Zašto se ljudi i dalje sklanjaju u škole koje bombarduje Izrael?

Najmanje šest UN-ovih škola koje služe kao skloništa za raseljene Palestince pogođeno je u izraelskim napadima u proteklih 10 dana.

Iz Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć Palestincima (UNRWA) kažu da je 120 njihovih obrazovnih institucija pogođeno otkako je Izrael počeo rat u Gazi 7. oktobra.

Porodice koje žive u bivšim učionicama suočavaju se s umorom, traumom, nehigijenskim uvjetima i prenatrpanošću u skloništima koja primaju mnogo više osoba od svog kapaciteta.

‘Nada u zaštitu’

Uprkos teškim uvjetima i riziku od bombardovanja, mnogi se pouzdaju u relativnu sigurnost škola UN-a, neki vođeni sjećanjima na ranije ratove kada su ovi prostori nudili utočište, a od 2017. godine neke od njih su izgrađene tako da mogu poslužiti kao skloništa za hitne slučajeve, pa su opremljene dodatnom energijom, sanitarnim uvjetima i generatorima.

„Nadate se da bi vas ta povezanost s UN-om mogla zaštititi“, riječi su 25-godišnjeg novinara Mohammeda Mhawisha, koji se sklonio u školu UN-a u Gazi sa suprugom, dvogodišnjim djetetom i roditeljima nakon što im je u izraelskom napadu u decembru uništen dom. Tada su dva sata bili zarobljeni pod ruševinama, dok ih komšije nisu otkopale i oslobodile.

„Trebate imati na umu da nema mnogo stambenih naselja ili mjesta općenito u Gazi gdje se možete skloniti“, rekao je prisjećajući se kako su ih komšije povrijeđene primile nakon što su ih spasili.

Uskoro je postalo jasno da je stan tijesan za sve te ljude. Međutim, nastavak izraelskog bombardovanja i kopneni napad na njihovo naselje prisilio je njegovu porodicu da pješice ide sat i po do najbliže UN-ove škole, za što bi im trebalo 15 minuta vožnje automobilom.

„To je centralna tačka. Nigdje drugo nemate pristup pomoći ili lijekovima“, kazao je on iz Kaira, gdje sada živi s porodicom. „Da ne bude zabune, nema toga mnogo. Svega nedostaje. Čini se kao da sve svoje vrijeme provodite stojeći u redovima za manje i manje, ali i to je nešto.“

Mohammed je dodao da „s praktične strane gledano, ne možete dijeliti ono što nemate”. „Što je više ljudi u školi, to je manje, hrane, vode i lijekova za sve njih.“

‘Zaboravio je kako je biti dijete’

Tokom zime nije bilo dovoljno deka i madraca. Osim toga, bili su prisiljeni piti nečistu vodu čime se povećao rizik od bolesti. A sve vrijeme je bila prisutna i opasnost od bombardovanja.

„Uvijek je [opasnost] bila tu“, prisjeća se Mohammed. „Nigdje nije bilo sigurno. Ljudi bi sjedili i čekaj da se desi.“

Ipak, neki su u grupi osjećali podršku. „Nekima godi kada su pored drugih koji su prošli istu traumu“, kazao je. „Ljudi podijele iskustva i to može pomoći.“

Mohammedu je, međutim, bilo nepodnošljivo gledati traumatiziranog sina Rafika nakon bombardovanja koje su preživjeli. „Prestao je komunicirati. Nije plakao. Nije pokazivao nikakve emocije, ničega nije bilo“, prisjećao se Mohammed. „Zaboravio je kako je biti dijete.“

Potom ih je izraelska naredba za evakuciju u januaru prisilila da napuste školu i potraže utočište u garaži uništene stambene zgrade.

„Ljudi biraju ove škole jer vjeruju da bi sklonište pod zastavom UN-a, kao što to predviđa međunarodno pravo, trebalo pružiti sigurnost“, za Al Jazeeru je iz Gaze izjavila Louise Wateridge, viša službenica za komunikacije u UNRWA-i. „Za civile, škole pružaju sigurnost u vrijeme rata. Pod zastavom UN-a, ove bi škole trebale biti zaštićene.“

No, agencija se suočava sa nekoliko izazova u dostavljanju potrepština ljudima, čak i kada se nalaze u školama.

Devet od deset osoba je raseljeno

„Nekoliko faktora i dalje nam stoji na putu da dopremimo humanitarne zalihe u Gazu“, rekla je Wateridge. „Oni uključuju opsadu, ograničenja kretanja i sigurnost humanitarnih radnika“, objasnila je, naglašavajući ograničenu pomoć i opremu, većinom medicinsku, koju je izraelska vojska pustila u Gazu, kao i nepredvidljivost života u zoni sukoba gdje izraelska vojska redovito naređuje stanarima škola da se evakuišu i odu u drugo područje koje označava kao „sigurnu zonu“.

„Ljudi su i dalje prisilno raseljeni“, nastavila je Wateridge. „Procjenjuje se da je devet od 10 osoba u Gazi raseljeno. Mnogi od njih raseljeni su i do 10 puta od početka rata. Dugotrajno prisilno raseljavanje izuzetno nam otežava provjeru podataka i brojki.“

Osim toga, ispričala je Wateridge, „rezultat devet mjeseci užasnih uvjeta života, rata, gladi, opsade i haosa je slom reda i zakona“. Humanitarni radnici prijavljuju porast broja slučajeva nasilja i rodno zasnovanog nasilja u školama.

„Raste zabrinutost zbog rizika od širenja kolere, dodatnog pogoršanja nehumanih životnih uvjeta“, dodala je Wateridge. „Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) registrovala je sve veći broj odraslih i djece koji pate od bolesti koje se prenose vodom, poput hepatitisa A, dijareje, kožnih bolesti i drugog.“

Psihološka podrška

Ahmad Swais, psiholog u međunarodnoj humanitarnoj medicinskoj organizacije Ljekari bez granica (MSF), svjedočio je kako okupljanja velikog broja ljudi nose „mnogo patnje i različitih iskustava“.

„To povećava negativni psihološki i društveni utjecaj na pojedince“, objašnjava Swais govoreći iz bolnice Nasser na jugu Pojasa Gaze. „Time se povećava ozbiljnost psiholoških simptoma za pojedince i porodice koje su okupljaju na jednom mjestu, u školama ili drugim skloništima.“

Škole ne nude veliki predah ili prostor za one koji pristignu traumatizirani ili ozbiljno povrijeđeni iz borbi, kazao je Swais. Mnoge prožima osjećaj dehumanizacije u teškim uvjetima.

Djeca su psihički najgore pogođena stalnim raseljavanjem i ratom. „Velikom broju djece hitno je potreban program psihološke podrške. Ključno je da se omogući odgovarajuća okolina za djecu i sigurnije mjesto na kojem će živjeti i očuvati dostojanstvo i osnovni nivo čovječnosti“, dodao je.

„Uprkos nevoljama, ovi ljudi koji žive u skloništima kao što su škole koje vodi UNRWA smatraju da su imali više sreće od onih koji žive u plastičnim šatorima i spavaju na pijesku.“