Zapadna Sahara – zaboravljeni političko-geografski problem

Kada se završio Drugi svjetski rat, formirala se politička struktura i podjela svijeta sa novim granicama koje su bile posljedica potpisivanja mirovnih sporazuma. Ta činjenica nije važila za većinu država Afrike, koje su tek nakon toga počinjale svoju borbu za slobodu od kolonijalnih sila. Tek 15 do 20 godina nakon 1945. države stiču neovisnost od Francuske, Velike Britanije i Portugala. Zanimljivo da Španjolska, velika kolonijalna sila koja je kontrolirala više od pola Latinske Amerike, nije imala mnogo kolonija u Africi. Danas kontrolira Seutu i Melilu, dvije oblasti sa afričke strane Gibraltara, a pod svojom kolonijalnom rukom je držala Ekvatorijalnu Gvineju i Zapadnu Saharu.

Saharska Arapska Demokratska Republika (Zapadna Sahara) je država koja se nalazi na zapadnom rubu pustinje Sahare sa izlazom na Atlantik. Država je veličine 266.000 km2 te se površinom može komparirati sa Velikom Britanijom. Klimatski uvjeti su stvorili izrazito slabu naseljenost. Pustinjski pejzaž i nemogućnost bavljenja poljoprivredom je uvjetovao da je ova država dom za samo 267.000 ljudi. Sa gustinom naseljenosti od jedva jednog stanovnika po kvadratnom kilometru ona je najslabije naseljena država svijeta.

U periodu generala Francisca Franca i njegove vladavine, u Zapadnoj Sahari je formiran pokret Polisario, koji je težio oslobođenju od Španjolske. Godine 1958. su spojeni distrikti Saguia el Hamra i Rio de Oro te je proglašena prekomorska „Španjolska Sahara”. (I danas neke države imaju svoje prekomorske teritorije, pa tako Francuska graniči sa Brazilom preko Francuske Gvajane, a ta teritorija u Južnoj Americi je dio Europske unije.)

‘Zeleni marš’ iz Maroka

Nakon smrti generala Franca, u periodu opće želje za slobodom u samom Madridu, Španjolska je napustila ovaj prostor 1975. godine.

Oslobodilački pokret Polisario je iskoristio tu činjenicu te je 27. februara 1976. godine proglasio neovisnost i formirao današnju Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. U tom trenutku se činilo kako odlaskom kolonijalnog osvajača Španjolske nestaju svi politički problemi. Kako je to bilo i u većem dijelu Afrike u posljednjih šest desetljeća, tek tada su problemi nasta(ja)li .

Već 1975. godine, kada se vidjelo da će se Španjolska povući, iz Maroka je krenuo „zeleni marš”. Tada je više od 300.000 Marokanaca ušlo u Zapadnu Saharu i ozbiljno promijenilo demografske odlike tog prostora. Španjolska, iako se službeno povukla, odlučila je u dogovoru s Marokom i Mauritanijom da im „ustupi” taj prostor. Godine 1976, samo nekoliko dana nakon proglašenja neovisnosti, Maroko vojno ulazi u Zapadnu Saharu i anektira dvije trećine njenog teritorija. Politički „okvir” za ovo djelovanje Maroko pronalazi u Madridskom sporazumu te uopće ne priznaje proglašenje neovisnosti niti doživljava pokret Polisario kao političke predstavnike naroda Sahrawi.

U vojnom djelovanju vojske Kraljevine Maroka ubijeno je više od 25.000 ljudi u Zapadnoj Sahari. To je bilo deset posto ukupnog stanovništva te države koja je samo nekoliko dana prije toga proglasila neovisnost. Katastrofalna činjenica je da su u ovom sukobu korištene napalm i fosforne bombe koje su napravile katastrofu narodu u Zapadnoj Sahari.

Mauritanija se odlučila povući sa svog dijela teritorija 1979. godine i prepustiti svoj dio Maroku. Od tog perioda, koji traje gotovo pola stoljeća, nema značajnih promjena. Nakon samog proglašenja države, nju su politički priznale 84 članice Ujedinjenih naroda. Sekundarno su brojne države povukle svoje priznanje te danas tu državu priznaje 46 članica UN-a.

Značajne promjene demografske strukture

Konačni status ovog prostora je politički nejasan i stalno se odgađa potencijalno rješenje. Praktično, ova država postoji samo u izbjeglištvu jer je njena vlast smještena izvan teritorija države koju je anektirao Maroko. I danas je osnovni politički predstavnik politički pokret Polisario koji se, umjesto Francove Španjolske, usmjerio na borbu protiv Maroka.

Mirovni sporazum između Maroka i Polisarija je potpisan 1992. godine, ali i danas ogroman broj ljudi živi u izbjegličkim kampovima u susjednom Alžiru. U ovoj državi etnički uglavnom žive Arapi i Berberi koji se bave nomadskim stočarenjem. Jezik koji se koristi je marokanski arapski, a stanovnici su islamske vjeroispovijesti. S obzirom na to da veliki broj autohtonih stanovnika Zapadne Sahare živi u Alžiru, njihova „mjesta” su popunili doseljenici iz Maroka.

Marokanske vlasti daju brojne povlastice za one koji se odluče odseliti u Zapadnu Saharu. Ova činjenica značajno mijenja demografsku strukturu koja bi se mogla odraziti na rezultate eventualnog referenduma o neovisnosti. Ranije vlasti u Rabatu nisu dozvoljavale da se stanovnici Zapadne Sahare demokratski izjasne o svojoj budućnosti. Službeni Rabat, prema svemu sudeći, čeka da se demografija ovog prostora „okrene” u njihovu korist te stalno stimulira Marokance da odlaze u pustinjske pejzaže Zapadne Sahare.

U reljefu ove države dominiraju monotone kamene pustinje, a klima je onemogućila razvoj vegetacije koja se nalazi samo oko oaza. Glavni grad je El Ajun, ali je on pod upravom Maroka. Zbog toga postoji privremeni glavni grad Bir Lehlu uz samu granicu sa susjednom Mauritanijom. Ovo je jedan od rijetkih prostora u samoj državi, koji kontrolira Polisario, a te oblasti vlada u Maroku smatra tampon-područjem.

Zapadna Sahara nije članica UN-a, ali je članica Afričke unije. To je bio razlog da iz te organizacije istupi Maroko. Iako u Zapadnoj Sahari uglavnom žive Arapi, ta država nije članica ni Arapske lige. Članice ove organizacije priznaju Zapadnu Saharu kao marokanski teritorij. Sve ove činjenice pokazuju da je vanjsko djelovanje političkih predstavnika i pokreta Polisario svedeno na minimum. Sjedište Vlade je zbog svega navedenog u kampu Rabouni kod grada Tindoufa u susjednom Alžiru, 50-ak kilometara od granice. Inače, Zapadna Sahara je predsjednička republika po svom ustavnom uređenju.

Podrška iz većine Afrike

Većina država Afrike, a ističu se Alžir i Republika Južna Afrika, daje otvorenu podršku neovisnosti Zapadne Sahare. To je razlog napetosti Maroka i Alžira zbog čega je često granica ovih država zatvorena. Maroko je 2007. godine nudio Zapadnoj Sahari autonomiju pod njihovim suverenitetom. Status quo koji dominira od početka ‘90-ih je ušao u fazu potencijalnog rješenja. Zanimljivo je da je Alžir prekinuo opskrbu plinom preko teritorija Maroka prije 18 mjeseci, a takva odluka je još više dobila na značaju zbog svih dešavanja na istoku Europe. Plin iz Alžira dolazi i do domaćinstava u Madridu i Lisabonu te bi ovakve aktivnosti mogle potaknuti „velike” na rješavanje problema u Zapadnoj Sahari.

Ne treba zanemariti ni rudna bogatstva jer je ovaj prostor veoma bogat fosfatima, a ribarenje u teritorijalnim vodama kontrolira Maroko. Kao u ostatku Sahare i ovdje se mogu pronaći solidne zalihe fosilnih goriva kojima obiluju države na sjeveru Afrike. Novija prošlost nas uči da tamo gdje su plin i nafta postoji i potencijal sukoba.

Južna Afrika, koja se politički značajno aktivirala u BRICS-u i Afričkoj uniji, svojom podrškom pokazuje želju za potpunom neovisnošću Zapadne Sahare. Trumpova administracija je priznala suverenitet Maroka, a Španjolska je krajem 2022. odobrila njegov plan autonomije. Sve ovo čini Zapadnu Saharu jednom od kriznih točaka ekonomskih i političkih interesa svjetskih sila. Jasno je da ovaj zamrznuti sukob treba privesti kraju, ali bi bilo idealno da se takva aktivnost desi samo za „zelenim stolom”.