Zapad ili Rusija: Šta žele vođe afričkog Sahela

Magazin Economist navodi da su odnosi Zapada i zemalja Sahela, možda, dostigli najniži nivo u maju, kada je Niger naredio Sjedinjenim Američkim Državama da povuku svoje snage do septembra i istovremeno protjerao francuske snage za borbu protiv terorizma, izražavajući dobrodošlicu ruskim vojnim savjetnicima.

Nadalje, dodaje magazin, Niger je prošlog mjeseca otkazao ugovor kompanije koja Evropi obezbjeđuje oko četvrtinu njenih potreba za uranijem povlačenjem koncesije za rudarstvo koja je bila dodijeljena francuskoj kompaniji za nuklearno gorivo. Postoji bojazan da će Niamey sada jednoj ruskoj kompaniji dati koncesiju za istraživanje jednog od najvećih rudnika uranija na svijetu.

Okretanje Nigera od Zapada dolazi zbog onoga što se u zapadnoj Africi francuskog govornog područja naziva „druga nezavisnost”. Ove mjere dolaze od nove generacije nacionalista koji su preuzeli vlast u bivšim francuskim kolonijama od Senegala do Čada, odnosno u tri glavne zemlje regije Sahel: Burkina Faso, Mali i Niger.

Magazin navodi da su to učinili usljed neprekidnih poziva na potrebu očuvanja nacionalnog suvereniteta i nezavisnosti, u skladu s riječima prvog gvinejskog predsjednika Ahmeda Sekotoryja koji je rekao Charlesu de Gaulleu 1958. da „Gvineja više voli siromaštvo u slobodi od bogatstva u ropstvu”.

Suverenitet kao velika riječ

„Svi žele novi odnos prema Zapadu. Suverenitet je ovih dana velika riječ u regiji. To je postalo gotovo kao vjersko uvjerenje”, kaže Ibrahim Yahya iz Međunarodne krizne grupe (ICG).

Među najistaknutijim neonacionalistima su trojica iz vojne službe u Sahelu: predsjednik Burkine Faso, kapetan Ibrahim Traore, predsjednik Nigerije, general Abdourahmane Tchiani i predsjednik Malija, pukovnik Assimi Goita. Osim njih, tu su i novi predsjednik Senegala Bassirou Diomaye Faye i predsjednik Gvineje Mamady Doumbouya koji je predvodio državni udar 2021. godine.

„Era stare Afrike je završila”, rekao je Doumbouya prošle godine Ujedinjenim nacijama u New Yorku. Ovo je kraj neuravnotežene i nepravedne ere u kojoj nismo imali pravo glasa.

Neonacionalisti sebe prikazuju kao savremeno oličenje antikolonijalne borbe.

Predsjednik Burkine Faso kapetan Ibrahim Traore (36 godina), koji je preuzeo vlast u puču 2022. godine, sebe opisuje kao oličenje socijalističkog vođe Thomasa Sankare, koji je ubijen 1987. godine.

S rekordnim brojem od 11.643 smrtna slučaja u 2023. godini povezana s „džihadističkim nasiljem”, regija Sahel je postala globalni centar terorističkih napada, navodi magazin Economist.

Burkina Faso i Niger optužile su francuske snage, kojih je više od 5.000, da nisu uspjele eliminirati pobunjenike, što je stav lokalnog stanovništva.

Francuske snage su se povukle ili su protjerane iz gotovo cijele regije Sahel od 2022. godine. Njihovo posljednje preostalo uporište je Čad. Ali i tu se stvari mijenjaju. Smatra se da Mahamat Idriss Deby razmišlja o okončanju francuskog vojnog prisustva koje datira iz 1899. godine.

Senegal je predložio Parizu da povuče svoje snage, a Mali je protjerao mirovne snage UN-a.

Saradnja s Rusijom

Niger je slijedio primjer Malija i Burkine Faso u potpisivanju sporazuma o vojnoj saradnji s Rusijom čiji plaćenici štite režim i ne mare za ljudska prava, navodi se u magazinu. Približio se i Iranu kojeg bi mogao zanimati uranij u Nigeru.

U pogledu ekonomije, uloga francuskih kompanija je smanjena, iako su neke od njih, poput gigantske telekomunikacijske kompanije Orange, i dalje značajno prisutne, ali su postale meta narodnog gnjeva.

Novi zakoni u Maliju i Burkini Faso nametnuli su minimalno povećanje državnih doprinosa kompanijama koje se bave rudarstvom.

U Gvineji, gdje se nalaze neke od najbogatijih svjetskih rezervi željeza i boksita, režim je oduzeo više od 100 stranih rudarskih dozvola, od kojih je većina u vlasništvu kineskih kompanija, i osigurao lokalnim izvođačima radova u rudarskim projektima dozvole koje su im potrebne za posao. Što je još važnije, ponovo je pregovarala o dozvolama za razvoj željeznica i luka u vrijednosti od 20 milijardi dolara, što je navelo partnerske kineske državne kompanije da ponude ugovor zajedničkog projekta s Rio Tintom koji Gvineji garantuje 15 posto udjela.

U Senegalu je predsjednik Faye pozvao na „ukidanje” sadašnjeg modela odnosa sa Zapadom i obećao da će težiti samodovoljnosti u poljoprivredi. „Ako ne možete proizvesti ono što jedete, ne možete reći da ste slobodni”, rekao je Abdourahim Kebe, zvaničnik u vladajućoj stranci Senegala. Senegalski predsjednik, također, planira da preispita ugovore o nafti i plinu s multinacionalnim kompanijama, što, kako kaže, nije u interesu Senegala.

„Više nećemo prihvatiti da budemo sluge”, rekao je Kebe.

Rat na polju kulture

Treći front je kulturni jer poziva na oslobađanje od neokolonijalnog stiska jezika i običaja. Navodi se da vladajuća stranka u Senegalu razmatra ukidanje francuskog kao službenog jezika te smanjenje francuskog utjecaja u obrazovanju.

U Burkini Faso premijer je nedavno pozvao svoje građane da se odupru „kulturnom otuđenju” koje nameće Zapad.

Economist piše da se mnogi zapadnoafrički nacionalisti dive Paulu Kagameu, predsjedniku Ruande, zbog njegovih oštrih odnosa sa Zapadom, njegovog ekonomskog nacionalizma i njegove averzije prema demokratiji. Babacar Ndiaye, direktor istraživačkog centra WATHI u Senegalu, kaže da je njegov model privlačan „jer je Kagameu važno ono što koristi Ruandi”.

Sjaj moći

S druge strane, mnogi od ovih lidera teže ka moći. U maju je vojna hunta u Maliju rekla da će nastojati odgoditi pretvaranje zemlje u demokratiju.

Vojno rukovodstvo Burkine Faso isto je izjavilo dvije sedmice kasnije, rekavši da Traore ima pravo kandidovati se na izborima 2029. godine.

U Gvineji je Doumbouya obećao da će okončati eru moći pojedinca. On je više puta ponovio stranim zvaničnicima da će napustiti svoju funkciju 2025. godine. No, njegova slika je posvuda u Conakryju.

„Doumbouya je početak i kraj države. Represija se pojačava. Novinari su zatvoreni ili prisiljeni da idu iz zemlje”, rekao je novinar Sanso Barry.

Zagovornici afričkog jedinstva

Neonacionalisti kažu da su zagovornici afričkog jedinstva. Predsjednik Faye je već preimenovao Ministarstvo vanjskih poslova u Ministarstvo afričkih integracija i vanjskih poslova i obišao prijestolnice i regiji.

Mali, Burkina Faso i Niger su se povukle iz Ekonomske zajednice zapadnoafričkih zemalja (ECOWAS) i formirali suparnički savez, a to je sporazum o odbrani i konfederacija. Vjeruje se da Čad želi da se pridruži ovom savezu.

Ipak, vojna hunta u Gvineji, koja nastoji ojačati odnose sa zapadnim vladama, ne želi ništa učiniti u vezi s tim. Predsjednik Doumbouya bio je član Francuske legije i oženjen Francuskinjom. Iako je bivši sovjetski saveznik, ima prijateljske odnose s Francuskom i Amerikom, kao i s Rusijom i Kinom.

Iako se čini da senegalski predsjednik Faye simpatiše novi savez, on želi da se njegovi članovi vrate u ECOWAS.

Međusobne tenzije

Neke od ovih zemalja žele pokrenuti novu zajedničku valutu koja bi zamijenila afrički franak koji podržava Francuska, ali regija je podijeljena trgovinskim prepirkama i sporovima o resursima. Yahya iz Međunarodne krizne grupe kaže da su sankcije koje su zemlje ECOWAS-a uvele Burkini Faso, Maliju i Nigeru (koje su sada djelomično ukinute) jedan od razloga za „povećanje tenzija između zemalja u regiji do stepena koji nismo odavno vidjeli”.

Economist navodi da je novi nacionalizam u zapadnoj Africi nepotpun, ponekad kontradiktoran i ranjiv na autoritarne promjene. Ali bilo bi pogrešno pretpostaviti da su nosioci njegove zastave tvrdoglavi ideolozi koji idu ka ruskoj orbiti.

„Koliko god ovi lideri imali za cilj da potvrde svoj suverenitet, oni ne žele da postanu neprijatelji Washingtonu”, kaže Cameron Hudson iz Centra za strateške i međunarodne studije. „U pristupu prema inozemnom traže najbolji dogovor.”

Vojna hunta u Nigeru je mjesecima pokušavala pregovarati o novom vojnom sporazumu sa SAD-om prije nego što je prekinula veze. Zvaničnici u Senegalu i Gvineji govore o sklapanju sporazuma sa stranim vladama i kompanijama koje bi koristile objema stranama.