‘Plemeniti Mostar’: Knjiga o jednoj od najhumanijih akcija u historiji grada

U Mostaru je, pod pokroviteljstvom Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” – Gradsko društvo Mostar, objavljena knjiga pod naslovom Plemeniti Mostar autora Ahmeta Kurta. Nakon ranijeg, vrlo zapaženog istraživačkog rada autora koji je 2021. godine javnosti predstavio knjigu Mahala Carina u Mostaru, građane Mostara upoznao je i sa jednom do sad gotovo nepoznatom epizodom iz prošlosti grada na Neretvi.

Naime, riječ je o akciji spašavanja i zbrinjavanja djece muhadžira iz istočne Bosne 1943. godine, koja su u četničkim krvavim pohodima izgubili cijele porodice. Tako je, nakon više od 80 godina, iz zaborava izronilo vrijedno svjedočanstvo o akciji koja se, s punim pravom, smatra jednom od najplemenitijih u historiji Mostara. Dokumentarna saznanja o tom događaju autor je, kako kaže, nalazio najprije usputno, da bi uviđajući veći broj spisa koji govore o akciji spašavanja ratom unesrećene djece pristupio sistematičnom istraživanju iste.

“Istražujući neke druge teme u arhivima susretao sam se sa dokumentima i izvorima u kojima se govori o zbrinjavanju djece izbjeglica iz istočne Bosne u bošnjačke porodice u gradove u dolini rijeke Neretve: Konjic, Ostrožac, Jablanica, Mostar, Čapljina i njima pripadajuća sela. Na temelju obimne građe o toj problematici zaključio sam da se radi o jednoj velikoj i vrlo dobro organiziranoj humanitarnoj akciji, o kojoj u socijalističkoj literaturi i historiografiji nije napisana niti jedna riječ. Istraživanje sam započeo prije pet godina i danas, nakon dugo vremena, imamo knjigu pred nama koja govori o ovom izuzetno važnom događaju”, naglašava Kurt.

‘Nezainteresirane i trome’ institucije

S obzirom da sadržaj knjige čine dokumenti o više od šest stotina i deset malih muhadžira, Kurt ovo djelo naziva i knjiga-dokument. U njoj su, prema riječima autora, publikovani podaci o njihovim roditeljima i zanimanju koje su obnašali, braći i sestrama, mjestu boravka i godištima. U tom smislu, ona predstavlja svojevrstan doprinos genealoškim istraživanjima bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne. Do dokumentacije došao je konsultirajući sve institucije koje su mogle da u sebi čuvaju ovu vrstu građe.

“Istraživao sam u svim relevantnim institucijama Bosne i Hercegovine. Najvažnije dokumente, od kojih i 535 formulara o primopredaji djece u porodice mostarskih Bošnjaka, pronašao sam u arhivi centralne uprave Dobrotvornog društva Merhamet koja se čuva u Historijskom arhivu Sarajeva. Pored arhivskog rada vršio sam i terenska istraživanja, pri čemu sam zabilježio unikatna sjećanja do prije godinu još uvijek živućih muhadžira koji su poslije Drugog svjetskog rata ostali u Mostaru i tu zasnovali svoje porodice. Cijelo istraživanje vršio sam posve sam. Znajući kako su institucije nezainteresirane i trome u svome djelovanju finansirao sam ga od vlastitih sredstava. Samo na taj način čovjek može da ostane nezavisan u svom radu.

Drugi vid istraživanja bilo je putem internet medija i društvenih mreža, na kojima sam pisao objave u cilju uspostavljanja kontakata sa nekima od srodnika porodica koje su udomile i odgajale siročiće iz istočne Bosne. Na kraju, kada sam već završio rukopis knjige, vrijednost istraživanja prepoznao je mostarski Preporod, koji je finansirao štampanje knjige ˝Plemeniti Mostar˝. Naravno, za sebe nisam tražio nikakav prihod od prodaje, jer meni kao autoru širenje istine o ovom humanom aktu hercegovačkih Bošnjaka ostaje jedinom satisfakcijom. Posebnu zahvalnost dugujem recententima knjige, historičarima dr. Seniji Milišić i prof. dr. Faruku Taslidži, koji su svojim sugestijama knjigu učinili potpunijom”, ističe Kurt.

Akcija zbrinjavanja muhadžira zbivala se u vrtlogu Drugog svjetskog rata, u jeku sve učestalijih i brutalnijih napada na sela u istočnoj Bosni u kojima je većinski živjelo muslimansko stanovništvo. Četnički zločini počinjeni u tim krajevima, koje je i socijalistička literatura ocijenila genocidom, rezultirali su masovnim ubistvima i nerijetko istrebljenjem cijelih bošnjačkih porodica. Autorov je cilj bio osvijetliti kontekst tih zbivanja, kako bi se spoznao stvarni značaj ove akcije.

Ustanak u istočnoj Hercegovini

“Ustanak u istočnoj Hercegovini počeo je 3. juna 1941. godine napadom na selo Drežanj u kotaru Nevesinje. Za vrijeme trajanja ustanka, od 3. do 22. juna, ustaške snage pojačale su teror činjen nad srpskim civilima i njegova brutalnost dolijevala je ulje na vatru srpskom ustanku koji se svom žustrinom sručio na Bošnjake sa težnjom za njihovim istrebljenjem u tim krajevima. Ustaničke su se snage sastojale od manje grupe komunista, dok su većinu činili Srbi monarhisti, kasnije četnici. Uprkos izvjesnoj saradnji, ipak, u ključnoj je fazi ustanka došlo do ideološkog razilaženja ovih strana, nakon čega su komunisti stupili u obračun sa četničkim kontrarevolucionarnim snagama”, naglašava Kurt.

Prema mišljenju autora važnu ulogu u zbivanjima imala je i italijanska vojska, koja je imala veoma veliki uticaj u značajnijem dijelu Hercegovine i jugoistočne Bosne.

“Italijanska okupaciona vojska je tokom druge polovine zaposjela najveći dio Hercegovine i neka područja u jugoistočnoj Bosni. Poslije 22. juna 1941. godine, kada je započeo napad Njemačke na Sovjetski savez, intenzivirani su napadi četničkih jedinica na bošnjačka sela. Četničkim akcijama u prilog je išlo i ponašanje italijanske vojske, koja je tolerirala zločine nad muslimanskim življem. Rijeke izbjeglica iz istočne Hercegovine prema Mostaru, Dubrovniku i Sarajevu počele su da teku od juna 1941. i nisu prestajale sve do kraja rata 1945. godine”, naglašava autor knjige.

U zločinima koje su činili četnici stradao je veliki broj Bošnjaka. Iza njih su, kako je autor detaljno obrazložio u jednom od poglavlja knjige, ostale hiljade djece bez roditelja i bilo kakve pomoći. U tom surovom periodu, progonu sa izraženom genocidnom namjerom, osobito teško stanje vladalo je u sedam istočnobosanskih kotareva pod vlašću NDH.

‘Teror i zločini u izloženim selima’

“Najvećem teroru i zločinima bila su izložena sela u kotarevima Foča, Čajniče, Rogatica, Goražde, Višegrad, Vlasenica i Srebrenica. U Mostaru su primljena djeca iz tadašnjeg dijela župe Vrhbosna. Na tom području, koje se nalazi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, četničke su jedinice, prema nekim podacima, u četiri pogroma ubile najmanje 42.000 Bošnjaka. Najveći broj te djece, od kojih su polovina bila siročad, najprije je bila smještena u posebno podignutom logoru za izbjeglice na Alipašinom mostu u Sarajevu. Zbog pojave raznih bolesti, neadekvatne ishrane i nedostatka odjeće, jedan dio djece je pomno organiziranom akcijom Merhameta trajno zbrinut u bošnjačke porodice gradovima u dolini Neretve. Najviše njih, čak 610 mališana, smješteno je u Mostaru. Većina djece smještene u Mostaru bila su iz Rogatice i Višegrada. Samo iz sela Osovo u Mostaru je zbrinuto 26, iz Mioče 20, te Šetića 16. Starost djece je bila od četiri do 13 godina”, ukazuje Kurt na prilike pod kojima se akcija odvijala.

Cijela organizacija ove humanitarne akcije zahtijevala je višemjesečne pripreme i uključivanje šire zajednice. Institucije koje su u predratnom periodu imale veliki uticaj u bošnjačkom narodu i sada su preuzele najveću odgovornost u organiziranju i provođenju akcije zbrinjavanja djece. Bile su to, prema riječima autora, Ulema medžlis i Merhamet.

“Ulema medžlis i Merhamet neumorno su radili kako bi se neuhranjena i slabo obučena djeca, prije dolaska surove bosanske zime, iz prenapučenog Sarajeva prevezla i zbrinula u Hercegovini gdje je u jesen 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, odlaska četnika i dolaska njemačkih jedinica u Mostar, situacija postala povoljnija za sve izbjeglice. Radni odbor Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet u Mostaru sa Kotarskim vakufskim povjerenstvom i mjesnim odborom Narodne uzdanice preuzeo je dodatnu brigu o prihvatu izbjeglica koje su u Mostar trebale doći vozom. Na temelju dokumenata iz tog perioda moguće je svjedočiti o visokoj stručnosti aktivista Merhameta u planiranju ovog velikog humanog poduhvata, kojeg se ni danas ne bi postidjele i najpoznatije svjetske humanitarne organizacije”, tvrdi Kurt.

Istraživanje je pokazalo da je najveći broj bošnjačkih porodica u Mostaru izvršio prihvat djece u svoje domove. To je, smatra Kurt, odraz visoke svijesti građana Mostara o materijalnoj i svakoj drugoj brizi o izbjeglicama.

Merhametov voz spasa

“U Mostaru je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo oko 1.520 bošnjačkih porodice. Od tog broja skoro polovina je primila djecu iz Merhametovog voza spasa koji je u Mostar stigao 31. oktobra 1943. godine. Danas u Mostaru živi pet puta više stanovnika, pa bi prema današnjoj veličini grada taj broj danas iznosio više od 3.000 porodica koje su primile siričad u svoje domove”.

Interesantno je, uzevši u obzir sve navedene podatke, a koje šira javnost može da pronađe među koricama autorove knjige, primjetiti da je odziv mostarskih porodica bio izuzetno veliki. Tome je doprinijelo više faktora, a neki su, prema mišljenju autora, imali ključnu ulogu za uspješnost akcije i zbrinjavanje ratne siročadi.

“Predstavnici dobrotvornih društava bili su iznenađeni spremnošću naroda u Mostaru da se djeca zbrinu u njihovim porodicama, dok se ponovo ne steknu uslovi za njihov povratak na ognjišta. Taj i takav čin dobročinstva i plemenitosti rijetko je zabilježen u povijesti grada na Neretvi. Mišljenja sam da je ovaj humani gest, odnosno merhamet osoba koje su primile djecu u svoje domove, bez sumnje svoje ishodište imao u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela”, smatra naš sagovornik.

Ono što će većinu da interesuje, svakako je sudbina djece nakon okončanja Drugog svjetskog rata i da li su se svi vratili u svoje zavičaje. Veći broj njih, otkriva Kurt, u poslijeratnim se godinama vratio na svoja ognjišta, a jedan broj ostao u Mostaru.

“Većina djece se u periodu 1948 – 1955. vratila na svoja zgarišta u istočnoj Bosni, gdje je to bilo moguće. Mnogi su cijeli život održavali kontakte sa svojim mostarskim udomiteljima. Oko stotinu djece je ostalo u porodicama svojih dobrotvora u Mostaru, gdje su odrasli i kasnije zasnovali svoje porodice”.

U knjizi su detaljno evidentirana sjećanja četvero muhadžira koji su nastavili svoj život u Mostaru. To su vrijedna svjedočanstva o jednom vremenu obilježenom neizvjesnošću, tragedijom, ali nam ostavljaju u trajno naslijeđe spoznaju o civilizacijskom značaju akcije spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu.

Dječak koji je preživio dva četnička pogroma

“Jedna takva sudibina, o kojoj sam pisao u knjizi, jeste životni put rahm. Hivze Pediše, dječaka sa svega sedam godina, koji se u kišni nedjeljni suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine obreo na mostarskoj željezničkoj stanici skupa sa svojom braćom, osmogodišnjim Hasanom i najstarijim, jedanaestogodišnjim Bajrom. Hivzo je preživio dva četnička pogroma, 1942. i 1943. godine. U Mostaru se oženio bibliotekarkom Fatimom, iz ugledne počiteljske porodice Gavrankapetanović, sa kojom je dobio dvoje djece. Hivzo je postao najpoznatiji bosanskohercegovački agronom za razvoj i uzgoj vinove loze sa bogatim naučnim radom. Tačno pedeset godina od njegovog bijega pred četničkim progoniteljima, 1993. godine u vikendici u Počitelju biva zarobljen od strane vojske HVO-a i narednih pet i pol mjeseci pakla provodi u koncentracionim logorima Heliodrom i Dretelj. Tako je njega, kao i druge muhadžire, pola stoljeća kasnije stigla identična sudbina onoj iz 1943. godine, noseći sa sobom nove opasne izazove po njihovu sigurnost, život i imovinu”, kaže Kurt.

Značaj ove tematike i rezultata istraživanja je višestruk. Gledano iz ugla historijske nauke, premda nije riječ o autoru koji je po struci historičar, s pravom možemo reći da je knjiga Plemeniti Mostar doprinijela rasvjetljavanju nekih malo poznatih pitanja iz prošlosti Hercegovine.

“Moje istraživanje bilo je isključivo motivirano željom da se na svjetlost dana iz zaborava i šutnje izbavi događaj na koji su Bošnjaci, a vjerujem i svi ljudi koji se u životu rukovode dobročinstvom, u Mostaru i cijeloj Bosni i Hercegovini. Na nama ostaje da se sjećamo ovih ljudi, čijim djelom se mogu ponositi buduće generacije. O prošlosti se mora govoriti argumentovano. Uvjeren sam, da u periodu socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog zataškavanja zločina nad Bošnjacima, i da se o tome govorilo i kritički propitkivalo, broj i razmjere stradanja Bošnjaka u agresiji 1992 – 1995. godine bio bi daleko manji”, zaključuje Kurt.