanog sustava barem tri puta tjedno. Ukoliko netko već ima skoliozu, bavljenje sportom je dozvoljeno i preporučljivo. Također, u sklopu neoperativnog liječenja obavlja se i fizikalna terapija, prema tzv. Schroth programu, koja može poboljšati kontrolu trupa, osvijestiti pravilno držanje i disanje, no ne može zaustaviti progresiju zavoja”.

Dr. Meho Kovačević, specijalista ortopedije i traumatologije iz ASA bolnice u Sarajevu, naglašava da je u kritičnoj fazi rasta sa početkom adolescencije neophodno povremeno pregledati dijete, te obratiti pažnju na držanje, nivo lopatica, posrtanje pri hodu i nivo karlice.

“Adolescenti najčešće izbjegavaju pregled i od strane roditelja tako da roditelji često prekasno primijete da nešto nije u redu. Veliki broj djece sa deformitetima kičme dođe kasno do ortopeda, kada je već sužen prostor za konzervativni tretman. Idealno je sa početkom adolescencije odvesti dijete ortopedu na pregled, a tako i dobiti upute za praćenje razvoja djeteta u budućnosti. U školama bi bilo neophodno ostaviti prostor za ormariće jer torbe koje nose naša djeca u školu obično su asimetrične, jako teške i mogu uticati na pogoršanje deformiteta”, ističe Kovačević.

Atletski radnik i trener Aziz Kevelj iz Zenice smatra da je bitno za cijelu populaciju da se bavi sportom – aktivno ili rekreativno.

“Sportom može da se bave svi od 7 do 77 godina. Za svakoga je to zdravo, naravno treba biti shodno njegovom uzrastu kao i metalnim i fizičkim kvalitetima i načinu života. Bavljenje sportom je veliki benefit za one koji to upražnjavaju. I ne treba nikom veliki novac za to. Za druge stvari, za užitke, treba daleko više novca, ali to većina ljudi nekako lakše prihvaća. Da imam desetero djece uticao bih na njih da se bave sportom”, tvrdi Kevelj koji je cijeli život vezan za kraljicu sportova.

A sport, kaže, pomogao bi i djeci i njihovim roditeljima. Kada treniraju sport, uz vrijeme koje provode u školi, djeca su na nekoliko sati zbrinuta, odvojena od ulice, od kojekakvih poroka.

“Na djecu utiče sve, od one teške torbe koju nose u školu do čestog sjedenja, korištenja kompjutera, mobilnih telefona i videoigrica. Nažalost, roditelji to dozvoljavaju umjesto da dijete okrenu ka sportu”, tvrdi Kevelj.

Mladi se trebaju baviti sportom

Kada djeca ne učestvuju u sportskim aktivnostima ili fizičkim vježbama, dolazi do slabljenja mišića koji podržavaju kičmu. To može rezultirati lošim držanjem, a tokom vremena dovesti i do razvoja ili pogoršanja deformiteta kičme. Nedostatak aktivnosti može dovesti do prekomjerne tjelesne mase, što dodatno opterećuje kičmu i može doprinijeti njenim deformitetima.

Redovno bavljenje sportom i fizičke vježbe, ne samo da pomažu u održavanju pravilnog držanja već imaju ključnu ulogu u prevenciji i korekciji deformiteta kičme. Zbog toga je važno da se djeca podstiču na aktivan način života kako bi se očuvalo njihovo zdravlje i fizička funkcionalnost u budućnosti.