Bermudski trokut: Misterija i(li) čudo prirode

Neki događaji u prošlosti su uvjetovali da „trokut“ ima i druge nazive: Vražji trokut, Trokut smrti ili Groblje Atlantika.

Populističke teorije paranormalnih pojava su svakako dominantne, a i danas se stvaraju mitske priče o Bermudskom trokutu (NOAA via AP)

Planeta Zemlja i njene prirodne pojave su često izazivale divljenje i čuđenje, ali i strah kod ljudi koji su živjeli na prostoru na kojem se određena pojava događala. Slično je bilo i sa pojavama „na nebu” koje čovjek svojom tadašnjom znanstvenom spoznajom, ali i nivoom razuma, nije mogao objasniti. Sve te aktivnosti od Mjesečevih faza do jakih udara vjetra, spadale su u domen mistike koji je istovremeno izazivala strahopoštovanje prema prirodnoj sili.

U zapadnom dijelu Atlantika, blizu Karipskog otočja i obale SAD-a, smjestilo se jedno takvo mistično područje. Zbog svog geometrijskog oblika koje nastane kada se spoje tri tačke – Bermudi, San Juan (Portoriko) i Miami (Florida), ovaj geografski prostor se naziva Bermudski trokut. Neki događaji u prošlosti su uvjetovali da „trokut” ima i druge nazive: Vražji trokut, Trokut smrti ili Groblje Atlantika.

Bermudski otoci pripadaju Velikoj Britaniji sa unutarnjom autonomijom. Na njima živi nekih 63.000 ljudi te da nemaju specifične „hlače”, koje su se svojom dužinom raširile po planeti, nestanak brodova i aviona ne bi uopće bili poznati. Lokalni agrar, turistička privreda i porezne olakšice su osnova ekonomije arhipelaga. Većinu stanovništva čine Afroamerikanci, potomci robova koji su iz Afrike dovedeni kao „besplatna radna snaga”.

Columbovo doba

Počeci priče o ovom prostoru kao čudu potiču još iz Columbovog doba. Njegova ekspedicija koja je tražila put za Indiju u ovom prostoru ugledala čudna svjetla. Zaista je pitanje vjerodostojnosti iskaza mornara sa Santa Marije šta su mogli vidjeti nakon tromjesečnog putovanja sa prostora Pirinejskog poluotoka, ali je ta čudna aurora zabilježena u brodskom dnevniku sa kraja XV stoljeća. Ova priča je svakako poslužila teoriji po kojoj NLO uvlače brodove i avione koji skupa sa njima putuju kroz prošlost i budućnost.

Prvi zabilježeni nestanci brodova bili su još početkom XIX stoljeća. Zbog nestanka brodova Pickering i Rosalie savjetovano je trgovačkoj floti da izbjegava ove prostore u plovidbi. Ogromna nesreća se desila kada je jedan od najvećih brodova iz tog perioda Cyclops, nestao 1918. godine na svom povratku sa Barbadosa ka Norfolku. Kada „nestane” brod dug 154 metra i težak 14.500 tona, fobija ka tom prostoru postaje izražena.

Osim brodova, sekundarno su zabilježeni i nestanci aviona. Najpoznatiji je slučaj kada se krajem 1945. godine „izgubio” vojni avion TBM Avenger i njegovih 14 članova posade. Zanimljivo je da je tih dana nestao i avion koji je bio u potrazi za Avengerom. Narednih godina nestaju putnički avioni, od kojih je Globemaster 1951. godine imao 53 putnika. Upravo ovdje su nestajali i vojni bombarderi, kao i prekooceanski tankeri. Više od 200 ljudi je izgubilo život u proteklih 70 godina.

Događanja ovog tipa i nesreće su potakle ljude na razne teorije o razlozima koji dovode do nestanka aviona i brodova na tom akvatoriju. Još je veće čudo predstavljao nedostatak olupina koje bi trebale biti nađene u toj oblasti. Govorilo se o silama koje stvaraju povremene „rupe na nebu” koje uvlače sve što im se nađe na putu, a drugi su govorili o „vremenskim rupama” u kojima avioni i brodovi nestaju iz današnje stvarnosti. Najpoznatija mitska priča je ona o drevnom gradu Atlantida koji se upravo tu nalazio i po kojem je čitav ocean dobio ime. Teško da ćemo ikada saznati gdje je i da li je postojao taj grad iz helenskih spisa iza Herkulovih vrata (Gibraltar).

More bez obale

Mnogo realnija je priča koja se može potkrijepiti današnjom spoznajom o prirodnim okolnostima tog prostora. Ovdje se nalazi jedino more koje nema obale – Sargaško more. Dobilo je ime po specifičnim algama, a geografske odlike su mu posebna mirnoća te ogromna providnost koja je najveća na planeti.

Poznato je po jeguljama, kao i po razmnožavanju brojnih vrsta. Granice ovog dubokog mora čine četiri morske struje: sjevernoekvatorijalna, kanarska, sjevernoatlantska i golfska. One formiraju prirodni vrtlog u smjeru kazaljke na satu te potencijalno narušavaju stabilnu plovidbu na mirnom Sargaškom moru. Navigacijske greške na otvorenom moru, kao i magnetne anomalije koje utječu na rad kompasa, mogu dovesti do gubitka pravog smjera i potencijalnih nesreća.

Ovaj prostor se često nalazi i pod djelovanjem brojnih ciklonalnih uragana. Vjetrovi ovog tipa su rotacioni i kreću se konvektivno ka višim slojevima. Kada se javljaju iznad kopna kao pijavice podižu sve sa istog, a iznad morskih površina prave destabilizaciju nivoa mora. Ovakve nagle promjene na očekivano mirnom moru koje svojom stabilnošću „uspavljuje”, sigurno dovode do brojnih problema i nesreća u plovidbi. Iznad ove regije se nekada dešava i sudar više spomenutih zračnih masa te je uzburkanost mora na velikom nivou.

Olujni vjetrovi su evidentno utjecali i na radarsku kontrolu. Ono što se postavlja kao vječno pitanje jeste – gdje su olupine? S obzirom na brojne morske struje, od kojih samo golfska nosi više vode nego sve rijeke na planeti zajedno, jasno je da ostatke brodova i aviona treba tražiti stotinama kilometara dalje od samog mjesta nesreće. Smjer golfske struje pokazuje da bi više olupina trebalo biti kod Britanije i Norveške nego kod obala Floride.

Postoje i druge prirodne teorije koje su vjerovatno u međusobnoj kombinaciji. Sa dubokog dna oceana oslobađaju se plinovi metana koji se, zbog svoje manje specifične težine, kreću ka morskoj površini. Na sredini Atlantika u obliku slova S, sve od Islanda pa do Antarktika u dužini od 16.000 kilometara, prostire se najduži planinski lanac na Zemlji.

Dominantne teorije paranormalnog

On je podvodni, a nastaje taloženjem lave na dnu mora. Razdvajanje dna Atlantika je osnovni uzrok „bježanja” Sjeverne i Južne Amerike od Europe i Afrike. Formiranjem rovova na dnu oceana oslobađaju se plinovi. Upravo su plinovi na površini predznak tsunamija i razdvajanja tektonskih ploča. Mjehuri plinova prave destabilizaciju morske površine i potencijalno svojim kvantitetom mogu prevrnuti brod.

Populističke teorije paranormalnih pojava su svakako dominantne, a i danas se stvaraju mitske priče o Bermudskom trokutu. Da bi se izbjegle potencijalne neželjene posljedice, nautički i zračni promet zaobilazi ovaj prostor površine nešto veće od 1.000 km2. Prije 20 godina snimljen je i igrani film na ovu temu, a divljenje i strahopoštovanje prema “Vražjem trokutu” se ne smanjuje.

Nedostatak znanstvene spoznaje uvijek budi neke teorije u kojima su uključeni mnogi – od vanzemaljaca koji nas ispituju do ljudi iz drevne Atlantide koji žive u kristalnim piramidama na dnu mora. Za većinu nesreća je kriv ljudski nemar i nepoznavanje prirodnih okolnosti prostora, a kada više i bolje upoznamo sile prirode lakše ćemo razumjeti sve ono što nam se dešava na njoj.

Izvor: Al Jazeera