‘Mrtvare’ Armina Durguta: Cipele umrljane srebreničkom krvlju

Kroz fotografije pronađenih cipela želim posmatraču prenijeti osjećaj prisutnosti i empatije, kako bi se mogli povezati s pričama žrtava na dubljem, osobnom nivou, kaže bh. fotoreporter Armin Durgut.

'Mrtvare' su pronalažene na putevima smrti, kojima su Bošnjaci bježali prema slobodi, a do koje nisu stigli (Armin Durgut / Ustupljeno Al Jazeeri)

Male, srednje, velike… Neke pune trave, neke umrljane zemljom i blatom. Neke živih boja, poput onih kakve viđamo na djevojčicama na ulicama naših gradova, kako bezbrižno lebde putem koji vodi ka njihovoj, kako će svaka nevino maštati, ružičastoj budućnosti. Neke su, pak, tamne, beživotne… nikakve. Ponegdje je samo jedna, jer druga nikada nije pronađena.

Ali jedno im je zajedničko – sve su zamrljane krvlju. “Mrtvare”.

Cipele koje su, kako se govorilo, na Zapadu korištene za obuvanje preminulih pred njihov ukop, isporučene su i Srebreničanima tokom rata u Bosni i Hercegovini, kao u nekom predskazanju pakla koje će u julu 1995. zadesiti taj mali bosanskohercegovački gradić i njegovu okolinu.

Trupe pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića tu su takozvanu “zaštićenu zonu UN-a” natopile krvlju više od 8.000 Bošnjaka – muškaraca, žena, djece…, čiji se ostaci i 29 godina poslije pronalaze u ko zna koliko masovnih grobnica. Ostaci mnogih pronalaze se i na više lokacija, sekundarnim, pa čak i tercijarnim grobnicama, u strašnim prizorima od kojih se ledi krv u žilama.

Govore više nego što razum može shvatiti

Sve te cipele, “mrtvare”, pronalažene na putevima smrti, kojima su Bošnjaci bježali prema slobodi, a do koje nisu stigli, pronašle su mjesto u kolekciji bosanskohercegovačkog fotoreportera Armina Durguta, koji je u svom projektu stvorio kolaž fotografija tih cipela, i cipelica, koje govore više nego što riječi mogu objasniti, a razum shvatiti.

Durgutova kolekcija ovih dana dio je izložbe o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim narodima u New Yorku, kojom se obilježava najveći masakr na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, prvi put otkako je taj datum uvršten u zvanični kalendar UN-a.

Osim predmeta, videosvjedočanstava preživjelih, tu su i Durgutove fotografije “mrtvara”, koje zauzimaju veoma važno mjesto za očuvanje sjećanja na žrtve genocida i podizanje svijesti o događajima povezanim s genocidom u Srebrenici, u dostojanstvenom načinu da se prikaže djelić strahota koje su proživjele žrtve i preživjeli u genocidu.

Prikazujući obuću, želio sam podsjetiti na prisilni bijeg te na nevjerovatne napore koje su ljudi ulagali u pokušaju da spase svoje živote, kaže Durgut (Ustupljeno Al Jazeeri)

„Dok sam radio na ovoj seriji fotografija, bio sam vođen željom da odam počast žrtvama i preživjelima te da osiguram da njihova patnja ne bude zaboravljena”, kaže Durgut za Al Jazeeru.

„Činjenica da su te priče sada izložene na tako prestižnoj lokaciji daje mi nadu da će doprijeti do mnogih ljudi i potaknuti ih na razmišljanje, empatiju i djelovanje”, dodao je.

Kako se uopšte došlo do ideje za fotografiranje obuće Srebreničana? Bosanskohercegovački fotoreporter, koji radi za nekoliko prestižnih inozemnim agencija, kaže da je ona proizašla iz želje da „pronađe simbol koji bi na direktan i emotivan način prenio težinu i bol genocida u Srebrenici”.

„Obuća je posebno intiman i dirljiv predmet jer predstavlja svakodnevni život, korake koje su ti ljudi kročili i put kojim su išli, a koji je tragično prekinut. Fotografije obuće imaju moć da posmatrača povežu s individualnim sudbinama, često izgubljenim u velikim brojkama i statistici. One služe kao podsjetnik na to da iza svakog para cipela stoji čovjek sa vlastitim snovima, nadama i porodicom. Kroz ove fotografije želim posmatraču prenijeti osjećaj prisutnosti i empatije, kako bi se oni mogli povezati s pričama žrtava na dubljem, osobnom nivou”, objašnjava.

‘Svaki par cipela nosio je tugu i bol’

„Obuća, također, simbolizira putovanje i kretanje, što je posebno značajno u kontekstu Srebrenice. Prikazujući obuću, želio sam podsjetiti na prisilni bijeg te na nevjerovatne napore koje su ljudi ulagali u pokušaju da spase svoje živote”, dodaje.

Obuću za fotografiranje pronalazio je u Memorijalnom centru. Kako dodaje, ekipa predvođena Azirom Osmanovićem, redovno obilazi trasu puta Marša smrti i pronalazi predmete.

„Bez njega i njegove ekipe ova izložba ne bi bila moguća”, kaže Durgut koji objašnjava i na koji način je fotografirao predmete.

„Koristio sam vrhunsku fotografsku opremu koja mi je omogućila da uhvatim fine detalje i teksturu obuće, čime sam postigao vjerodostojnost i autentičnost prikaza. Ključ je bio u jednostavnom osvjetljenju i kompoziciji”, dodao je.

Koliko god težio profesionalizmu, ovaj zadatak za Durguta nije bio nimalo lagan. Njegova težina bila je ogromna.

„Emotivno, rad na ovom projektu bio je izuzetno težak, ali i duboko značajan za mene. Suočavanje sa predmetima koji su pripadali žrtvama genocida, posebno s obućom najmanje djece, bilo je srceparajuće iskustvo. Svaki par cipela nosio je sa sobom tugu i bol, podsjećajući me na nevine živote koji su prekinuti na najokrutniji način”, priča Al Jazeeri.

Durgut je svojom kolekcijom fotografija uzdrmao emocije svakog posmatrača (Armin Durgut / Ustupljeno Al Jazeeri)

„Rođen sam 1995. godine u Zenici i u jednom trenutku sam shvatio: da sam se rodio nekih 200 kilometara istočnije, vjerovatno ne bih bio među živima. Niko od tih ljudi nije trebao da preživi, a bez ljudi koji su preživjeli, ova izložba ne bi bila moguća, jer oni sada rade u Memorijalnom centru”, govori.

Trenutaka koji su mu se doživotno urezali u sjećanje bilo je mnogo, no, ističe jedan koji je bio naročito bolan.

„Jedan od trenutaka koji mi se posebno urezao u sjećanje dogodio se dok sam fotografirao malu cipelu, koja je očigledno pripadala djetetu, koju je ekipa Memorijalnog centra pronašla podno stijena uz Drinu. Te cipele bile su tako male, skoro kao igračka, ali su nosile težinu stvarnog života i gubitka. Dok sam ih fotografirao, nisam mogao izbjeći misao o djetetu koje ih je nosilo, o njegovim roditeljima, porodici i nevjerojatnoj boli koju su proživjeli”, kaže Durgut.

‘Za bolje shvatanje posljedica stravičnog genocida’

Durgut je svojom kolekcijom fotografija uzdrmao emocije svakog posmatrača.

„Ljudi često komentarišu kako fotografije obuće pružaju intiman i osoban uvid u tragediju Srebrenice. One ih podstiču da razmišljaju o individualnim sudbinama i o neizmjernoj ljudskoj patnji koja stoji iza statistika i historijskih činjenica. Reakcije su često bile ispunjene empatijom i suosjećanjem, što je bila jedna od mojih glavnih namjera – povezati ljude sa pričama žrtava na dubokom, emotivnom nivou”, kaže.

Durgut svake godine ide u Srebrenicu odakle fotografijama izvještava o godišnjici genocida. Za sljedeću, 30. godišnjicu, priprema veliku izložbu.

Fotografije ‘mrtvara’, koje zauzimaju veoma važno mjesto za očuvanje sjećanja na žrtve genocida i podizanje svijesti o događajima povezanim za genocid (Armin Durgut / Ustupljeno Al Jazeeri)

U međuvremenu, izložbu u UN-u i priliku koju je dobio da svijetu prenese ne samo svoj izvanredni rad, već i specifičan prikaz onoga što se desilo u Srebrenici, smatra najvažnijim dijelom svoje fotoreporterske karijere.

„Izložba u Ujedinjenim narodima predstavlja vrhunac mog dosadašnjeg rada i priznanje koje je za mene od izuzetnog značaja. Osjećam se duboko počašćenim što su moje fotografije prepoznate na ovom nivou i što mogu doprinijeti globalnom razumijevanju događaja u Srebrenici. Ispunjava me činjenica da su moji radovi postali dio šireg narativa o genocidu, pomažući svijetu da bolje shvati razmjere i posljedice tog strašnog zločina. Fotografija je moćan medij koji može prenijeti emocije i istinu na način koji riječi često ne mogu”, ističe Durgut.

Izvor: Al Jazeera