Samir Mehanović – umjetnik koji daje glas potlačenima

Samir Mehanović je nagrađivani režiser, producent i scenarista iz Bosne i Hercegovine s adresom u Velikoj Britaniji. Svoje prve korake u umjetnosti napravio je u teatru tokom rata u BiH kada je u Tuzli okupio mlade s kojima je radio predstave koje su bile neki bijeg od okrutne stvarnosti. Na poziv uglednog impresarija Richarda Demarca 1995. godine otišli su na festival u Edinburghu gdje je i ostao i kasnije studirao film na Edinburgh College of Art. Njegovi kratki filmovi bili su fikcija koja je dobila i BAFTA nagradu (nagrada Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost).

„Tek kasnije pojavile su se potrebe da protestujem protiv ‘istina’ koje nam serviraju. Možda zato što nosim traume od raspada sistema kao što je bivša Jugoslavija, kada smo kolektivno ćutali i izgubili. Za sve nas koji se sjećamo, mi smo bili 50 godina ispred Poljske, Češke, Mađarske“, kaže Mehanović.

Prema njegovim riječima, danas, u demokratskom svijetu moderne tehnologije, teško je biti bez informacije o svemu pa tako izgleda da su sve priče već ispričane.

„Nažalost, ta tehnologija je pod kontrolom kapitalizma i imperijalizma koji kontrolišu, to jest na ovaj ili onaj način manipulišu javnošću. Zbog toga želim da dam glas onima čije priče nisu baš veoma podobne vladajućim strukturama, odnosno onima koji kontrolišu kapital pa samim tim i informacije“, kaže sagovornik.

Dodaje kako je njegov zadatak kao čovjeka i umjetnika da omogući onima čije su priče nedorečene da ih ispričaju, koje veoma često nisu baš po ukusu vladajućih struktura i medija koje te strukture plaćaju.

„Dokumentarni film Banksters, koji sam napravio prije nekoliko godina, bavio se legalnom pljačkom u Ujedinjenom Kraljevstvu, u kojoj su bankari opljačkali gotovo 30.000 malih i srednjih preduzeća za 100 milijardi funti. Za to svi znaju, ali niko nije odgovarao. Nekoliko imućnih investitora i biznismena koji su mi pomogli da napravim taj film su me na kraju zamolili da ih ne spominjem jer ne žele da imaju probleme. Kako je to moguće u demokratiji? Tolika vlast bankarima koji su doveli do globalne ekonomske krize 2008. godine isključivo svojom pohlepom, taj krah su na kraju platili poreznici. To su teme koje me zanimaju, to nije neka teorija zavjere, to je realnost svih nas.“

Iracionalan strah od islama

Kaže da svjedočimo krizi kapitalizma koji se historijski razvija do određenog stepena, a onda pada i suočava se s globalnom ekonomskom krizom, što se desilo u ‘20-im i ‘30-im godinama prošlog stoljeća kada se kao odgovor u zapadnoj demokratiji pojavio fašizam. Tada su, kako kazuje, krivci bili nađeni među Jevrejima, što je kulminiralo koncentracionim logorima u Evropi i stradanjima više od pet miliona u Drugom svjetskom ratu, kao i drugim žrtvama po cijelom svijetu.

„Danas imamo sličnu situaciju u ‘zapadnoj demokratiji’, samo se danas traže krivci među imigracijom i muslimanima, kao propaganda se širi iracionalan strah od islama. Neofašističke retorike su ponovo popularne te osiromašenoj radničkoj klasi nude mržnju prema drugima, tako da je islamofobija danas to što je antisemitizam bio prije stotinu godina. Nažalost, žrtve nasilja su žene koje nose hidžab, o kojima je i dokumentarni film Hijabi“, kaže Mehanović.

Nadalje govori da je prema statistici o napadima mržnje, 80 posto verbalnih i fizičkih napada u Ujedinjenom Kraljevstvu usmjereno protiv žena jer su pokrivene, odnosno onih koje prakticiraju islam.

„To što nose hidžab je njihov izbor, nažalost to u ‘demokratskoj Evropi’ nije zaštićeno zakonom. Prema deklaraciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, član 2. sloboda misli, savjesti i religije bi trebao biti poštovan. Također, postoji statistika prema kojoj mediji u Ujedinjenom Kraljevstvu namjerno šire neistinu o islamu. Za svaki objavljeni članak u novinama o islamu vežu se atributi: teroristi, militanti, ekstremisti… Samim tim se podstiče mržnja prema muslimanima“, kaže sagovornik.

Ne krije da je u porastu i govor mržnje političara, kao što je Nigel Farage i drugi, te da je trebalo dosta hrabrosti ženama koje je odabrao da kažu istinu u njegovom dokumentarcu.

„Izabrao sam veoma jake aktivistkinje koje se ne boje reći istinu. To su isto tako veoma uspješne žene koje doprinose britanskoj društvenoj zajednici. Moram ih pomenuti jer se one više ne boje nikoga uprkos lošim iskustvima u djetinjstvu i ranoj mladosti: Amna Abdullatif, Adama Juldeh Munu, Asmaa Shuweikh, Tasnim Nazeer i Zamzam Ibrahim.“

Film može da pokrene debatu

Kaže da je genocid koji se desio Bošnjacima, muslimanima u Bosni i Hercegovini bio početak fašizma koji kulminira danas u genocid nad Palestincima u Gazi.

„Taj fašizam se nije desio preko noći, desio se kada su umjetnici i intelektualci šutjeli dok su političari i mediji širili neistine. Ono što je danas šokantno je da ‘demokratski’ mediji, čak i BBC, ne objavljuju istinu iz Gaze. Tako isto se javnost ne informira o svakodnevnoj islamofobiji koja je porasla 600 posto od oktobra 2023. godine. Ono što se mora istaći je da su, ipak, ljevičari, studenti, intelektualci stali na stranu ljudskih prava i protiv medijske blokade vodi se jedan rat na društvenim mrežama kao i javnim tribinama“, kaže Mehanović.

Njegov dokumentarni film Hijabi bio je prikazan u Westminsterskoj palači, odnosno Britanskom parlamentu te su političari i novinari imali direktan uvid u problem islamofobije.

„Ministrica pravde iz laburističke političke partije je obećala donijeti zakon o govoru mržnje i islamofobiji nakon pobjede na izborima. To znači da film, ipak, može da pokrene debatu i samim tim kao angažovana umjetnost promijeni društvo na bolje. E sad, neko me pitao ‘šta sa ženama u Iranu koje su kažnjene što ne nose hidžab’. Odgovorio sam da bih pravio film o tome da živim u Iranu te da bih se bavio pravima LGBTQI+ da živim na Balkanu“, kaže sagovornik.

Smatra da je svjetska filmska industrija danas vođena aveti koji se zove Netflix.

„Ta kompanija je zadužena do besvijesti tako da ne može propasti. Sve je sad podložno Netflixu, pa i dužina filmova. Do kada, niko ne zna. Naravno, od silnog kvantiteta tu se nađe i poneki film za pogledati. Kažu da će Netflix pasti kada se posljednji čovjek pretplati.“

Udaljili se od stvarnosti

Kada je riječ o Balkanu, govori da filmska industrija nije razvijena što je, kako kaže, oslobađajuće, ali i kazna.

„Svi žele novac, ali i umjetničku slobodu. Radio sam na nekim velikim filmovima kao Mad Max 4, World War Z… To je bila veoma dobra škola, ali to su filmovi od 250 miliona dolara. Nažalost, kao i fudbal, Balkan mora da se pokuša udružiti da bi se ostvario kvalitet i prestigla konkurencija (Budimpešta, Prag)“, kaže Mehanović.

Izražava divljenje prema kolegama koji rade na Balkanu uprkos svim problemima.

„Letargija se pojavljuje zbog nedostatka finansija, a oni koji dobiju novce za film vrlo često idu političkom linijom. Biti glasan nije problem, ali to će vrlo često biti kažnjeno time što se neće dobiti sredstva za film. Dobro bi bilo vršiti pritisak na političke strukture da se pojavi zakon koji bi omogućio poreznu olakšicu preduzećima ili licima koja ulažu u film (privatne investicije)“, kaže sagovornik.

Dodatno govori da su se etnonacionalističke politike posljednjih 30 i kusur godina pokazale veoma pogubnim za sve.

„Mislim da smo se udaljili od stvarnosti podjelama te da idemo sve dublje u crnu rupu (govorim o plemenima Južnih Slavena). Nažalost, mi smo samo mala plemena, treba se ujediniti u onome što zaista svi prijeko trebaju, a to je kultura življenja.“

Na kraju razgovora otkrio je i na šta je najviše ponosan u dosadašnjem radu te kakvi su njegovi planovi za naredni period.

„Znam da sam počeo kao sin rudara iz Tuzle, bez ‘štela’ te nisam bio primljen na studije u Beogradu i Sarajevu 1991. godine, ali to me nije zaustavilo. Radio sam i u ratu te kasnije počeo s ulice kao ilegalni imigrant u Ujedinjenom Kraljevstvu. Samim tim što još radim je veliki uspjeh.

Nagrade Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost (BAFTA) i Međunarodnog festivala dokumentarnog filma (IDFA) su svakako podsticaj da se nastavi s radom.

Trenutno radim na igranom filmu Bik. To je jedna veoma zanimljiva priča u čijem je centru bosanskohercegovačka korida. To je jedna veoma uspješna saradnja s velikim filmskim umjetnikom Ognjenom Sviličićem, a projekt je ove godine na Sarajevo Film Festivalu u potrazi za regionalnim partnerima“, zaključuje Mehanović.