Traumatični porod u Gazi: ‘Moja djevojčica je rođena na ulici’

Alaa al-Nimer se svako jutro budi da okupa šestomjesečnu kćerku Nimah. Nema tekuće vode – i to već mjesecima – a vodu koju štedljivo koristi prikupila je na distribucijskim tačkama blizu kuće njenog rođaka u naselju Sheikh Radwan na sjeveru Grada Gaze. Uprkos poteškoćama s kojima se sada suočavaju Alaa i njena porodica, ona je riješila da svakodnevno kupa svoju zelenooku kćerku.

Ova 34-godišnja majka troje djece kaže da joj je kćerkin osmijeh „melem za dušu“ u „mračnim“ vremenima.

Njeno rođenje, međutim, bilo je izuzetno traumatično, u većoj mjeri nego što je Alaa mogla i zamisliti.

„Moja djevojčica je rođena na ulici“, objašnjava stidljivo.

Taj dan opisuje kao najteži u životu.

Raseljeni više od 11 puta

Alaa i porodica – muž Abdullah (36) i sinovi, sedmogodišnji Mohanned i petogodišnji Yamen – u pokretu su od početka izraelskog rata u Gazi u oktobru.

Nakon napada na jug Izraela 7. oktobra koje je predvodio Hamas i u kojim je ubijeno 1139 osoba, Izrael je pokrenuo rat u Gazi u kojem je ubijeno više od 39.000 ljudi.

Kada se u oktobru njihov dom u naselju Zeitoun u Gazi našao na meti, ova porodica se prvo preselila u rođakovu kuću, a potom u kuće svojih komšija.

„[Selili smo se] više od 11 puta“, priča Alaa dok joj se u glasu osjeća umor.

Njena porodica odlučila je ostati na sjeveru Gaze iako su izraelske snage dale upute stanovništvu da se preseli na jug.

„To je stvar principa“, objašnjava Alaa. „Shvatili smo da ne postoji sigurno mjesto.“

Jednom prilikom, izraelski tenkovi su okružili zgradu u kojoj su oni boravili i otvorili su vatru. Alaa, njeni sinovi i još 25 drugih osoba koje su bile unutra pobjegli su kroz otvor nastao usljed udara granate koja je pogodila zgradu u ovom ratu. Alaa ovaj bijeg opisuje kao „čudesan“.

Međutim, to se dogodilo usred zime kada je Alaa bila u devetom mjesecu trudnoće. Pješačila je prema istoku satima po hladnoći, pokušavajući s djecom izbjeći tenkove. Muž joj je u to vrijeme bio na drugoj lokaciji s majkom koja se otežano kreće. Alaa, njeni sinovi i ljudi iz zgrade zaobilaznicama su došli do Starog grada, gdje su se sklonili u jednoj radnji blizu džamije dok nije bilo sigurno vratiti se.

‘Molim vas, ima li koga?’

Alaa se očajnički nadala da će rat završiti prije njenog termina. „Nisam mogla ni zamisliti da ću se porađati u ratu“, priča ona.

Bila je u kući muževe sestre kada su počeli prvi trudovi. „Pokušala sam lagati samu sebe“, ispričala je, vjerujući da se ne porađa. Međutim, bolovi su postali jači.

Jedne hladne januarske noći poslije 22:00 Alaa je začula izraelske bombe koje su pogađale obližnje mete.

Pozvala je majku i sestru koje su boravile u obližnjoj kući, dok je muž otišao tražiti automobil da je odveze u bolnicu. Alaa je čekala na ulici. Porod je brzo napredovao, ali bilo je kasno i vladala je nestašica goriva, pa Abdullah nije mogao pronaći auto, a komunikacijske linije su bile isuviše slabe da bi pozvali hitnu pomoć.

Alaa je stajala na trotoaru, glasno pozivajući upomoć. Sjeća se da se molila i mislila: „Molim Te, Bože, samo ne sada. Želim biti u bolnici.“ Strahovala je za bebin život.

Kada se muž vratio, ona je već rađala. Stigle su i majka i sestra, pritrčavši joj u šoku. Abdullah je primio kćerkinu glavu u ruke i vikao da mu donesu makaze kako bi prerezao pupčanu vrpcu, koje je njen rođak koji je došao s Alaainim bratom donio iz seta za prvu pomoć.

Očajan da nađe medicinsku njegu za suprugu i novorođenu kćerku, Abdullah je na kraju uspio naći auto da je odveze do porodilišta udaljenog 5,5 km. Alaa je ušla u auto s bebom i majkom dok su njeni muž i brat trčali ispred njih.

Međutim, auto se zaustavio nakon nekoliko metara. Ponestalo je goriva.

„Ulica u kojoj sam se nalazila bila je u potpunom mraku. Nikoga nije bilo na vidiku“, prisjeća se Alaa.

„Rođak je nosio djevojčicu. Zamotao ju je u kaput da je zaštiti od hladnoće i hodao je žustro ispred nas, strahujući za njen život. Vodio nas je svijetleći svjetiljkom na telefonu i usmjeravajući nas.

Alaa je krvarila. Majka i sestra su hodale pored nje, plačući.

„Moja majka je hodala sredinom ulice vičući: Molim vas, ima li koga? Ima li iko automobil da nas odveze? Molim vas, imamo novorođenče i tek porođenu majku.“

„Međutim, odgovora nije bilo.“

Pješačili su nekih sat vremena prije nego što su naišli na minibus koji ih je prevezao preostali kratki dio puta do bolnice.

„Ušli smo u autobus, plačući od sreće i straha“, priča Alaa.

Na vratima bolnice čekala ih je liječnica, upoznata s Alaainim stanjem koje su joj detaljno objasnili Alaain muž i brat koji su stigli prije njih.

„Liječnica me primila u naručje i odvela me na Odjel ginekologije“, prisjeća se Alaa.

Zdrava beba i kašičica halve

Kad se probudila naredno jutro i kada su joj ljekari rekli da je njena kćerka dobro, Alaa kaže da je njena „sreća bila neopisiva“.

„Vjerujem da je Bog bio sa mnom“, prisjeća se Alaa.

Radosna jer je saznala da joj je kćerka preživjela traumatično rođenje, Alaa se prisjetila trenutka kada joj je rodica dala čašu svježe cijeđenog soka od narandže koju je ubrala i čuvala.

„Bio je to prvi i posljednji put da sam pila svježe cijeđeni sok za vrijeme rata“, priča ona.

A prisjetila se i malog pakovanja halve koje joj je muž stavio u torbu za bolnicu.

„Svaki dan prije poroda provjeravala sam torbu da vidim je li još tu“, prisjetila se Alaa.

Taj dan je duboko udahnula prije nego što je uživala u prvom zalogaju.

„Zaboravila sam kakav joj je okus“, priča ona.

Od tada je prošlo šest mjeseci i Nimah je zdrava. Alaa je doji iako ni sama ne jede dovoljno, jer nema dostupne formule kao ni druge hrane za djecu.

Nimah je počela smijati se i gukati, i svi je u kući u Sheikh Radwanu mnogo vole. No, njena majka je tužna što je ona rođena i odrasta u tako teškim okolnostima.

Alaaina porodica je osjetila ovaj rat u punoj njegovoj snazi. Njena djeca moraju preživljavati na četvrtini hljeba dnevno, dok porodica oplakuje njenog 26-godišnjeg brata koji se, također, zvao Alaa, a čije su tijelo pronašli u blizini njihove bombardovane kuće krajem decembra.

„Moje dijete je rođeno iz srca smrti“, kaže Alaa. „Ali od tog dana, u mom srcu živi nada.“