Belal Khaled: Okupacija vodi rat dok mi stvaramo život

Belal Khaled je palestinski fotoreporter i umjetnik, autor unikatnih grafita koji su ispisani posebnom metodom kaligrafije u Belgiji, Kataru, Sudanu, Somaliji, Zimbabveu, Palestini i drugim zemljama širom svijeta.

Vlastito iskustvo izbjeglištva podstaklo ga je da fotografijom i muralima bude glas izbjeglica, putuje u mnoga konfliktna područja i umjetničkim djelima na javnim mjestima stvara i širi poruke nade, ljubavi i želje za životom.

Belal je prvi fotoreporter koji se priključio globalnom kreativnom projektu “Unmute Gaza” osmišljenim da poveže profesionalne fotoreportere iz Gaze s umjetnicima širom svijeta koji kreiraju umjetnička djela bazirana na njihovim fotografijama i tako osiguravaju da istina o stradanju ugleda svjetlo dana. Izložba ovog projekta u Galeriji Manifesto u Sarajevu je bila povod za njegov dolazak u Bosnu i Hercegovinu.

Za Al Jazeeru je govorio o svojim muralima, inspiraciji i porivima za borbu umjetnošću, fotografijama, ličnim iskustvima i teškim trenucima iz posljednjeg rata u Gazi, projektu “Unmute Gaza”, borbi s ućutkivanjem palestinskog glasa na društvenim mrežama, kao i porukama koje želi da svijet čuje.

• Počevši od murala ‘Okupirano djetinjstvo’ možemo li govoriti o djeci kao glavnoj temi u Vašem umjetničkom stvaranju?

– U Palestini sam počeo da slikam po visokim zgradama, a 2015. godine smo naslikali mural „Opkoljeno djetinjstvo“ sa ciljem da stavimo fokus na djecu u Gazi koja žive pod okupacijom. Tokom proteklih 70 godina djeca tamo pate zbog nedostatka hrane, medicinske opreme, zdravstvene skrbi, ne mogu otići na liječenje jer je jako teško putovati. Slaba karika u toj zajednici su djeca, pa sam želio stavljanjem fokusa na njih kroz umjetnost poslati poziv ljudima širom svijeta da obrate pažnju na njih. Sve oči bi trebale biti uprte u ovu djecu jer zaslužuju pomoć.

S prijateljima umjetnicima, Maidom, Muhamedom i drugima koji su još uvijek u Gazi i pate, sam naslikao taj mural na zgradi koja je pogođena 2014. godine. To je ujedno i poruka otpora kroz umjetnost. Ne prestajemo pričati o Palestini, sve što je uništeno ćemo ponovo izgraditi, obojit ćemo nadu, nastavit ćemo stvarati život iz smrti jer smo kao Palestinci tako stvoreni. Volimo život, borimo se za život, kao što se borimo i za našu slobodu. Ne znam šta se desilo s ovim muralom i zgradom na kojoj se nalazi jer je okupacija protjerala ljude sa sjevera, ali vidio sam da su uništeni mnogi drugi murali koje sam naslikao u Gazi.

• Odmah po saznanju o 7. oktobru zaputili ste se u Gazu? 

– Bio je to trenutak da se pogledam u ogledalo i zapitam: „Gdje trebam biti?“ Kao fotoreporter i kao čovjek morao sam biti sa svojim narodom. Bez razmišljanja sam kupio kartu 7. oktobra i otišao da budem sa mojom porodicom jer nisam mogao gledati preko televizije kako ih ubijaju, a nije bilo ni šanse da živim u stresu sve vrijeme razmišljajući o njima i šta im se dešava. Trebao bih proživjeti isto što i oni. Nisam sebičan, a i kao palestinski fotoreporter odabrao sam da pratim zločine nad mojim narodom i da ih pokažem svijetu. Shvatio sam da će ovo biti težak rat protiv mog naroda i morao sam biti tamo.

Mislite li da nisam shvatio da mogu izgubiti život? Apsolutno sam bio svjestan te mogućnosti, ali nije bilo povratka. Otišao sam bez razmišljanja i nisam se bojao. Nažalost, palestinski novinari suočeni su s takvim prilikama, oni su meta i okupacijske snage ih ubijaju zbog njihovog poziva. Znao sam kakva je situacija i s tim sam bio pomiren.

• Većina fotografija koje ste objavili na društvenim mrežama su prizori povrijeđene djece. Koji je bio najteži momenat koji ste morali zabilježiti i podijeliti sa svijetom?

– Bilo je veoma bolno za mene kao fotografa da stojim ispred djece koja plaču povrijeđena i prekrivena krvlju dok dozivaju svoju mamu ili članove porodice, a ne uspijevaju ih pronaći. Sve moje fotografije su teški prizori jer prikazuju trenutke patnje, krikova i boli, ali bila je jedna situacija koju nisam mogao fotografisati. Osjećao sam se bespomoćno i bilo je beskorisno fotografisati masakr na trgu Yarmoukh koji se dogodio 27. oktobra. Iz aviona F16 su bombardovali trg i naselje višespratnica koje su se srušile na mnogobrojne civile koji su u njima boravili. Naša grupa novinara bila je blizu i prva je stigla na lice mjesta. Vidio sam zgrade sravnjene sa zemljom. Hodali smo po ruševinama i nismo mogli razaznati ostatke tijela. Sve je bilo sivo i prekriveno prašinom i pijeskom. U potrazi za preživjelima svuda unaokolo nailazili smo ruke djece koje vire ispod ruševina dok vrište i dozivaju pomoć. Ljudi su donosili mrtve izdaleka jer je eksplozija bila ogromna. Tada sam odložio svoj aparat jer nisam mogao napraviti fotografiju ili video koji bi svjedočio o razmjerama ovog zločina.

S kolegama novinarima počeli smo pomagati ljudima i to je ta razlika kada su palestinski novinari u pitanju – prisiljeni smo ostaviti svoj posao kako bi pomogli stradalima jer mnogo je onih kojima je potrebna pomoć.

Vidio sam vatru u jednoj zgradi i čuo djevojčicu kako vrišti ispod ruševina. Bila je zaglavljena. Ne možete zamisliti kako izgleda kada se desetospratnica sruši na krhko tijelo djevojčice. Skinuo sam zaštitnu opremu jer sam se samo tako mogao provući kroz uzani otvor odakle je djevojčica vrištala. U tami punoj dima, prašine i mirisa krvi vidio sam njenu ruku kako drhti. Pored nje je ležalo tijelo njene sestre. Pokušao sam pričati s njom i umiriti je. Tone konstrukcije zgrade su bile iznad nje i za spašavanje je trebalo dugo vremena, kao i oprema koja u Gazi nije dostupna. Unutra sam proveo desetak minuta, izlazeći vani da udahnem svakih 2-3 minute, a kako je bilo toj djevojčici? Svaki put kada bih htio izaći vrištala je da je ne ostavljam. Bila je prestrašena… Nakon toga je došla civilna odbrana dok je njen povrijeđeni otac stajao pored ruševina čekajući da je spase… Njeno ime, Lawar, nikad neću zaboraviti. Imala je 14 godina i dugo sam se molio za nju, da preživi.

Naša novinarska ekipa se morala vratiti u bazu jer je padao mrak, a dugo nakon toga sam se u bolnicama, kod drugih novinara i u naseljima raspitivao za nju. Nisam mogao doći do bilo kakve informacije jer svakoga dana je ubijeno na stotine ljudi, sve do prije mjesec dana. Saznao sam da su je izvukli iz ruševina, ali je umrla na putu do bolnice. Šta je ta djevojka kome skrivila? Njen otac, koji je preživio, mi je pokazao njenu sliku. Bila je lijepa, pravi anđeo. Tada mi je bilo teže nego kada sam razgovarao s njom u posljednjim trenucima. A to je samo jedna od stotine ovakvih priča.

• Kako se može dati glas Gazi, odnosno unmute Gaza?

– Svaka mala stvar koju uradi neko izvan Gaze znači mnogo. Glas se širi po svijetu i privlači pažnju na ljude koji tamo pate. Kao umjetnik vjerujem da je umjetnost jedan od načina pružanja otpora i umjetnošću možemo poslati snažnu poruku. Odlučio sam sarađivati s projektom „Unmute Gaza“ jer sam boraveći na terenu, dok sam bilježio genocid, imao osjećaj da ne činim dovoljno za ljude koji pate. Želio sam napraviti više, a ovaj projekat je bio prilika pa sam dao dozvolu za korištenje mojih fotografija i pozvao sam umjetnike da se pridruže. Ostvarene su stotine saradnji s umjetnicima širom svijeta i to je bilo lijepo, oni su bili uzbuđeni jer su željeli napraviti nešto za Gazu, a mi smo im dali priliku za to.

Pozivam ljude da preuzmu ove postere i nastave akciju njihovog širenja. Posteri iz projekta prisutni su već u najmanje 170 zemalja svijeta i ljudi na ulici koji možda ne koriste društvene mreže i koji su možda tako ostali uskraćeni za slike genocida iz Gaze mogu vidjeti slike na stanicama metroa, na ulicama, u kafićima, pa će početi razmišljati o tome, propitivati, istraživati, tako da je i ovo jedna vrsta otpora i podsjećanja svijeta na genocid u Gazi.

• Kako se lično nosite s gubitkom i enormnim nivoom uništenja u Gazi?

– A šta možemo napraviti? Živimo s bolom. Kao Palestinci osjećamo da smo mi, kada je prvi čovjek bio stvoren od blata, mi stvoreni od blata i boli. Ne možemo živjeti bez boli sve dok se okupacija ne okonča. Patimo i kroz istu bol prolazimo već 70 godina, a posljednji dani su puni neizrecive patnje. Lično ne mogu spavati, loše se osjećam, ne radim stvari koje sam radio prije jer se ne mogu odvojiti od onoga što se tamo dešava. Živimo u boli u Gazi ili izvan nje, i to je ono što morate shvatiti – održat ćemo nadu, molit ćemo se i odupirati do kraja okupacije jer živimo za našu državu i za našu zemlju.

• Kakav je Vaš stav o insistiranju na 7. oktobru kao prekretnici uz ignorisanje dekada historije i stradanja Palestinaca jer mnogi su se upoznali s razmjerama palestinske patnje nakon ovoga dana?

– Mnogi su znali istinu i prije, a sada je sve više ljudi postaje svjesno. Cijeli svijet sada zna čija je zemlja, a ko su neprijatelji, barbari i ko ubija djecu. Cijeli svijet bi trebao stati uz Palestinu i protiv genocida, na isti način kao što podržava Ukrajinu protiv Rusije, u pitanju je odbrana naroda, a ne da se samo Gazi zabranjuje odbrana od okupatora. To je terorizam i potpuno je neprihvatljivo. Zašto se osuđuje ruski napad na dječiju bolnicu i cijeli svijet se zgraža, a kada se napadaju bolnice u Gazi opravdavaju to ciljanjem na jedinice palestinskog otpora? Nepravedno je i treba priznati prava ljudima koji su vlasnici zemlje.

• Osjetite li promjenu u ljudima širom svijeta nakon 7. oktobra?

– Naravno, osjetimo to i cijeli svijet se promijenio. Ništa nije isto kao prije tog dana. Vidimo koliko je solidarnosti s Palestincima kroz proteste, mnoge zemlje su odlučile priznati Palestinu jer ljudima postaje jasno šta je istina.

• Osjetili ste ‘shadowbanning’ i da Vaše objave nisu vidljive pratiocima na društvenim mrežama. Kako ste se pod opsadom iz Gaze, uz pokidane telekomunikacijske veze, dok bilježite ono što se ljudima dešava i morate to prikazati svijetu, borili s ovim preprekama koje su postavile velike medijske korporacije i vlasnici društvenih mreža?

– Drugi rat koji vodimo je protiv Mete i vlasnika društvenih mreža širom svijeta, jer oni žele sakriti istinu od svijeta, pod američkom i izraelskom su kontrolom i to je rat koji ne prestaje. Pronašli smo mnoge načine kako zavarati algoritme Instagrama i drugih društvenih mreža koje koristimo uz opise i riječi koje neće ‘uhvatiti’. Mnogo puta je moj nalog bio pod restrikcijom. Imam milion pratilaca, ali samo pet posto,  odnosno oko 50.000 ljudi koji me prate, stvarno vide ono što objavljujem, do drugih uopšte ne dopire a i sedmično mi brišu objave. Još uvijek mogu koristiti moj nalog, ali sadržaj ne dopire do ljudi, interakcija je smanjena do krajnje mjere. Ranije su moji stories imali doseg od pola miliona ljudi, dok sada jedva 20.000 do 30.000, nažalost. Restrikcije traju, ali borba se nastavlja.

• Može li promjena doći od sviđa mi se / dijeli / komentariši?

– Naravno da može. Lajkajte, dijelite i komentarišite jer je to lajk za sadržaj o humanosti, kada pročitate sadržaj, pogledate video ili vidite fotografiju bit ćete pogođeni i ako ste ljudsko biće podstaći će vas na akciju, podijelit ćete to s drugim ljudima, uvezati se s drugima, organizovati proteste za Gazu, otkriti koji proizvodi podržavaju genocid i bojkotovati ih i apsolutno svaka mala akcija koja iz toga proistekne će napraviti razliku.

• Koju poruku svojom umjetnošću i fotografijom želite podijeliti sa svijetom?

– Obično se fokusiram na ljude. Putovao sam širom svijeta i radio u konfliktnim područjima gdje sam slikao i radio s djecom izbjeglicama iz Sirije, Somalije, Sudana jer sam prošao što i oni. U Gazi sam bio izbjeglica jer je moje selo na sjeveru Gaze pod okupacijom. Znam kako izbjeglice žive i vjerujem da ne postoji važnija poruka od humanosti, pa se uvijek bavim temama ljudskih prava, mira i mislim da bi svi trebali živjeti u miru na svojoj zemlji, tako i Palestinci. Ja sam poput umjetnika ambasadora jer gdje god putujem ističem da sam palestinski umjetnik, dolazim iz Gaze, pričam moju priču, slikam murale na ruševinama i na zgradama. Umjetnošću želim pokazati koliko mi volimo život. Okupacija vodi rat dok mi stvaramo život i to je poruka koju želim da svijet čuje.

• Kako ste se osjećali ovdje u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, gradu koji je također bio pod opsadom?

– Ne znam mnogo o ovdašnjim prilikama, ali vidio sam da se ljudi ovdje solidarišu s Palestinom. Oni osjete kroz šta Palestinci sada prolaze jer se i ovdje desio genocid. Čuo sam o tome kako su se desile iste stvari kao i u Gazi, da su odvajali muškarce od žena i ubijali ih, kako su ih masakrirali i zakopavali i kako su se ljudi ovdje borili za svoju slobodu, kopali tunele spasa. Ista stvar je sa svim okupiranim područjima koja se bore za slobodu i vjerujem da ljudi u Bosni suosjećaju jer znaju pravo značenje gubitka, kako je kada vam pred očima ubijaju članove porodice, siluju žene… Isto to Izrael sada radi u Gazi.

• Bili ste ovdje za vrijeme obilježavanja 29 godina od genocida u Srebrenici i vidjeli kako sve izgleda skoro tri desetljeća poslije. Kako izgleda Vaša nada za Gazu?

– Uvijek se nadamo postizanju mira u Gazi. Za to se molimo jer imamo prelijepu zemlju, prelijep grad, ukusnu hranu i svakome izvana ko je posjetio Gazu tamo se svidjelo kako su ljudi ljubazni, vole jedni druge, kako vole život i nadam se da će Gaza ponovo doživjeti takva vremena bez opsade i okupacije.

Ono što tražimo su osnovne stvari – tražimo svoja prava, pravo na slobodu, putovanje, dobru zdravstvenu zaštitu, lijekove i hranu. Želim da moja djeca žive u miru, a ne da život provedu kao stranci negdje u svijetu. Ne pripadam nijednoj zemlji izvan Gaze i želim da živim na svojoj grudi zemlje u Palestini, zemlji mojih pradjedova.

A kako se može postići mir? Samo okončanjem okupacije, nikako suživotom. Ovo je veoma važno, jer mnogi govore kako se može živjeti u miru s dvije države, no ne može jer mnogo je Palestinaca koji nisu prihvatili da svoju zemlju dijele s neprijateljem. Nažalost, imamo posla s najnehumanijom vojskom koja ubija ljude, ubija životinje, umjetnost, ruši džamije i iza sebe ostavlja pustoš. To je barbarska vojska.