Vojinović: Pred balkanskim zemljama dug put prema potpunoj energetskoj tranziciji

Prva polovina 2024. potvrdila je ono što smo već znali: energetska tranzicija u Evropskoj uniji ima nezaustavljiv zamah. Vjetar i sunce proizveli su više električne energije od fosilnih goriva između januara i juna po prvi put, čak i kad se potražnja oporavila od utjecaja krize cijena plina.

Nova analiza energetskog think-tanka Embera otkriva da su vjetar i sunce porasli na rekordnih 30 posto energije u EU u prvih šest mjeseci ove godine, pretekavši fosilna goriva koja su proizvela 27 posto. Ovo slijedi nakon rekordne godine za energetsku tranziciju 2023, u kojoj je energija vjetra prvi put prestigla plin.

Zemlje Zapadnog Balkana obavezale su se da će slijediti evropsku agendu, ali za sada, izgleda, energetska tranzicija na Balkanu odvija se sporije od predviđenog plana.

Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene, prirodne resurse i energiju Univerziteta Donja Gorica, u razgovoru za Al Jazeeru pojašnjava koje su to obaveze koje su na sebe preuzele zemlje regije.

„Potpisivanjem Sofijske deklaracije o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan u novembru 2020. godine šest država Zapadnog Balkana preuzelo je obavezu ispunjavanja ciljeva iz svih pet stubova ovog dokumenta, od kojih je prvi – klimatska akcija sa fokusom na dekarbonizaciju, odnosno eliminaciju upotrebe fosilnih goriva za potrebe proizvodnje električne energije i prelazak na obnovljive izvore energije najkasnije do 2050. godine. Ispunjavanje obaveza iz Zelene agende zamišljeno je kao dio procesa pridruživanja EU u okviru Klastera 4 – Zelena agenda i održiva mobilnost. Ovo konkretno znači definisanje energetskih i klimatskih ciljeva do 2030. godine u skladu sa pravnim okvirom Energetske zajednice i pravnom tekovinom EU, kao i razvoj i implementaciju Nacionalnih energetskih i klimatskih planova sa jasnim mjerama za smanjenje emisija gasova s efektom staklene bašte, a što je i obaveza iz Uredbe (EU) 2018/1999 o upravljanju energetskom unijom i klimatskom akcijom i Pariškog sporazuma“, kaže Vojinović.

Ona dodaje kako je izazov to što su ekonomije ovog regiona višestruko energetski intenzivnije u poređenju sa prosjekom EU, jer je stopa amortizacije postojeće energetske infrastrukture u regionu visoka, što je posljedica zastarjele tehnologije sa visokim nivoom emisije gasova s efektom staklene bašte.

Kada je u pitanju napredak balkanskih zemalja u energetskoj tranziciji, Vojinović ističe kako je pred tim zemljama još uvijek dug put.

„Ono što primjećujem jeste da sve države u regionu nisu voljne da se zakonski obavežu na obavezno ispunjavanje okvira EU za postizanje klimatske neutralnosti kroz prenošenje Uredbe (EU) 2021/1119, tzv. Zakona o klimi EU u nacionalne pravne okvire, a što bi podrazumijevalo zakonsko definisanje cilja smanjenja emisija gasova s efektom staklene bašte za najmanje 55 posto do 2030. godine, odnosno na 0 posto do 2050. godine i zadržavanje na tom nivou.

Ambiciozni ciljevi

Na sastanku ministarskog Savjeta Energetske zajednice u decembru 2022. godine postavljeni su novi ambiciozni ciljevi smanjenja emisije gasova s efektom staklene bašte do 2030. godine koji bi trebalo da usmjere države članice Energetske zajednice na putanju postizanja klimatske neutralnosti i smanjenja zavisnosti od fosilnih goriva. Najveći stepen ambicije od 82 posto izrazila je Sjeverna Makedonija. Nakon nje slijedi Crna Gora sa ciljem od 55 posto, potom Albanija sa 53.2, BiH (41.2), Srbija (40.3), te Kosovo sa najnižom ambicijom od 16.3 posto“, kaže Ivana Vojinović.

Mišljenja sam da nas čeka još dug put na tom planu, jer smo se formalno obavezali na kraće rokove nego što nam realni kontekst to omogućava, ističe ona.

„Politička nestabilnost i česte promjene vlada u gotovo svim država Zapadnog Balkana su jedna od kočnica za nesmetanu niskokarbonsku tranziciju, jer ne postoji čvrsto političko ubjeđenje za potrebu hitne tranzicije. S druge strane, finansijska sredstva postoje. Podsjetiću samo na posljednju i do sada najveću podršku našem regionu koju je nedavno EU opredijelila u vidu Plana rasta EU za zapadni Balkan (2024-2027), koji obezbjeđuje 6 milijardi eura kombinovanjem bespovratnih sredstava i zajmova, sa ciljem ukupne mobilizacije 20 milijardi eura. Ova inicijativa, između ostalog, ima za cilj integraciju i dekarbonizaciju energetskih tržišta i industrijskih lanaca snabdijevanja. Tu je i Ekonomski i investicioni plan za Zapadni Balkan, koji ima za cilj mobilizaciju finansijskih sredstava u visini od 30 milijardi eura u saradnji sa međunarodnim finansijskim institucijama do 2027. godine. Investicioni grantovi u okviru Investicionog okvira za Zapadni Balkan (WBIF), kojim upravlja Evropska investiciona banka podržavaju proizvodnju obnovljive energije, energetsku efikasnost i nisko-karbonsku tranziciju“, kaže Vojinović.

Uz sve prepreke koje imaju zemlje Balkana, postavlja se pitanje je li realno uskoro očekivati da dobiju više energije putem obnovljivih izvora nego iz fosilnih goriva.

Vojinović kaže da, za razliku od EU gdje instalisani kapaciteti vjetroelektrana i solarnih elektrana značajno rastu, u zemljama Zapadnog Balkana dinamika izgradnje ovih izvora ne garantuje brzo dostizanje ciljeva tranzicije prema čistoj energiji.

„Obezbjeđivanje dovoljne količine dekarbonizovane i pristupačne energije ključno je za region da se kreće ka zelenijem razvoju. Da bi se to postiglo, potrebne su ozbiljne investicije u infrastrukturu sa niskim sadržajem CO2 i jačanje elektroenergetskih mreža kako bi se omogućila integracija velikih količina OIE na svim naponskim nivoima, ali i davanje prioriteta energetskoj efikasnosti u svim sektorima kako bi se smanjila tražnja za energijom. Pitanje skladištenja viškova obnovljive energije je podjednako važno kao i sama izgradnja novih postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Treba imati na umu da razvoj i primjena zelenih tehnologija zahtijevaju i nove, tzv. zelene vještine“, kaže ona.

Dodaje kako je važno pomenuti i to da je nedavno EU počela da primjenjuje CBAM (mehanizam prilagođavanja, tj. oporezovanja ugljenika na granici), kojim se oporezuju određeni proizvodi (cement, gvožđe i čelik, aluminijum, đubriva i električna energija) prilikom uvoza iz trećih zemalja u EU, a sve s ciljem da se smanji curenje CO2 na granici i očuva konkurentnost EU ekonomije, a što bi istovremeno trebalo i da rezultira u smanjenju globalnih emisija gasova s efektom staklene bašte.

„CBAM pominjem iz razloga jer bi ovaj instrument u kontekstu trgovine energijom za države Zapadnog Balkana trebalo da ubrza dekarbonizaciju. Naime, ako smanji CO2 emisije, odnosno proizvodnju energije iz fosilnih goriva, kompanija će smanjiti broj CBAM sertifikata koje će morati da kupuje pri izvozu električne energije. Drugim riječima, postojaće više cijene za proizvodnju električne energije na bazi uglja i niže cijene za proizvodnju električne energije na bazi vode, sunce i vjetra. Kompanije koje ne ispune ove standarde u sektorima pokrivenim CBAM-om mogu izgubiti konkurentnost i tržišne mogućnosti“, zaključuje Ivana Vojinović.