Koliko je duboka podjela između izraelske vojske i vlade?

U Gazi, izraelska vojska nastavlja ofanzivu, a u Sjedinjenim Američkim Državama premijer Benjamin Netanyahu proveo je prošlu sedmicu tražeći veću podršku za izraelski napad na palestinsku enklavu.

Ipak, ta naizgled zajednička svrha ne odražava stvarnost: rastuću podjelu između generala i vlade. Analitičari kažu da to znači da je početno izraelsko jedinstvo kada je u pitanju rat u Gazi – stvar prošlosti.

Razlike povremeno izlaze na vidjelo. Nedavno su bile izražene u procesu regrutacije izraelskih ultraortodoksnih učenika ješive. Generali i mnogi sekularni Izraelci žele da oni budu regrutovani kao i drugi Jevreji, ali ultraortodoksne stranke koje se protive regrutaciji vitalni su dio Netanyahuovog kabineta.

Međutim, možda veće posljedice za Gazu su razlike oko vođenja rata i načina njegovog okončanja.

U junu je glasnogovornik izraelske vojske Daniel Hagari rekao: “Ko god misli da možemo eliminisati Hamas griješi”. Problem je u tome što je jedan od tih ljudi i sam Netanyahu, koji je jasno postavio uništenje Hamasa kao jedan od uslova za okončanje rata u kojem je dosad ubijeno skoro 40.000 Palestinaca. Ta kritika dio je šireg neslaganja među nekim vodećim Izraelcima. Čak je i Netanyahuov ministar odbrane Yoav Gallant doveo u pitanje postoje li planovi za okončanje rata, koji je počeo u oktobru.

I Netanyahu kritikuje vojsku, oštro napadajući planove koje je vojska objavila, takođe u junu, za svakodnevne “taktičke pauze u borbama” kako bi se olakšala isporuka pomoći. Izraelski zvaničnik je tada rekao da je Netanyahu jasno stavio do znanja vojsci da je to “neprihvatljivo”.

Razlike između vojske i izraelskog desnog političkog establišmenta teško da su novost, a posebno su prisutne u ovom trenutku zbog prisustva krajnje desnice u vladi.

U posljednjih 20-ak godina, pokreti krajnje desnih doseljenika su se pomakli s ruba izraelske politike na čelo izraelskog političkog i institucionalnog života. Bivše pristalice jevrejskih pokreta koji su bili zabranjeni kao “terorističke” grupe sada sjede na visokim ministarskim pozicijama, bez ikakvih pokušaja da se odreknu svoje prijašnje pripadnosti.

Osim energične i često agresivne baze, predstavnici krajnje desnice dominiraju mnogim izraelskim institucijama, uključujući policiju i obrazovni sistem, a njihov utjecaj na izraelsku tradicionalno sekularnu vojsku postaje sve očitiji.

Uspon krajnje desnice

Neprekidnim prijetnjama da će otići i srušiti izraelsku izborno ranjivu vladajuću koaliciju, ultranacionalistički ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir i ministar finansija Bezalel Smotrich stavili su učinkovit veto na nacionalnu politiku.

To uključuje bilo kakav potencijalni sporazum o prekidu vatre u Gazi – a Netanyahu je odlučio ignorisati sve one na Zapadu koji ga pozivaju da okonča ono što je nepopularan rat na međunarodnom nivou, umjesto da se više boji gnjeva krajnje desnice. Netanyahu ima lične pravne probleme, a gubitak zaštite koju mu trenutna pozicija pruža mogao bi biti skup.

Kritički pogled krajnje desnice na vojsku nije nov. On proizilazi iz uloge vojske u izbacivanju ilegalnih izraelskih naselja u Gazi 2005. godine, potezu kojem su se nasilno odupirali doseljenici enklave, i njihovog kontinuiranog – iako ponekad fraktivnog – odnosa na okupiranoj Zapadnoj obali, kojom vojska službeno upravlja od 1967.

„Znam da izgleda čudno“, kaže Eyal Lurie-Pardes sa Instituta za Bliski istok, “ali pokret doseljenika je više puta optuživao vojsku za antijevrejsku pristrasnost na Zapadnoj obali”. Neke od tih sumnji prevazilaze razlike oko ratne politike.

“S naglaskom na uravnoteženim polovima i pravima LGBTQ zajednice, vojska je često kritikovana od strane doseljenika i ultraortodoksnih zbog onoga što vide kao njenu progresivnu kulturu”, smatra Lurie-Pardes.

Rijetke kritike

Prema nezavisnom izraelskom analitičaru, Nimrodu Flaschenbergu, religioznom cionističkom i krajnje desničarskom “maršu kroz institucije” potaknutog povlačenjem iz Gaze 2005. godine, došlo je do postepene infiltracije u mnoge institucije u zemlji, od medija, do obrazovanja i pravosuđa, ali sporo-pokretna hijerarhija vojske je toku.

Međutim, njihov utjecaj u vojsci raste. U nedavnom izvještaju koji je objavio The Guardian, britanski list sugerisao je da 40-ak posto diplomaca vojnih škola za pješadijske oficire dolazi iz tvrdolinijaških vjerskih cionističkih zajednica koje su više usklađene sa svjetonazorom Ben-Gvira i Smotricha nego što to čine ultra-ortodoksni haredimi, koji izbjegavaju vojnu službu ili viši komandanti sekularne stare garde izraelske vojske.

“Ovaj utjecaj možete vidjeti i u Gazi i na Zapadnoj obali”, kaže Flaschenberg, misleći na ta područja – posebno na Zapadnu obalu, koju izraelski doseljenici smatraju svojom zemljom po božanskom pravu.

“Imate te oficire nižeg i srednjeg ranga koji ponavljaju ove gotovo genocidne vjerske pjesme, dok ili okreću leđa, ili vrše užasne povrede ljudskih prava. Sve to vrijeme njihovi generali osuđuju takve postupke, a ne čine ništa da ih spriječe.”

Jedna takva značajna osuda stigla je ranije u julu od odlazećeg izraelskog generala Yehude Foxa, koji je služio u izraelskoj vojsci od 1987. On je javno osudio nasilje doseljenika, koje je odnijelo na desetine života Palestinaca na Zapadnoj obali tokom rata, nazivajući to “nacionalističkim zločinom”.

Ipak, kritike izraelskih oružanih akcija na Zapadnoj obali i dalje su rijetke, a sama vojska izvodi gotovo svakodnevne napade na palestinske gradove, mjesta i sela, pa ih čak i napada iz zraka od oktobra. Redovno zlostavljanje Palestinaca pod okupacijom takođe rijetko, ako ikad, kritikuje više rukovodstvo vojske.

Što se tiče rata u Gazi, i vojska i vlada su u potpunosti podržavale široko rasprostranjeno uništavanje Gaze i prihvataju ubijanje hiljada Palestinaca, uz razlike uglavnom oko taktike i budućih planova.

U ratu sa vojskom

Početkom jula, Gallant je rekao da je oružanim snagama potrebno 10.000 dodatnih vojnika odmah ako želi da održi operacije.

Početkom juna, medijski izvještaji ukazivali su na nedostatke u opremi, municiji i trupama, sa sve više rezervista koji ne dolaze na dužnost, i uz izvještaje o tenkovima koji su ulazili u Gazu samo djelimično opremljeni, dok pokvarena oprema ostaje neopremljena.

Izvještaji su takođe ukazivali da je vojska spremna postići primirje s Hamasom ako taj sporazum dovede do povratka preostalih talaca unutar Gaze.

“Ljudi su nezadovoljni, ali nismo ni blizu dostizanja kritične mase”, objašnjava Mairav ​​Zonszein iz Međunarodne krizne grupe. “Međutim, ovo je najbliže što se mogu sjetiti. Ne mogu se sjetiti nijednog drugog trenutka kada je kritika [i vojske i vlade] bila izvedena u ovom obimu.”

Ipak, širom izraelskog društva, znaci ratnog umora rastu. Izraelsko udruženje Novi profil, koje podržava Izraelce koji žele izbjeći vojnu službu, izvještava o sve većem broju upita regruta i rezervista koji žele izbjeći služenje u izraelskoj vojsci.

“Povećan je broj upita od 7. oktobra”, rekao je glasnogovornik grupe za Al Jazeeru, misleći na početak sukoba.

S nedostatkom osoblja, nedovoljno opreme i bez jasne pobjede na vidiku nakon gotovo 10 mjeseci rata, izraelska vojska se ipak nalazi u borbi na više frontova.

U Gazi zadržava monopol sile. U Libanu prijeti i maltretira. Ipak, kod kuće se našla okružena: s krajnjom desnicom koja je preuzela njene redove i političarima kojima je obećala služiti, a koji su optuženi da su prioritet dali vlastitim ciljevima nad ciljevima vojske kojom zapovijedaju.